Željka Pintar: RAJSKA ZMIJA I DOSEG SLOBODE / PROČITAJTE PRIČU! |

Kroz analizu Biblijske priče o prvim ljudima i njihovog odrastanja od rajskog postojanja do zrelog samo-održanja, progovara se o preduvjetima i posljedicama odrastanja sve djece. O odgojnom pristupu i pedagoškim strategijama Boga i potrebi primjene srodnih metoda u roditeljskom odnosu sa (suvremenom) djecom više u tekstu Rajska zmija i doseg slobode…

Željka Pintar
RAJSKA ZMIJA I DOSEG SLOBODE

Dječak je, po biblijskoj priči, načinjen od zemlje oživljene Božjim dahom. Njegov ljudski par, djevojčicu, Otac stvara iz njegova rebra, i time mu ona postaje bliska poput kosti njegove kosti i mesa njegova mesa.

Čovjek predstavlja objedinjenje zemaljskog praha i božjeg daha. Grumen životnog, plodnog tla svrstava ga u vidljiv, plodiv, opipljiv i (s)tvaran svijet. Čovjekom se nevidljiva, sveta riječ oformljuje u konkretno tijelo. Samostalnim imenovanjem stvorenja koja ga okružuju, prvi se dječak jasno razdvaja od ostalih stvorenja; vođen prisustvom božjeg u sebi, svoje iskustvo vješto intelektualno redi i, stvoren iz Riječi, postaje glas koji sam komunicira.

Prvi dječak i djevojčica žive u Roditeljskom vrtu koji im služi. Svemoćni Otac namiruje potrebe svojih stvorenja. Statični u stanju zadovoljstva, djeca ipak teže hodu odrastanja. U namjeri da narastu, priželjkuju kvalitete koje (još) nemaju. Žele biti mudri i snažni poput Oca. Njihova želja da se u kvaliteti poravnaju s Bogom jasno progovara iz zmije. Ona potiče djevojčicu da bude veća od trenutne sebe. Gura je u oholi rizik. Traži njenu smjelost. Nuka je na poduzetno testiranje granica. Usmjerava joj misao prema izazovu. Konačnim pristankom na zmijski prijedlog, djevojčica ne iskazuje prkos prema Bogu, nego želju da se približi njegovoj veličini.

Jedući plodove, a slijedom prethodnog (Božjeg) upozorenja, prvi ljudi umiru u svom dotadašnjem (psihološkom) obliku i mentalnom stanju. Iskustvo djetinjstva se urušava i nestaje njihova naivna, fantazijska samo-predodžba. Ogledajući se u očima mladića, a on u njenim, osvješćuju svoju (materijalnu) konstrukciju. Jasno poimaju međusobnu razliku. Zapažaju osobnu necjelovitost, i svoje se nedostatnosti stide. Njihovo bivanje u imaginariju (u kojem se zapravo ne poznaju) prekida se objektivnim (samo)uvidom.

Promijenjene ljude traže i Božje oči. Umjesto poslušne djece, u njihovom se razočaranju sada zrcale ohola stvorenja. Otac ih upućuje na posljedice njihova neposluha. Manje djeca, a više po-odrasli, posramljeni i prepušteni uzvišenoj slobodi, uz Božju brigu (daje im odjeću), ostaju u neizvjesnosti prevrtljivog svijeta.

Kretanje prvih ljudi od rajske stopljenosti s roditeljem (Bogom) do prihvaćanja zasebnosti svoje osobe, predstavlja odrastanje svakog čovječjeg bića. Izlazak iz djetetovog simbiotskog odnosa s majkom zahtjeva zmijskog trećeg (ambiciju koja povremeno doseže oholost). Nakon sjedinjenosti u kojoj majka brižno lišava dijete svake nelagode pomnim odgovaranjem na njegove potrebe, djetetov prirodni poticaj da (pro)hoda i imenuje (učeći govor) pojedinačnosti u svijetu (pa i sebe samoga kroz prihvaćanje vlastitog imena) potiče njegov uvid u odijeljenost od roditelja. Majčina sve-zaštitna uključenost u njegov život postepeno se smanjuje. Doticaj sa slobodom koja oduševljava i plaši, usmjerava dijete prema izazovima. U žudnji da bude veliko, unatoč roditeljskim upozorenjima na opasnost, ono često prekoračuje granicu. U neumjerenom poduhvatu izražavanja vlastite snage,brzine i spretnosti često se spotiče. U želji da postane isto ocu, primjerice, samouvjereno prisvaja njegove važne papire i premješta njegovu pretešku poslovnu torbu između udaljeni točki. Da bi bio isto majci, izokreće nogu u nespretnom nošenju njenih novih cipela i rasipava po licu njenu skupu šminku.

Vođeno ambicijom biti isti kao velik, dijete međutim uviđa da ne može preuzeti tuđe mjesto. Ne može postati isti (odrasli) drugi. Ne može (pre)uzeti tuđe ime. Ne može upiti tuđu kvalitetu. Nemogućnost da se bude isti roditelju, i neuspjeh tih pokušaja, posramljuje dijete. Ono uviđa da je (ipak) još malo i krhko. Uz to, susreće se s ljutnjom zbog nepoštivanja granica svijeta. Ipak, majka i otac,ukoliko nalikuju Bogu, djetetovo osvještavanje vlastitih realnih snaga u bahatoj poduzetnosti, prate njegovim odijevanjem u toplo prihvaćanje. Djetetu, koje postaje svjesno svoje golosti (slabosti) i različitosti od svih drugih koji postoje, nude utjehu. Uz Božjeg roditelja, udarac na samopoštovanje ne ruši djetetovu osobnu vrijednost. Uviđanjem pravednosti velikog koji milosrdno brani, stvara se (samo)poštovanje.

Nakon jedenja zabranjenog ploda Bog poručuje zmiji kako će, prokleta među svim životinjama, puzati po trbuhu i jesti zemlju cijelog svog života,sve dok joj ženin rod ne satre glavu.

Govorom danim zmiji, Otac upućuje kako je među svim ljudskim karakternim podlostima upravo oholost najpogibeljnija. Ona je neprijatelj umjerenosti u težnjama. Hrani se čovjekovim niskim strastima i tjera ga da im robuje. Uz to, Bog jasno naznačuje kako će ženino potomstvo uništiti zmiju (oholo-sebične ambicije). Ispunjenje proročanstva ostvario se u onome koji je kroti ljubavlju – Isusu Kristu.

Bog poručuje djevojci kako će rađati u muci, a mladiću kako će se hraniti u trudu mukotrpnog rada na zemlji. Svojom porukom jasno obavještava kako, nakon djetinjskog raja, život postaje složen i zahtjevan. Prvi ljudi, u svom odrastanju, razapeti u osobnosti između neba i zemlja, vlastitim nastojanjem moraju stvarati život u sebi. Doživljaj unutarnje vitalnosti žena ostvaruje kroz (porođajni) napor kojim svladava svoje teške karakterne slabosti. Muškarac, po uputi Oca, radi na svojoj zemlji – vlastitoj naravi sklonoj pretjerivalačkim nepodopštinama.

Muškarac i žena postaju sam svoj zadatak. Ukoliko ga se odreknu, otpadaju od života – ostaju prašnjave, prazne, nevesele, tjeskobne, nezdrave sjene.

Kako je naznačeno, iako osamostaljeni, mladić i djevojka ne ostaju sami – Bog im čini odjeću od krzna. On ostaje roditelj koji bezgranično prihvaća i toplo voli.

Primjena pedagogije Boga prijedlog je i ljudskoj. Poput Boga, svaki čovječji roditelj odgaja dijete koje se naposljetku susretne s vlastitom zmijom. Međutim, ljudskom roditelju omogućen je izbor odgovora na situaciju njenog prisustva. Kako održati odnos kad oholost prelazi granicu dozvoljenog? Što kad izazov veličine nadvlada samo-održavajući oprez? Što kada želja za odrastanjem premaši nagon za zaštitom? Što kad dijete padne?

Je li tada, u svrhu produžavanja fantazije o svemoćnoj zaštiti, potrebno zanijekati ograničenja? Je li potrebno zmiji odsjeći glavu, i bez-ambiciozno dijete zadržati u vezi bespogovorne poslušnosti? Je li potrebno zanijekati zmiju i biti slijep za propust praveći se da ga nema?

Je li moguće dozvoliti susret sa stvarnim (prihvaćanje nepogrešivosti) i uz negodovanje zadržati zaštitnu ljubav?

Roditelj koji u odlukama ostaje blizak Bogu nužan je u zdravom formiranju ljudske osobe. On brani, ali i predviđa nedozvoljivu namjeru; upozorava i, dok je srdit na grešku, izražava neograničeno prihvaćanje u brizi koja ponižene dodatno ne posramljuje.

Kako je zamjetno, u trenu pada iz fantazijskog, rajskog stanja u otkrivanje realiteta (spuštanja na zemlju) prvi dječak i djevojčica situiraju se u svojim imenima, Adam i Eva. Od skupnog roda u bezvremenosti, postaju osobnosti spremne na povijest koja, od tada, pripada poniženima, hrabrima i slobodnima.