Za razliku od prethodnih zbirki u kojima poetski plovim srednjom Dalmacijom, ovom zbirkom Cvijet na drači činim taj geografski (južnije) i povijesni iskorak, odnosno povratak u rodni grad Cvijete Zuzorić i mene, Dubrovnik
Bilo je vrijeme, rekli bi moji roditelji da su živi i zbirka je svojevrsna posveta njima.
Davno je bilo kada sam iz nekakvog časopisa istrgla stranicu na kojoj je slika Cvijete Zuzorić, slika nepoznatog autora, izložena u Kneževu dvoru. Naravno da takva ljepota pa još kad znam da je protkana velom tajni, izazove inspiraciju. Gledala sam u okvir onako “zaljubljeno” , a koji pjesnik nije bar jednom bio zaljubljen u Cvijetu, pa makar i bila “nezavidna” žena, posvečujući joj svoje stihove; Poput Dinka Zlatarića, Mihe Bunića, Mihe Monaldija, Dinka Ranjine, Nikole Gučetića do onog za mene presudnog Torquato Tasso, koji je Cvijeti posvetio tri soneta i pet madrigala, te je u jednom nazvao “cvijet na drači”. Ali ona slika Cvijete u okviru selidbom se izgubila ili bolje reći čekala je Cvijeta neko naše povoljnije vrijeme.
Ovaj put, možda po prvi put iz pera žene zbirka poezije – posveta lijepoj dubrovačkoj plemkinji i pjesnikinji Cvijeti i njenom imaginarno pronađenom rukopisu, stihovima iz dubrovačkog i firentinskog razdoblja njena života i kako na jednom mjestu u zbirci piše, gotovo proročki: “sigurno mi je, jedino uči jednom u nečiju knjigu …vosak je pokazao da će to biti žena.”
U opsežnoj i temeljitoj recenziji književnica Zorika Pavlović Davidović piše: … Putovanje kroz koje vas stihovi autorice vode savršeno otključava složene povijesne i metafora književne simbole skrivene u tekstu. …Izgubljeni rukopis i pepeo: Cvijeta Zuzorić je bila slavljena zbog svoje inteligencije i pjesničkog dara, ali nijedna njena pjesma nije sačuvana do danas. Stih “vratite mi moje rukopise…ostao je samo pepeo” bolno opisuje povijesnu činjenicu da je njeno stvaralaštvo nestalo, ostavljajući iz sebe samo legendu. …Autorica jasno oslikava sudbinu natprosječne, obrazovane i slobodne žene u takvoj sredini. Pjesnikinja kritizira društvo renesansnog Dubrovnika kao i modernog doba koje ženi ne prašta da istovremeno bude i intelektualno superiorna (duh) i svjesna svoje seksualnosti i ljepote (tijelo). Cvijetino izgnanstvo je prikazano kao kazna koje društvo nameće onima koji strše iz mase.
Vesna, ovim pjevanjem, nastavlja dubrovački renesansni motiv kroz glas same Cvijete Zuzorić.
…Autorica pjeva mediteranski šarmantinim, ali često potežući za potresnim kontrastima… Ključnu književnu referencu predstavlja Boccacciov Dekameron kao sinonim za slobodoumnu, tjelesnu, duhovnu i često zabranjenu ljubav koja prkosi društvenim normama i rigidnom moralu. Vesna se posebno bavi melanholijom mlade Cvijete, preko motiva pomorskih putovanja, stvaralačke osame i nepredvidive sudbine…spominjući Jeđupku kao direktnu referencu na Jeđupku, Mikše Pelegrinovića, jedno od najpoznatijih djela dubrovačko hvarske renesansne književnosti…
Ukratko, pjesnikinja Vesna Štulić ovom je poemom napisala emotivni i duhovni spomenik Cvijeti Zuzorić, pretvarajući povijesnu fusnotu u univerzalnu simboličku priču o borbi talentirane žene protiv zaborava i nerazumijevanja, vraćanje glasa ženi kojoj je povijest oduzela riječ.
Domaštavanje i intuicija ponekad nam daju sliku koja je vjernija od povijesnih podataka, a o tome svjedoči Vesnino poniranje u tuđe stvaralaštvo svojim djelom”.
