Svjetski dan roditelja - prisjetimo se koliko su roditelji važni u životu svakog djeteta

Svjetski dan roditelja: Spisateljica za djecu Marijana Križanović svojim stihovima slavi svakodnevne junake djetinjstva – roditelje: tatu od dvjesto lica i mamu koja može sve

Svjetski dan roditelja prilika je da se prisjetimo koliko su roditelji važni u životu svakog djeteta. Njihova ljubav, podrška, strpljenje i prisutnost oblikuju prve uspomene i pogled na svijet. Upravo o toj svakodnevnoj, a neprocjenjivoj ulozi govore slikovnice Moj tata i Moja mama autorice Marijane Križanović, ilustratorice Željke Mezić i izdavača Mozaik knjige.

Napisane jednostavnim, ritmičnim i vedrim stihovima, one nisu samo posveta roditeljima nego i nježan podsjetnik na ono što djeca najviše pamte: zajedničko vrijeme, osjećaj sigurnosti i bezuvjetnu ljubav.

Iako obje knjige slave roditeljsku ljubav, svaka to čini na poseban način.

U središtu prve nalazi se tata kao suputnik u igri i pustolovinama, dok druga donosi slojevit portret mame koja uspijeva spojiti nježnost, snagu, humor i odgovornost. Zajedno tvore toplu, poetsku posvetu roditeljstvu: živom, nesavršenom i punom ljubavi.

Na Svjetski dan roditelja ove dvije slikovnice dolaze do izražaja jer prikazuju roditeljstvo bez patetike i bez idealiziranja. Njihovi junaci nisu savršeni, ali su prisutni. A upravo je prisutnost najveći dar koji roditelj može dati djetetu.

Tata od dvjesto lica

Slikovnica Moj tata osvaja vedrinom i zaigranošću već od prvih stihova:

„Moj je tata pravi tata-mata,
osmijeh njegov otvara sva vrata.“

Riječ „tata-mata“ odmah uspostavlja dječju perspektivu, a dijete u tati vidi čitav svemir mogućnosti. Tata nije samo roditelj, nego i junak, netko tko može sve, on otvara vrata mašti, igri i učenju. Njegov osmijeh simbol je sigurnosti, topline i bezuvjetnog prihvaćanja. Križanović vrlo uspješno gradi lik tate koji nije neki udaljeni autoritet, već aktivni sudionik djetetova svijeta.

Kroz cijelu slikovnicu tata se neprestano preobražava. On gradi dvorce od kocaka, pliva poput dupina, priča priče, igra nogomet, postaje vatrogasac, policajac, vitez, klaun ili snješko te sudjeluje u svakodnevnim dječjim pustolovinama.

Posebno su dojmljivi stihovi:

„Odjedanput vitez posta,
mačevanja nikad dosta.

Sad je klaun, pa je snješko,
tati ništa nije teško.“

Ovdje autorica sjajno prikazuje jednu od najvažnijih odlika angažiranog očinstva, a to je sposobnost ulaska u dječji svijet. Tata nije promatrač sa strane, nego aktivni sudionik igre. On prihvaća pravila dječje mašte i postaje ono što dijete u tom trenutku treba. Iza humora krije se važna poruka. Dijete ne pamti roditelja po velikim riječima nego po zajedničkoj igri. U svijetu slikovnice, tata je spreman zakoračiti u dječju maštu i prihvatiti njezina pravila, a upravo se u tome krije ljepota suvremenog očinstva.

Jedan od najzanimljivijih motiva pojavljuje se u stihovima:

„S različitih lica dvjesta,
kad god želiš, tu je smjesta.“

Naravno, broj nije doslovan. To je dječja hiperbola kojom se naglašava bogatstvo očevih uloga. Otac je istodobno vodič kroz velika pitanja, zaštitnik, prijatelj, učitelj, suigrač, pripovjedač i čuvar obiteljskih tradicija. On djetetu otkriva zvijezde, ali i toplinu doma. Upravo zato djeluje kao osoba koja ima „dvjesto lica“, a ipak ostaje ista, uvijek dostupna svome djetetu.

Iza humora krije se i snažna emocionalna dimenzija:

„Kad mi noćna mora smeta,
il’ se bojim vatrometa,
zagrli me tata jako
i strah ode brzo, lako.“

Ovi stihovi otkrivaju srce cijele slikovnice. Najveća očinska snaga ne leži u viteškim podvizima, već u zagrljaju koji otklanja svaki dječji strah. Autorica tako podsjeća da se prava hrabrost često pokazuje kroz nježnost i skriva u malim, toplim gestama.

Mama koja može sve, ali i smije biti nesavršena

Dok je tata prije svega junak igre, mama se u slikovnici pojavljuje kao pokretačka snaga obiteljskog života.

No, Križanović izbjegava stereotipe i stvara suvremen, životan i uvjerljiv lik žene koja uspijeva spojiti nježnost, energiju, odgovornost i humor.

Već na samome početku spojeni su i nježnost i čudesnost.
Ta čarolija nije bajkovita nego stvarna.

„Moja je mama vedra ko dan
i čarobna kao san.“

A vrlo brzo postaje jasno da je riječ o nečemu što je puno više od idealizirane slike. Ova mama peče palačinke, popravlja, putuje s djecom i s njima izvodi pokuse, njeguje ih kad su bolesni i tješi u teškim trenutcima, trenira i organizira obiteljske trenutke.

Osobito je zanimljiva kitica:

„Kada tijesto mama valja,
moćnija je i od kralja,
a čekićem kad barata,
popravi i stol i vrata.“

Autorica ovdje vješto ruši stereotipe. Mama nije ograničena na jednu društvenu ulogu. Ona je jednako uvjerljiva i sigurna u kuhinji i s alatom u ruci. Djetetov pogled ne vidi granice između „muških“ i „ženskih“ poslova, vidi samo osobu koja zna, može i stvara puno toga.

Upravo ta ljudska dimenzija daje tekstu uvjerljivost jer ne prikazuje majku kao savršeno biće. Ona se ponekad naljuti, povisi glas i postavi svoje granice:

„Nije uvijek blaga mama,
nekad čuje se galama.

Kad čarape s poda miče:

— Pospremite sobu! — viče.“

Takvi stihovi su autentični. Djeca prepoznaju stvarni život, a ne neki nedostižni ideal. Mama ima svoje granice, umor i trenutke nezadovoljstva, ali ljubav ostaje stalna.

Vrhunac pjesme i najdublja poruka nalazi se u sljedećim stihovima:

„Moja mama ima mane,
kao i svi, teške dane,
premda gumbe ne zna šiti,
al’ se trudi mama biti!“

U nekoliko jednostavnih stihova sažeta je jedna od najljepših poruka suvremene dječje književnosti. Roditeljstvo nije natjecanje u savršenstvu, važni su trud, prisutnost i ljubav. Upravo zato ovi prekrasni stihovi ostaju dugo u sjećanju.

Roditelji kao svakodnevni junaci

Obje slikovnice povezuje ista misao:

djeci nisu potrebni savršeni roditelji, već prisutni roditelji.

Tata iz slikovnice pokazuje kako zajednička igra, nježnost i smijeh stvaraju uspomene koje traju cijeli život. Mama pokazuje kako se ljubav skriva u brizi, razgovoru, putovanjima, zagrljajima i svakodnevnim zajedničkim trenutcima.

Marijana Križanović u ovim je slikovnicama uspjela ostvariti ono što je u dječjoj književnosti najteže: jednostavnim riječima govoriti o velikim stvarima. Njezini stihovi teku lako i prirodno, a iza vedrih rima kriju se važne poruke o obitelji, odrastanju, bliskosti i emocionalnoj povezanosti. Njezini roditelji nisu super junaci zato što nikada ne griješe, nego zato što uvijek iznova pronalaze način da budu uz svoju djecu.

Moj tata i Moja mama nisu samo slikovnice o roditeljima. One su slikovnice o uspomenama koje nastaju dok se grade dvorci od kocaka, peku palačinke, promatraju zvijezde, gledaju filmovi ili tjeraju dječji strahovi.

Ilustracije koje nadopunjuju i produbljuju priču

Posebnu vrijednost objema slikovnicama daju i ilustracije koje tekst nadopunjuju i produbljuju.
U slikovnici Moj tata ilustracije su dinamične, vedrih boja i prikazuju prizore zajedništva. Posebno se izdvaja scena u kojoj tata s djetetom promatra zvjezdano nebo dok istodobno priprema štrukle. Vizualni spoj planeta, sazviježđa i domaće kuhinje savršeno odgovara stihovima o svemiru i štruklima. Ilustracija tako postaje metafora roditelja koji dijete istodobno uvodi u svijet znanja i čuva toplinu doma.
Jednako je dojmljiva rođendanska scena u kojoj tata okružen djecom slavi njihov poseban dan. Raspršene konfete, vedra lica i pokret stvaraju osjećaj radosti i prisutnosti. Otac nije promatrač nego sudionik dječjeg veselja.

U slikovnici Moja mama dominiraju svjetlost, nježnost i vedrina. Posebno se ističe ilustracija uz stihove:

„Ujutro je opet čila,
ko da zbilja ima krila,
pa pokuse sa mnom radi
i lice mi nježno gladi.“

Na jednoj stranici majka raširenih ruku stoji pred velikim suncem, okružena cvijećem i zelenilom. Sunce ovdje simbolizira životnu energiju koju dijete prepoznaje u svojoj majci. Na drugoj stranici majka i kći zajedno izvode pokus, čime ilustracija naglašava važnost zajedničkog istraživanja, učenja i otkrivanja svijeta.

Na Svjetski dan roditelja obje slikovnice Marijane Križanović roditelje prikazuju kao osobe koje djeci otvaraju nove horizonte i podsjećaju na dragocjenu istinu: