Walter William Safar
Takozvani “liberali” u Hrvatskoj vole se uspoređivati s američkim liberalima!?… Zapitajte se što bi se dogodilo, da kojim slučajem u vrijeme predsjedničke kampanje u Hrvatskoj katolička crkva, kao u Americi, organizira zajedničku dobrotvornu večeru za predsjedničke kandidate!
Odmah iste večeri raznorazni „kulturnjaci“ takozvani revolucionari, „plenumovci“, „gongovci“ „radničke fronte“ „sdp mladež“ predvođeni njihovim partijskim mentorima, ne zabravimo partijskim medijima, odmah bi iste večeri pokrenuli „kulturnu“revoluciju. Jer tko je vidio u razvijenim demokratskim društvima da se katolička crkva usudi organizirati zajedničku večeru predsjedničkih kandidata, to bi bilo necivilizacijski i direktno miješanje u politiku, tako bi to objasnila ta agresivna manjina. Što nam to govori? Da u Hrvatskoj nažalost ne postoje liberali nego ostaci SKH, jako netolerantna komunistička ljevica. Ruku na srce, ne postoji niti progresivna konzervativna stranka. Reći ćete pa što je sa HDZ-om, zar to nije konzervativna demokršćanska stranka. Nažalost činjenice nam govore da baš i nije tako. HDZ je malo desno pa malo lijevo, uostalom dobri poznavatelji političkih prilika u Hrvatskoj kažu da je u HDZ-u najviše partijskih prebjega iz bivšeg komunističkog sustav, oni ili njihova djeca vode HDZ. Možda se rađa nova progresivna konzervativna stranka u MOST-u nezavisnih lista, ali to tek vrijeme mora pokazati. Za sada se ipak trude.
Donald Trump Booed After Attacking Clinton at Catholic Charity Dinner
http://www.vanityfair.com/news/2016/10/donald-trump-al-smith-dinner#6
https://www.yahoo.com/news/trump-booed-as-he-rips-into-clinton-at-catholic-charity-dinner-043928540.html
A ljevica? Nažalost indoktrinacija je potpuno kontaminirala lijevi prostor, i taj zloduh mračne prošlosti ušao je u onu agresivnu manjinu, koja misli da se samo revolucijama može doći do cilja. Najslavniji hrvatski sportaši uspjeli su u životu mukotrpnim radom, odricanjem, i vjerom. A upravu tu vjeru ismijavaju ti mlado-stari revolucionari. Kada se najveći nogometaši, ili atletičari današnjice, iz S.A.D. Afrike, EU, Južne Amerike prekriži gledajući u nebo on pobjeđuje, znači postoji neka nevidljiva snaga ,koja čovjeka pokreće stazom snova. Kad te nešto nevidljivo pokreće, kada ti je najteže, zar je loše vjerovati u to nevidljivo. Kada te to nevidljivo pokreće da činiš drugom ljudskom biću dobro, zar je to loše? Ralph Waldo Trine piše:
»Sve postoji u nevidljivome prije nego što se manifestira ili ostvari u vidljivome i u tom je smislu točno da su nevidljive stvari stvarne, dok su one koje vidimo nestvarne. Nevidljive su stvari uzrok vidljive posljedica. Nevidljive su stvari vječne, dok se vidljive mijenjaju i prolazne su«.
Neki kažu da su religije otrov, jer kao zbog religija se ratuje?Ne ratuje se zbog religije već pohlepe za vlašću i novcem. Nisu religije otrov već farizeji slaba duha, koji iskorištavaju religiju za svoje niske podle ciljeve. Pohlepa za vlašću i novcem njihova je „religija“.
A sada pitanja za hrvatske „liberale“. Zašto u S.A.D. koja je za sve liberale svijeta najdemokratskija i najrazvijenija država svijeta, moguće i poželjno, da kandidatkinja liberalne demokratske stranke Hillary, i kandidat republikanske stranke, Trump, zajedno sudjeluju na dobrotvornoj večeri u organizaciji katoličke crkve? (Moje je mišljenje da Trump nije izvorni kandidat američke konzervativne stranke, već manjeg, ali jako glasnog rasističkog djela te iste stranke, ukratko radi se o lutki na koncu komunističkog cara Putina. ukratkoRadi se o čovjeku koji kaže da će priznati izborne rezultate samo u slučaju da pobjedi, to je sindrom diktatora. Pa tako imamo,neviđenu do sada, situaciju da istaknuti konzervativci republikanci pozivaju konzervativne birače da ne glasaju za Trumpa, jer da bi izborom Trumpa za predsjednika Amerika svijet pao u ruke tirana Putina.)
Dakle vratimo se u Hrvatsku. Zašto je u Americi dozvoljeno da katolička crkva na dobrotvornu večeru pozove predsjedničke kandidate, a u Hrvatskoj to nije poželjno? Je li to u Hrvatskoj zloduh diktatorskog komunizma još toliko jak? Znaju li na ta pitanja odgovoriti ljudi koji se eto u Hrvatskoj nazivaju niti manje niti više nego „liberalima“? Ne! A zašto ne? Jer to uopće nisu liberali, već indoktrinirani ostaci netolerantne komunističke partije. Nažalost i najveći mediji se ne mogu baš odveć pohvaliti nekom tolerancijom po pitanju vjerske slobode. Za NOVUTV, HTV, RTL, EPH, su umjetničke „zvijezde“ oni koji najviše pljuju po vjernicima (Hallo i to je tolerancija?… Kuc-kuc-kuc ima li razuma u glavi?) Da, nećete vjerovati, ali i mladi mogu biti zatucani, kako s desne strane tako i lijeve strane, to je indoktrinacija. Oni s lijeve strane tvrde da je u Hrvatskoj na djelu konzervativna revolucija? A činjenice nam pokazuju upravo obratno, da još od 1945 u njihovim glavama nije završila komunistička revolucija, i taj se zloduh svjetlosnom brzinom širi s generacije na generacije. Pa tako danas imamo u srcu jedne uljuđene Europe, koja je deklaracijom zabranila propagiranja zločinačke komunističke i fašističke ideologije, dakle u srcu Europe imamo frljićevski scenario da studenti organiziraju kulturne revolucije tražeći giljotinu za one koje se usude samo i pomisliti na Boga. Jedan od njihovih vođa je stari iskusni partijski lisac Budak. I sada pazite ovu tragikomediju , taj isti Budak je jedan od glavnih ljudi koji odlučuje o krovnom dokumentu reforme-nacionalnog kurikuluma. Da, to spada u onu rubriku „Vjerovali ili ne“.
Dakle, ako su, a moraju biti, znanost i obrazovanje pokretač svakog društva, kako možemo očekivati da indoktrinirane osobe pokrenu jedno društvo? To je nemoguće!
Kako nazvati agresivnu manjinu koja terorizira tihu većinu? Jučer im je smetao dekan Previšić, pa su ga maknuli pod izlikom da je star i da ne čuje i ne vidi dobro što eto oni žele poručiti svjetu, naravno maknuše ga revolucijom a ne argumentima, (Iz HTV Sunčica bijaše njihov glas) danas im eto gle čuda smeta novi mladi dekan Holjevac, i protiv njega su digli revoluciju, kada njega maknu doći će na red neki novi protiv kojeg treba dizati revolucije. Jer lakše je dizati revolucije, zavijati na mjesec, nego marljivo učiti. Revolucija..revolucija…revolucije, vije se, kao šapat šišmiša izmaglici, hodnicima „Filozofskog” fakulteta. Oni niti žele čuti za Katolički bogoslovni fakultet, jer to je kao za njih povratak u mrak. Mrak? Kako možeš govoriti kako izgleda svjetlosti je još nisi vidio? Ne žele oni niti znati, niti čuti, da je osnivač zagrebačkog sveučilišta katolička crkva. Samo žele revolucije, ovo je poučan film za „revolucionare“: https://www.youtube.com/watch?v=zL9dcKhgmHA.
{youtube}GKWYkTXy4YU|500|400|0{/youtube}
Je si li partijski indoktrinirani profesori i plemunovci ,koji pokreću revolucije, jesu li se ikada zapitali: Što je smisao filozofije?
Ne možeš nekoga osuditi za primitivizam samo zbog toga što je vjernik. Zar to nije paradoks, da oni koji su najviše netolerantni postaju i najglasniji zagovornici tolerancije? Da, ti mladi „revolucionari“ malo više drže knjigu u ruci dozanli bi da su najveći filozofi , kemičari, i znanstvenici bili religiozni, Louis Pasteur, Nikola Tesla, Albert Einstein,Isaac Newton, Immanuel Kant, Friedrich Nietzsche , Socrates, Plato (Plátōn)… Da ne zaboravimo kompozitore, pjesnike, pisce, pjevače, Mozart, Beethoven, Puccini, Shakespeare, Lord Byron, Walt Whitmana, Frost, Jesenjin, Dostojevski, i vojska bezvremenskih sanjara, koje je pokretala vjera u humaniji, tolerantniji i napredniji svijet. Najveće filozofe pokreće suosjećajnost, a znamo da je duša sveti dom najplemenitijim vrijednostima pa tako i suosjećajnosti. Albert Scweitzer (1875.-1965.), veliki liječnik, religiozni mislilac i nobelovac, prepoznao je u sebi ovaj poticaj na čovječnost i suosjećajnost i shvatio ga ozbiljno.
“Sve više sam bio uvjeren kako mi ustvari svi tako mislimo, ali se samo ne usuđujemo to priznati ni potvrditi, jer se bojimo kako će nas drugi ismijati kao ‘suosjećajne’, i jer dopuštamo da nam otupe osjećaji. Ali ja sam zavjetovao da se neću dati otupjeti i da se neću bojati prigovora zbog sentimentalnosti.”
Kada bi ljudi osvijestili osjećaj suosjećajnosti, tuđa bi ih patnja češće pogađala i u njima bi polako rasla želja da, ako već ne mogu spriječiti, barem umanje tuđe trpljenje. Tada bi aktivno sudjelovanje na sudbini drugih stvorenja postalo temeljno životno načelo u svakodnevnom razmišljanju, osjećanju i djelovanju pojedinca.
Da, ti veliki vizionari i sanjari nisu samo savjest čovječanstva ,već i glas koji odjekuje kroz vrijeme i prostor: Da bi mijenjao svijet na bolje prije trebaš promijeniti sebe.
Zašto su važni umjetnici? Znanje bez etike je isto što i ptica bez krila. A upravo su umjetnici glas savjesti. Naravno, mislim na istinske umjetnike, kojima je Bog podario sve one plemenite vrijednosti koje jednog umjetnika i čini umjetnikom. Kada ti je pero života umočeno u tintu duše tada u hipu rađaš u ljudskim srcima; -ljubav, nadu , snove i vjeru, stvaraš vrijednosti bez kojih bi život bio isto što i hrana bez začina. Umjetnost nije širenje mržnje. Kada govorim o umjetnosti ne mislim na švercere, koji se zahvaljujući lukavim i dvoličnim političkim mentorima ubace u krilo Majke umjetnosti, tamo gdje i im po prirodi duha i uma , nije mjesto. Takvi inspiraciju traže na krivom mjestu-u mržnji. Jalovi i netalentirani dramatičari, pisci, nemaju vrlo bujne mašte i kao takvi mogu samo raditi praizvedbe besmrtnih umjetnika. Kada takvi pokušavaju pisati drame nastaje disharmonija. Svatko zlo je disharmonija; i to između čovjeka i prirode, ili između čovjeka i drugih ljudi, ili između čovjeka i njegove vlastite prirode.
Biti ću toliko slobodan da citiram poruku jednog mudraca, koja kruži internetom: „Jer sustav vrijednosti ne mogu stvarati ljudi bez etike, morala i znanja. Onaj sustav koji teži demokratskom, naprednom i humanom društvu most je koji povezuje sadašnje i buduće generacije Oni koji žele vjernike i sanjare proglasiti primitivcima, oni koji žele vjeru protjerati iz filozofije negirajući činjenicu da su najveći znanstvenici i umovi bili religiozni, oni koji govore da je duša tek isprazan san, oni koji žele ubijati snove ljudima nikada ne mogu stvarati vizije, jer život nas uči da snovi rađaju vizije, a vizije pokreću svijet.“
Psalam života
Ne govori mi žalobno,
Da život tek je isprazan san!
Jer duša je mrtva koja spava,
I ništa nije onako kako izgleda.
Život je stvaran! Život je ozbiljan!
A grob mu nije cilj:
Prah si bio i u prah ćeš se vratiti,
no to se ne odnosi na dušu.
Ni radost ni tuga,
Nisu nam suđeni;
Suđeno nam je raditi,
Svaki dan za korak dalje biti.
Umijeće traje, a Vrijeme brzo promiče,
A naša srca, premda izdržljiva i hrabra,
Poput prigušenih bubnjeva udaraju,
Povorku vode do groba.
U širokim bojnim poljima svijeta,
U logoru Života,
Ne budi poput tupe stoke koju vode!
Budi junak usred pomutnje!
Neka mrtva Prošlost pokopa mrtve!
Djeluj… radi u živoj Sadašnjosti!
Sa Srcem iznutra i Bogom nad glavom!
Životi velikana podsjećaju,
Da i naš život može biti uzvišen,
Pa na odlasku stoga,
Ostavi tragove u pijesku vremena.
Tragove koje netko će drugi,
Dok plovi neveselim životom,
Taj napušteni brat u brodolomu,
Vidjeti, te osjetiti nadu i hrabrost.
Stojimo stoga uspravno i radimo,
Spremni na svaku sudbinu;
I dalje stvaramo, i dalje tražimo,
Učimo raditi i čekati.
©Henry Wadsworth Longfellow
{youtube}V3bNM-S2TqY|500|400|0{/youtube}
Ana Hercigonja Gutschy rođena je 1981. godine u Zagrebu gdje je 2000. godine završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna na Odjelu za aranžersko-scenografski dizajn. Iste godine upisuje studij povijesti umjetnosti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Paralelno se samostalno bavi likovnim stvaranjem istražujući prvotno medij crteža, slikarstva i kiparstva. 2001. postaje članica Udruge likovnih umjetnika Grupa 69 s kojoj izlaže na mnogim izložbama. Studij povijesti umjetnosti sve više utječe na promišljanje o samoj likovnoj umjetnosti te počinje sve više istraživati različite likovne izraze i materijale okrećući se sve više ka konceptualnom pristupu no nikad ne gubeći zanimanje za vizualno i estetiku. 2008. godine u Zagrebu organizira svoju prvu samostalnu izložbu gdje izlaže presjek svojeg dotadašnjeg rada u mediju slikarstva, reljefa i skulpture. Nakon toga okreće se istraživanju medija instalacije te još jačem konceptualnom pristupu. “Svjesna problema suvremenog svijeta, Ana Hercigonja Gutschy svojim instalacijama u nacrtima koje još nije izlagala, pokušava odgovoriti na izazove vremena i djelovati na svijest ljudi da se okrenu rješavanju globalnih problema s kojima smo svi jednako suočeni.” (iz kataloga, N.Križić Vrkljan). U međuvremenu – slika i radi skulpture, koristeći se pored ostaloga i nekonvencionalnim materijalima – čime otkriva svoju sklonost eksperimentiranju – poput stiropora, žice, papier machéa, slika s obojenim aplikacijama u reljefu, koristi se tehnološkim otpadom itd. Ponekad inspiraciju nalazi u klasičnim slikama moderne umjetnosti i stilova 20. stoljeća (Matisse, Dali, Miró …).
Promocija hrvatskog izdanja knjige o košarkaškom Mozartu prigodno je započela nastupom gudačkog trija Zagrebačke filharmonije i njihovom izvedbom drugog stavka Amadaeusove “Male noćne muzike”, a svečanosti u muzeju posvećenom legnadrnom šibenskom košarkašu, uz članove obitelji Petrović, nazočili su i brojni uzvanici, od kojih valja istaknuti Draženovog susjeda iz košarkaške Kući slavnih trenera Mirka Novosela te jednog od novoimenovanih potpredsjednika hrvatske Vlade Ivana Kovačića. O knjizi i načinu na koji je ona nastajala govorio je autor Todd Spehr kojeg je priča o Draženu Petroviću zaintrigirala sasvim slučajno, za vrijeme novinarskog zadatka u Oklahoma Cityju.
Namijenjen je prvenstveno pastirima i savjetnicima kako bi pridonio provedbi što kvalitetnije pastoralne istrage, a posebno za upoznavanje situacije vjernika, vođenje savjetodavnog razgovora, pripreme parnice, razmatranja mogućnosti dokazivanja, pružanja pravne pomoći u fazi izrade tužbe, prikupljanja priloga tužbi, usmjeravanja stranke prema mjerodavnom sudu i sl.
“Osoba sam dijaloga, kontinuiteta i sve što je dobro pokušati ću nastavit raditi u pravcu kao što je zamišljeno. Ono što može bolje, to ćemo pokušati modificirati, a otvoriti ono što se nije stiglo otvoriti od problema”, izjavio je Kujundžić.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
Princip determiniranosti je pokazao da ne možemo više sa sigurnošću precizno odrediti uzroke, položaj i vrijeme događanja u osjetilnom i materijalnom svijetu. Možemo tek odrediti postojeće tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na svijet, svijet se pokazao kao organska, ekološka i, nadasve, interaktivna cjelovita pojava. Mijena i kretanje su srodni pojmovi iako ne moraju biti uvjetovani jedni drugim. Pitanje sudjelovanja u mijeni izaziva više odgovora. Ponekad želimo inicirati mijenu, a ponekad nam mijena predstavlja opterećenje. Vesna Paladin problematizira mijenu kao vizualni događaj. Veoma brzo shvatimo da su pred nama rezultati promjene prouzročeni činjenjem: iniciranjem, interveniranjem i bilježenjem.
Postmoderna, iako još nedefinirani i rastezljivi termin ipak može podnijeti situaciju koja je pred nama. Kriza vrijednosti, zamjena vrijednosti i sumnja u službenu povijest reflektira se u umjetnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana umjetničkog predmeta. Upotreba gotovo svega i podvođenje umjetniku na odlučivanje što će biti, a što neće umjetnički materijal, izložbenim projektom Vesne Paladin, izgovara još jedno svjedočanstvo. Autorica naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije vezane uz memoriju i grafičkog likovnog oblikovanja. Iako po njenom iskazu grafike sadrže određene greške, možemo to tumačiti spontanošću i slobodom pristupa.
