Pogledaj oko sebe, čovječe |

Pjesma podsticaja i optimizma uz sveopću crno-bijelu kuknjavu na društvenim mrežama – podsjetnik da život nije sastavljen samo od problema, nego i od prilika, nade i razloga za osmijeh

Tomislav Marijan Bilosnić

POGLEDAJ OKO SEBE, ČOVJEČE

Pogledaj oko sebe ne nosi mrak u očima
Sve što vidiš loše nije zakon svijeta
nego samo navika gledanja
Pogledaj nebo je razapeto platno svitanja
sunce ti na licu ostavlja zlatne otiske prstiju
i ništa nije crno kako zvuče vijesti u prolazu

Nad tobom se nebo otvara kao svježa stranica
Zvijezde su noću tihe iskre sjećanja svemira
i ne gase se
samo čekaju da ih ponovno primijetiš
a oblaci putuju kao bijele misli dana
Ne zaboravi ime vjetar postani

Pogledaj cvijeće: svaka latica je zastava života
ne predaje se ni kiši ni umoru
Trava pod tvojim stopalima
diše zeleno i uporno
šume mirišu kao sve što si zaboravio
a zemlja šapuće: Tu si i dobro si došao

I živi svijet lijep i ogroman
u njemu tišina nosi glasove tisuće godina
i ptice nose nebo u krilima
pčele u cvijetu uče sunce kako će biti slatko
leptiri su misli prirode
koji zaboravljaju jučer u svakom zamahu
a mravi nose svoju planinu bez žaljenja
Čuješ li pjev koji ne traži prijevoda
riku jelena što para zoru kao crveni veo
i tiho sasvim blizu vidiš li mačka
koji te traži kao mjesečevu zraku
a vjerni pas prepoznaje u svakom povratku
Čovječe pogledaj ljude i vidi
hodaju padaju ustaju
svatko sa svojim nevidljivim teretom
i nevidljivom svjetlošću
u svakom licu jedna neispričana rijeka
u svakom pogledu most što čeka prelazak
Pruži ruku
to je najstariji jezik koji još nije potrošen
Pogledaj i sebe kao početak koji diše

Živi
ne kao sjenka dana
nego kao njegov plamen
Misli na ljubav kao na pokret
učini što možeš za sebe i za druge
ne savršeno nego iskreno
Jedi Pij Ljubi
širi radost kao da je zarazna
kao da spašavaš vlastiti dah
I idi dalje
kao rijeka što ne pita gdje prestaje
nego ide i pretvara kamen u put

Ne dijeli svijet na tamu i svjetlo
svijet je kaleidoskop u pokretu
šareno srce koje kuca u bojama što se ne boje sudara
Društvene mreže lažu glasno
a svijet diše tiho i stvarno
Ne hrani mrak pored svjetla
jer i sjena je samo umor svjetlosti

Živi čovječe bez konačne stanice
kao vjetar koji ne pita smije li proći
život se ne objašnjava
nego se živi
I zapamti nema trajnog mraka
dan se vraća kao tvrdoglava istina
Pogledaj oko sebe
svijet nije nimalo dalek
u tebi diše
kroz dah si rasut u milijune lica
što pored tebe prolaze

Tomislav Marijan Bilosnić
Srijeda, 17. lipnja 2026.