Day: 3 January 2020

Jesu li u pravu umreženi kada tvrde da branitelji nemaju razloga prosvjedovati?

Neki misle dovoljno je vremena prošlo od Domovinskog rata te je upravo vrijeme za promjenu temelja hrvatske državnosti i u njih bi ugradili petokraku koja bi ih i dalje kroz brojne beneficije i perfidnu pljačku neizmjernih razmjera ujedinjavala na “vlasti”, a državu bi svakim mjesecom zaduživali za milijardu dolara tj. za red veličine od 10 prosječnih gradova, a sve to ostvaruju razjedinjivanjem naroda indoktrinirajući ga kroz ogromni broj različitih medija koje drže s novcem od poreznih obveznika i državnim aparatom pod svojim utjecajem. Nije njima do Hrvatske ali im je do “Hrvatske”

Vukovarski branitelji Andrija Marić, Blago Zadro i Goran Radičević, jesen 1991.

Ljevičarski radikali, kojih nema puno u Hrvatskoj koliko im ide dobro legalno otimanje novaca iz džepova hrvatskih građana, tvrde, već danima, da hrvatski branitelji, stopostotni invalidi, posve neopravdano prosvjeduju ispred Ministarstva mobiliziranog dragovoljca Domovinskog rata, Predraga Freda Matića, jer tim istim braniteljima ‘nitko ne želi smanjiti njihova stečena prava’, ti isti radikali, crveni lešinari koji poput ‘dementora’ nadlijeću i oblijeću Hrvatsku, najčešće se zaustavljaju u državnoj blagajni, naravno, niti jednog trenutka nisu spomenuli činjenicu da je tijekom prosvjeda stopostotnih invalida Domovinskog rata preminula heroina obrane Hrvatske, Nevenka Topalušić.

Crveni lešinari, štetočine koje preko društvenih mreža šire mržnju Hrvatskom, nisu niti jednog trenutka našli za shodno odati dužnu počast preminuloj hrvatskoj braniteljici koja je posljednjih 19 godina svog života provela u invalidskim kolicima. Drugim riječima, kada crveni lešinari govore da braniteljima nitko neće smanjivati njihova ‘financijska prava’ oni zapravo ne znaju, i ne žele znati, da branitelji NE PROSVJEDUJU zbog novaca. Naime, hrvatski branitelji prosvjeduju zbog verbalnog, pa čak i fizičkog, nasilja koje se nad njima provodi posljednjih godina u Hrvatskoj. Komunistima u Hrvatskoj bi napokon trebalo reći da nije sve u novcu, iako komunistima novca nikad dosta.

Naime, danas nitko ne spominje Veljka Marića, vukovarskog branitelja koji je otet i odveden u Srbiju, gdje je na montiranom procesu osuđen, o Mariću je, kao o krivcu, ponovimo, kao o krivcu, govorio i ministar BRANITELJA, Predrag Fred Matić, i to prije nego li je Veljko Marić na MONTIRANOM procesu osuđen. Zar to nije dovoljan razlog za prosvjed, u pitanju je sudbina nedužnog čovjeka, a režim u Hrvatskoj šuti?

NEKI i danas slave bivšu JNA i petokraku i mijenjali bi temelje hrvatske državnosti

Sjećate li se samog početka predsjedničkog mandata Ive Josipovića, sjećate li se što se dogodilo kada je predsjednik otišao u Bosnu i Hercegovinu i kada je praktički vlastitu zemlju optužio za agresiju na spomenutu državu? Na ovaj način predsjednik je, kao čovjek i kao institucija, izravno prekršio saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu donesenu još za vrijeme režima Ivice Račana, koja govori eksplicitno da Hrvatska NIJE vodila niti jedan agresivni rat te da ni na nikoga NIJE, pa ni na BiH, izvršila agresiju. Zar nije uvreda za hrvatske branitelje kada ih se optužuje, zajedno sa zemljom koju su branili, za nešto što nisu učinili, posebno kada to radi šef države i vrhovni zapovjednik hrvatske vojske koju su branitelji stvarali? Na stranu činjenica da jedan manji dio hrvatskih fašista zaista svakodnevno želi uvjeriti hrvatske građane da je Hrvatska vodila agresivan rat u Bosni i Hercegovini. U svakoj državi postoji neki oblik fašizma, on je marginalan, pa je to isto u Hrvatskoj crveni fašizam.

Aktualni režim napravio je puno ‘tehničkih’ pogrešaka koje su povrijedile braniteljsku populaciju, no, nekoliko je tih pogrešaka plod ideoloških anomalija režima. Primjerice, ministar branitelja, Fred Matić, svojedobno je usporedio kardinala Bozanića sa srbijanskim diktatorom, ratnim zločincom, Slobodanom Miloševićem… Znači li to da su se branitelji, boreći se protiv Miloševića, borili protiv Josipa Bozanića?

Naravno, lanac komunističkih optužbi prema braniteljima, lanac satkan od mržnji i uvreda, tu ne staje. Sjećate li se na koji način su pojedini mediji, uključujući i neke hrvatske političare, tretirali heroje obrane Vukovara okupljene u Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara? Neki mediji, neki novinari, neki političari, vukovarske branitelje usporedili su DOSLOVNO s nacističkim smeđekošuljašima, SA divljacima, iz vremena samog početka Hitlerovog terora u Njemačkoj. Ovakav fašistički napad medijsko-političkih divljaka na branitelje nije zabilježen u povijesti moderne hrvatske države. Treba li reći da divljaci koji su ovako nasrnuli na branitelje, s ovakvim nečovječnim uvredama, ne posustaju u svojoj mržnji? Ludilo ide dalje, i sve je opakije.

Branitelje se tuče, pretvara ih se u invalide, nitko ne reagira. U medijima se uoči pravomoćnih presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču objavljuju fašistički pamfleti, autori tih pamfleta ne dobivaju otkaz, istovremeno jedan osuđeni lažljivac Branimira Glavaša u tim istim medijima izjednačuje sa srbijanskim Himlerom, Željkom Ražnatovićem Arkanom!? Bez obzira što Glavaš učinio, nikada, pa ni u ludilu, se ne može uspoređivati s Arkanom, takve usporedbe mogu pasti napamet samo bolesnoj mašti najmračnijeg uma. Dakle, i na ovo bi branitelji trebali šutjeti?

Premijer Zoran Milanović, inače ratna kukavica, govori o građanskim ratovima, dok bivši savjetnik ratne kukavice, Ive Josipovića, Dejan Jović, govori o ‘nelegalnom referendumu’ koji je Hrvatskoj omogućio slobodu, predsjednik ga smjenjuje, crveni fašisti se bune, međutim, sve je jasnije da se radi o smjeni koja je isključivo trik s obzirom na blizinu predsjedničkih izbora. Zar bi i na ovo trebali branitelji šutjeti? Do kada bi branitelji trebali šutjeti, dok aktualni predsjednik Srbije ne ostvari svoje snove o Vukovaru kao o srpskom gradu, a da istovremeno nitko od hrvatskih vladajućih političara ne reagira? Kad ne bi reagirali branitelji Hrvatska bi šutke pala.

Takvih, i sličnih, je primjera bezbroj u Hrvatskoj, i o tome se ne smije šutjeti. Ne smije se šutjeti na činjenicu da se hrvatski branitelj u Vodicama ubio za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan branitelja, što su PREŠUTJELI, i na to se nisu osvrnuli, Milanović i Josipović. Kako, nakon svega bandu crvenu nije sramota tvrditi da se u Hrvatskoj ne krše prava hrvatskih branitelja? Sjećate li se kako su velikosrpske ‘NOVOSTI’, financirane novcem POREZNIH obveznika, hrvatskih građana, na jednoj naslovnici ‘klale’ jednog hrvatskog branitelja? Fašist koji je autor takve zvjerske ilustracije nije čak ni priveden na obavijesni razgovor, dok se Novosti i dalje nastavljaju financirati novcem hrvatske sirotinje. Treba li opet ponoviti, na ovakav fašistički govor mržnje NITKO nije reagirao, osim branitelja i oporbenog HDZ-a, te ostalih oporbenih stranaka, ne računajući SDP-ove kvazi oporbene satelite? Hrvatski mediji također nisu reagirali, niti su tako nešto spomenuli na svojim ‘naslovnicama’ na kojima veličaju režim koji je gospodarski, moralno, i na svaki drugi način upropastio Hrvatsku.

Ne samo da, poslije svega, branitelji imaju razloga prosvjedovati, nego branitelji nemaju izbora, u pitanju je bitka za opstanak tih branitelja, ljudi koji su Hrvatsku branili kada su mnogi od onih koji te branitelje sada napadaju bili na nekim drugim položajima i uglavnom se bogatili, dakako, legalno.

Ova zemlja je opljačkana, i dalje se pljačka, legalno, opljačkali su je mnogi, no, sasvim sigurno nisu branitelji. ((tinolovka-news.com, foto: sh.wikipedia.org – )

3 January 2020
Otvorena izložba iz radionice profesora Lepeja povodom Martinja: Mošt nam vrije (Video)

{youtube}b5OjwJoEanY|500|400|0{/youtube}

Mošt nam vrije, skupna izložba iz radionice profesora Lepeja povodom Martinja – blagdana svetog Martina

fotografije s otvorenja: Všnja Serdar

Izložba MOŠT NAM VRIJE skupna je izložba, naizgled različitih autora i kreativnih izražajnih mogućnosti, okupljena u neformalnu grupu, ali prepoznatljivu po zajedničkom koloritu koji im je udahnuo “dobri duh” profesor Dubravko Lepej. Zdravlje mu se nije vratilo u potpunosti ali je zato obilje energije i to toliko da je oko sebe okupio desetke slikara koji su jedva dočekali njegov povratak i s velikim veseljem prihvatili se boje i kista.

Profesor Dubravko Lepej i umjetnice: Nadica Cinčić, Đurđa Hotko, Višnja Jakšić, Višnja Peter, Anica Potočki, Maja Pavlović, Ana Pajan, Suzana Gajdek, Jadranka Sabljarić, Ana Cerovski, Franciska Hristov, Marina Šuljić, Dinka Jagnić, Vesna Hvala, Ivana Jančiković, Ksenija Talijančić,…

Blagdan svetog Martina – Martinje

Sveti Martin se štuje kao zaštitnik vinara i vinogradara, ali i kao zagovornik protiv alkoholizma

Martinje ili blagdan svetog Martina u našim krajevima tradicionalno prolazi u znaku pučkih obreda i veselica, krštenja mladog vina u ‘biskupskoj odori’ i pečenih guski.

Mnogi su za svetog Martina čuli upravo po takvim običajima. A tko je doista bio sveti Martin? Spomendan tog sveca, 11. studenog, dan je njegovog pokopa (umro je 8. studenog 397. godine u Francuskoj), koji se u pučkoj traciji ‘poklopio’ s ključnim momentima u proizvodnji vina.

Sveti Martin se štuje kao zaštitnik vinara i vinogradara, ali i kao zagovornik protiv alkoholizma, no osim toga, i kao jedan od zaštitnika Francuske, zaštitnik konjanika i uzgajivača konja, vojnika, hotelijera, borbe protiv siromaštva…

radovi

Izdavač kataloga

Ustanova URIHO, Zagreb i Klub Zaprešićana “Zapreščan”

Za izdavača:
Josip Držaić

Urednik kataloga:
Stjepan Katić

Dizajn:
Akademija-Art

Grafička priprema i tisak:
URIHO Zagreb

Naklada: 300 primjeraka
Zagreb, studeni 2014. godine

Galerija SUNCE, Ustanova URIHO
Av. Marina Držića 1, Zagreb
tel: 01 6184-200/113
e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr

ISBN

3 January 2020
3. hrvatski triennale autoportreta: Identiteti

Otvorenje izložbe 4. studenog 2014. u 19 sati, Galerija Prica – POU Samobor

– autorica koncepcije 3. hrvatskog triennala autoportreta „IDENTITETI”:
Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka
– organizator : Pučko otvoreno učilište Samobor – Galerija Prica
– suorganizator: ULUS – Udruženje likovnih umjetnika Samobora
– koordinatorica izložbe: Nikolina Šimunović, povjesničarka umjetnosti, voditeljica Galerije Prica
– žiri za odabir radova suvremenih umjetnika za izložbu 3. triennale autoportreta: Branka Hlevnjak, Irena Podvorac, Nikolina Šimunović
– žiri za odabir radova iz Zbirke autoportreta Klementa Lukina: Branka Hlevnjak, dr. Josip Lukin
– predgovor kataloga, prostorno-likovni postav: Branka Hlevnjak
– dizajn kataloga, pozivnice i plakata: Ana Sladetić, akad. slikarica- grafičarka

Autoportreti iz Zbirke Lukin:

1. Ivica Antolčić, 2000., gvaš/ papir, 20 x 15 cm
2. Ivica Antolčić, 2003., ulje / papir, 19 x 17 cm
3. Ivica Antoličić, ulje / platno, 14 x 9 cm,
4. Miljenko Minja Bosanac, 1981., komb. tehnika / papir, 14,5 x 10,5 cm
5. Miljenko Minja Bosanac, 1997., komb. tehnika / platno, oval 9,5 x 8 cm
6. Miljenko Minja Bosanac, 1998., komb. tehnika / platno, 12 x 11 cm
7. Miljenko Minja Bosanac, 2003., olovka, pastel / papir, 13,6 x 10 cm
8. Nataša Cetinić, 1981., ulje / platno, 14 x 12 cm
9. Boris Demur, 1988., ulje / karton, 25 x 28 cm
10. Boris Demur, 1992., ulje / papir, 24,5 x 20,5 cm
11. Boris Demur, 1997., kemijska olovka /papir, oval 10 x 8,5 cm
12. Boris Demur, 1998/99., kemijska olovka / papir, 13,5 x 20,5 cm
13. Ljubo Ivančić, 1975., ulje / lesonit, 21 x 16 cm
14. Ljubo Ivančić, 1975., ulje / lesonit, 14 x 9 cm
15. Ljubo Ivančić, , 1979., kombinirana tehnika / papir, 21 x 18 cm
16. Ljubo Ivančić, 1988., ulje / lesonit, 22,5 x 15 cm
17. Ljubo Ivančić, 1990., kemijska olovka u boji / papir, 15 x 20,5 cm
18. Ljubo Ivančić, 1997., kombinirana tehnika / papir, oval 9,5 x 8 cm
19. Ljubo Ivančić, kombinirana tehnika / papir, 11,5 x 8,5 cm
20. Zlatko Keser, 1997., kombinirana tehnika / papir, 22 x 17,5 cm
21. Zlatko Keser, gvaš / papir, 16,5 x 14,5 cm
22. Albert Kinert, 1982., olovka / papir, 28 x 24 cm
23. Albert Kinert, pastel / papir, 28 x 26 cm
24. Julije Knifer, 1953-1991., olovka / papir, 22 x 15 cm
25. Ivan Kožarić, 1991.. limovi / drvo, 35 x 31 cm
26. Ivan Kožarić, 1994., kombinirana tehnika / tuš, papir, 15,5 x 16 cm
27. Ivan Kožarić, 1998., kombinirana tehnika / papir, 29 x 24 cm
28. Ivan Lesiak, 1962., drvorez / papir, 16,5 x 19 cm
29. Ivan Lesiak, 1975., kombinirana tehnika / papir, 23 x 27 cm
30. Ivan Lesiak, 1975., tuš, tempera / papir, 11 x 21 cm
31. Ivan Lesiak, 1985., serigrafija / papir, 21,5 x 24 cm
32. Ivan Lesiak, 1999., , kombinirana tehnika / papir, 13 x 13,5 cm
33. Zvonimir Lončarić, 1992., serigrafija / papir, 23 x 17 cm
34. Ivan Lovrenčić, 1985., olovka, akvarel / platno, 23 x 18 cm
35. Đuro Seder, 1989., flomaster / papir, 26 x 23 cm
36. Đuro Seder, 1990., ulje / platno, 20 x 20 cm
37. Đuro Seder, ulje / platno, 32 x 26 cm
38. Đuro Seder, akrilik / papir, 23 x 24 cm
39. Đuro Seder, gvaš / papir, 37 x 42,5 cm
40. Ivo Šebalj, 1983., ulje / platno, 33 x 41,5 cm
41. Ivo Šebalj, 1991., gvaš, tempera / papir, 28 x 23 cm
42. Ivo Šebalj, 1994., akril / platno, 24,5 x 29,5 cm
43. Miroslav Šutej, 1978., tuš, pero / papir, 28 x 29 cm
44. Miroslav Šutej, 1982., tuš / papir, 23 x 17,5 cm
45. Miroslav Šutej, 1992., tuš / papir, 25,5 x 20 cm
46. Fedor Vaić, olovka / papir, 20 x 15 cm,
47. Zlatan Vehabović, 2003., kombinirana tehnika / papir, 19 x 19 cm

HOMMAGE A

Mr.ph. KLEMENT LUKIN (Putišići 21.11.1924.- Omiš 13.10.2004.)
ljekarnik, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar

LUKINOVA ZBIRKA (1963. – 2003.) dosegla je oko 3000 radova.
Sadrži minijaturne autoportrete književnika, slikara, povjesničara umjetnosti i javnih osoba, svih pravaca, uvjerenja i generacija.

Isprva je sakupljao etnografsku građu poljičkoga kraja, da bi ga akademik Cvito Fisković uputio da se specijalizira za prikupljanje autoportreta. Godine 1990. darovao je Zavičajnom muzeju u Omišu zbirku od oko 650 vrijednih djela.

Lukinova se zbirka oslanja na Omišku tradiciju. Naime, 1579. objavljena je u Mlecima barokna dukala s MINIJATURNIM PORTRETIMA omiških izaslanika…
Prvi pronađeni AUTOPORTRETI u OMIŠU su slikara Federica Benkovića (1667. -1753)….

Trijenale hrvatskog autoportreta, nastao 2008., svojevrsni je nastavljač Lukinovih poticaja umjetnika da se izraze AUTOPORTRETNO u vječnom traganju za oblicima IDENTITETA.

Zbirka Lukin

“Rođen sam”, kako je napisao u Vjesnikovoj rubrici ‘Zašto volim Zagreb’ “u staroj i slavnoj seljačkoj Republici Poljicama, gdje su se uvijek sloboda i dobrota visoko cijenile. Moj prvi susret sa Zagrebom zbio se 1939. kada sam vlakom iz Splita stigao na zagrebački kolodvor. Čistači cipela ponudili su mi svoju uslugu. Cipele je zaista trebalo počistiti, jer put koji sam napravio od kuće do splitske postaje nije bio baš mali. Čudan je taj instinkt, umjesto da pođem vidjeti katedralu, ja se prvo zaputim u Gornji grad. Tada nisam ni slutio da ću se dvadeset godina nakon toga (1959.) tu konačno doseliti i proživjeti više od četrdeset godina…”
Nekada je, pričao je Lukin, njegova kuća bila puna ljudi. Volio je ljude, a osobito se divio umjetnicima. Prijateljevao je s Brunom Bulićem, Mirkom Račkim, Ivom Režekom, Brankom Ružićem, Ljubom Ivančićem, Želimirom Janešom, Jurom Kaštelanom, Dragom Ivaniševićem, Rankom Marinkovićem, Vjekoslavom Kalebom, Vesnom Parun. Svetkovali su u slavu života, bez obzira na datume ili obljetnice. Posljednjih godina bio je nerazdvojivi trojac s Šandorom Augustinčićem i Ivicom Antolčićem.

Kada je svoj gornjogradski stan pretvorio u muzej, i gotovo tapecirao sve zidove od vrha do dna umjetničkim minijaturnim portretima, kad mu je, dakle, ponestalo prostora, dosjetio se, pa je autorima ponudio malene jednoobrazne kartone (kartonske podloške za čaše, ovalne ili četvrtaste) da mu na tome nacrtaju ili naslikaju autoportret. Nikad nije bio nametljiv ili isključiv. Prihvaćao je s velikom zahvalnošću dobiveni portret, proširujući svakodnevno kolekciju. Svatko tko je imao priliku vidjeti Lukinovu zbirku in situ ostao je zadivljen. Čovjek bi mogao satima gledati i otkrivati autore. Kakva raskoš duha, likovnosti, pristupa, izvođenja, viđenja, tumačenja!

Kustosi su vrlo rano otkrili vrijednost ove zbirke. Goran Blagus predstavio je zbirku 1994. u galeriji “Miroslav Kraljević” s 86 radova po vlastitom odabiru. Stanko Špoljarić potvrđuje vrijednost zbirke Lukin 1997. na izložbi u galeriji “Idealni grad” sa 216 izloženih radova. Josip Palada godine 2001. izabire 106 radova za izložbu u Domu umirovljenika “Maksimir”. Godine 2003. Olga Majcen bira 73 autoportreta za Galeriju “Vladimir Nazor”. Danijel Žapčić u ožujku 2004. odabire za Galeriju “Striegl” u Sisku autoportrete umjetnika vezanih uz sisački kraj. U katalogu ove izložbe tiskana su mišljenja i pohvale Zbirki Lukin iz pera Vesne Parun, Ranka Marinkovića i Tonka Maroevića, što doprinosi njezinoj visokoj ocjeni.

Prvi trijenale hrvatskog autoportreta postavlja se 2008. u Galeriji “Prica” u Samoboru. Selektor Gvido Quien odabire iz Zbirke Lukin 40 radova kao hommage kolekcionaru naglašavajući ulogu Zbirke Lukin kao one koja ostaje podloga i poticaj stvaranju suvremenog hrvatskog autoportreta. Selektorica Drugog hrvatskom triennala autoportreta s podnaslovom Koegzistencije Višnja Slavica Gabout ističe djela iz Zbirke Lukin “kao prave male poslastice koje izlagačima postaju uzor, polazište, vrijednosna kategorija, energija…” Upravo ta snaga trajanja i nadovezivanja na ovu vrijednu zbirku daje ovom trijenalu čvrsto uporište i dodatne razloge za motiv koji postoji od iskona civilizacije i jezgra je samoj umjetnosti.

Autoportret / Sebevid

Francuska riječ portrait koju smo davno već posvojili (pohrvatili), izvorno znači poprsje neke osobe, vjeran opis, živo ocrtavanje, zoran prikaz ličnosti, nekog karaktera u književnom djelu. Znači veliku sličnost (s predloškom), istovjetnost. Portretirati znači naslikati ili praviti (kipariti, osmisliti) portret, vjerno opisati, potanko oslikati, riječima dočarati neku ličnost, neki karakter. Tako objašnjava Klaićev veliki Rječnik stranih riječi, zadirući istodobno u svijet likovne i književne umjetnosti, cjelovito (holistički) u umjetnost sposobnu oblikovati osobitost, biljeg i znamenje (od grč. charakter), svu karakternu složenost koju portret nastoji obuhvatiti. Portretirati znači razumjeti.

Autoportret je, prevodi Cesarec, SEBEVID. Nitko nikome ne može sugerirati kako će to djelo, rad, uradak, predodžba ili predstava, izgledati, kako će autor sebe vidjeti i kako će taj POGLED/OSJET moći, znati, umijeti i htjeti predočiti, kojim složenim znakovima i simbolima, kojim sredstvima i napokon, koji će kod odabrati za vlastito poistovjećenje. Samo po sebi je razumljivo da sebevid (autoportret) podrazumijeva pogled unutrašnjim okom, osjetom sebe jer svi su drugi načini izvanjski i posredovani.

Da se razumijemo: autoportret nije umjetnička privilegija. Naprotiv, on je svačije pravo, pa i potreba. Lukinova zbirka koja sadrži autoportrete slikara, kipara, pjevača, pjesnika, književnika, filmaša i fotografa, grafičara i likovnih kritičara, itd. nastala je u tragu te činjenice. Njezina se vrijednost očituje kroz povijesne, povijesničarsko-umjetničke, sociološke i psihološke, medijske, antropološke, etnografske, i ine, dakle, složene kulturno-umjetničke-komunikacijske i tržišne aspekte. Jednakoj složenosti vrijednosnih sudova, podložna su i djela nastala na poticaj trijenala autoportreta, bez obzira na činjenicu da se radi isključivo o djelima likovnih umjetnika.

Identiteti /Poistovjećenja

Identitet (od latinskog podudarnost) je skup značajki koje neku osobu čine onom koja jest, a identifikacija jest poistovjećenje, prepoznavanje. Kada, dakle, nešto identificiramo, uvjeravamo se da je netko ili nešto zaista ono čime se prikazuje, kaže Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića. To se odnosi na nas koji gledamo autoportrete, ali umjetnici koji izvode autoportete stvaraju skupove značajki ili jednostavne znakove i simbole kojima se žele poistovjetiti, po svom osobnom izboru, po osjećaju unutrašnjeg oka, opisujuće se, ironizirajući, kontekstualizirajući se u društvene okvire i likovne trendove, ironizirajući likovnost i vlastiti lik, podmećući raznovrsne poruke, nama koji dolazimo post festum, umišljajući da smo meritorni utvrditi vjerodostojnost prikaza, razumjeti poruku ili pohvaliti užitak koji nam umjetnik pruža svojim djelom. Po logici autoportreta, sebevida, dakle, poistovjećenje je slobodan izbor autora, promijenjiv od dana do dana, od zgode do zgode, od pristupa do pristupa, uvijek nov i drugačiji, baš kao što je i sam čovjek, svaki dan novi, svaki dan drugačiji, budući da je mijena ona konstanta koja obilježava život. Identificirati složenost i mijenu znači prihvatiti oblikovnu raznovrsnost samopredstavljanja i ugraditi je u vrijednosni sud kao podrazumijevajuću. U toj mijeni možemo tražiti autorsku originalnost, dosljednost koncepta , prepoznatljivu gestu (I. Lovrenčić), karakterističan kolorit (Lj. Ivančić), učestalu stilizaciju (I. Antolčić), sklonost redu (J. Knifer) ili kaosu (A. Kinert), impresije i ekspresije (I. Šebalj), i sve ono što je teorija umjetnosti postavila kao mjerne alate, ali jednako tako treba uvažiti vrste unutar kojih su se autori poistovjećivali: od zrcalne ili fotografske studije lica do strukture vlastitog rada (B. Demur), sve do karikaturalne stilizacije (M. Bosanac).

Ovogodišnji odabir iz Zbirke Lukin nastoji predočiti tu vrstu slobodne identifikacije u kojoj pojedini autor svakim novim autoportretom iskazuje novi odnos prema mediju (F. Vaić), prema sebi (I. Lesiak), društvu (Z. Keser), umjetnosti (M. Šutej), oblikovanju (Z. Lončarić), igrajući se likovnošću (I. Kožarić) ili problematizirajući slikarski metijer (Đ. Seder).

Umjetničke (re)interpretacije

Samopoistovjećenja likovnih umjetnika vidljiva u djelima (ove godine minijaturnim po uzoru na Lukinovu zbirku) koja nastoje naglasiti složenost samog pojma identiteta, protežu se u rasponu od čistog instinkta (Julijana Voloder) do složenog koncepta (Marina Burolo), bez obzira na polazišnu točku; koliko su osobna a koliko tipska; koliko su podložna komunikaciji sa slikama (Anita Parlov), crtežima (Karla Čurčinski), skulpturama (Dijana Iva Sesartić), instalacijama, fotografijama (Boris Sekulić), filmom (Korana Gjalski Filipović), koliko razumljiva, inovativna ili reproduktivna, a koliko nastoje problematizirati simboliku (Nikolina Zanetti), mistiku (Monika Meglić) duhovnost i neuhvativost (Svebor Vidmar). Identificirati se s predmetima, bojama, prostorom, vlastitim djelom, likom i likovima koji izmiču, nestaju, fluidni su, promjenjivi to su umjetničke namjere – stvoriti oblike kao subjekivne predodžbe identiteta, kao upite bez odgovora, kao istraživanja i domete manipulacija likovnim sredstvima.

Postmodernističke reinterpretacije Matissa, Picassa i Soutina (Dragana Nuić Vučković), Warhola (Nenad Marasović), Julija Knifera (Darko Sever), ne znače uvijek zamor gledateljima; često su to reprodukcije s autorskim interpretativnim žarom koji djelima daje vrstu izvrsnosti. Nisu svi umjetnici kompozitori, nisu svi inovatori, ali su mnogi reproduktivci autorskih dosega. Ako je igdje ova interpretativna i reprodukcijska vještina likovnih umjetnika istinski opravdana, onda je to u autoportretu. Jer autoportret je osnova, početak osvajanja i prisvajanja prostora, svjetla, titraja, duha. Od autoportreta počinje gradnja odnosa; prvo na sebi i sa sobom (Mile Blažević), posebno sa svojim djelom (Dragutin Dado Kovačević) ili djelovanjem (Duško Abramušić) a onda s obitelji, generacijama (Mia Štark). Ponekad su poruke tek čista likovna senzacija (Katarina Fabijanić), poziv na suosjećanje (Ksenija Tomičić), izazivanje ugode (Karin Grenz), ili suprotno, nemira, zbog činjenice da se naglašava (a to je vidljivo gotovo kod svih umjetnika) upravo nemogućnost identificiranja, nemogućnost definiranja, iluzionizanja, idealiziranja, nemogućnost predočavanja kroz jedan lik, jednu sliku, jedno stanje, jedan pogled. Mnogi stoga posežu za kockom, ekranom, instalacijom (Dominique Jurić, Nikolina Iris Bešlić) često za multiplikacijama (Tatjana Oreški) i fragmetima /fraktalima (Dijana Nazor), za fotografijom i filmom. Pritom je i raspon tehnika i načina predočavanja mnogostrukosti pogleda na sebstvo nužno povijesna; od klasične, impresionističke i ekspresionističke studije lica do pop-artističke varijacije bojama, od ilustracije (Manuela Vladić Maštruko) do projekcije, sve je to povijesni put i mogućnost autoru koji u svakom trenutku može izabrati pristup autoportretu bilo pomodno i površno (Jakša Matošić), bilo studiozno (Ksenija Jurišić), emanirajući radom epsku (Marija Štarkelj) ili lirsku poruku (Margareta Peršić), šaleći se (Tomislav Hršak), mapirajući pojam identiteta (Darija Majdak Dolanski), ironizirajući ga (Ivica Malčić) ili stvarajući djela s drugačijim namjerama i drugačijim dosezima.

Diana Sokolić, već je 2011. ponudila svoj QR, koji izvolite skenirati smart-phonom te izlistajte njezinu bogatu stranicu sa životopisom i reprodukcijama radova, ciklusima instalacija, redizajnom namještaja i tome slično. Suvremenom je tehnologijom razoružala jalove pokušaje da se jednom slikom obuhvati mnoštvo. Janus i njegova dva lica sitnica su prema QR. Ovaj put autorica izlaže kocku sa šest svojih lica. Život je kocka, to znamo, i samo je pitanje s koliko raznovrsnih kocaka igra jedan umjetnik.

Selfi za on-line

Autoportret je dugo vremena (od pedesetih do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća) bio gotovo potisnut u područje karikature. Lukinova zbirka ima takovih karikaturalnih rješenja rađenih i od vrsnih i uglednih umjetnika: primjerice Ljubo Ivančić dao je za zbirku, među inim, svoj karikaturalni autoportret (a čuven je i njegov karikaturalni portret Klementa Lukina). S druge strane, jedino je ilustracija u doba dominantne apstrakcije i informela, bila dosljedna i postojana čuvarica motiva; kako drugih, tako i autoportreta. Samoborska trijenala autoportreta, međutim, pokazuju potpunu slobodu u tom smislu i dokazuju odbacivanje stigme narcisoidnog motiva, koju je autoportret nosio neko vrijeme. Kada danas govorimo o autoportretu koji se prema pravilima ove manifestacije može predočiti svim likovnim medijima, onda svakako treba napomenuti pravu zarazu fotografskih autoportreta, takozvanih “selfija”, koji su nastali pojavom sve savršenijih fotokamera na mobitelima i besplatnom mogućušću njihovih objavljivanja na društvenoj mreži (facebook itd.). Upravo je mogućnost brze on-line komunikacije stvorilo nadmetanje masovnog tipa u kojem je zavladala nova fotografska estetika unutar ove najstarije forme (samo)prikazivanja; vidljivo istezanje ruke kao dokaz samookidanja, cerenje, guranje u kadar, fotografiranje na osobitim ili, pak, svakidašnjim pa i banalnim mjestima, glupiranje, vidljivo poziranje, pučenje usana, ismijavanje, ironiziranje, itd. Pritom je porasla i potreba za iskazivanjem promjenjivosti svog lika, gotovo do filmske ili glumačke opsjednutosti.
No, ova se moda ne osjeća na ovom trijenalu u prostoru galerije, već se događa kao paralelna on-line opcija na stranicama Galerije Prica.

Poistovjećenja šireg tipa i značenja

Govor u prvom licu, što ga u likovnoj umjetnosti naglašava autoportret, predstavlja uvijek vrstu egzibicionizma (Miran Šabić), koji se manifestira ispovijedno (Julijana Pijaca), ogoljavanjem, ali i pukom činjenicom da je svaki umjetnički rad javan i izložen publici na prosudbu (osudu i pohvalu). Uz posvajanja i prerade, preslojavanje i fragmentiranje tuđih djela i rukopisa, uz, dakle, slobodno interpretiranje likovnog govora kojeg su kreatori povijesno utvrđeni autori, kao i uz inovativno i originalno stvaralaštvo, pitanje identiteta poprima neslućene razmjere. Granice su, doduše, otvorene već više od stoljeća, a ako bismo bili potpuno iskreni otvorene su za (re)produkciju oduvijek.

Umjetničko djelo, pak, uzmiče autoru, čak i kad je motiv tako nešto osobno, kao što je autoportret. Ono je šire i veće, pripada kolektivnom pamćenju povijesti umjetnosti, s njim se mogu identificirati i drugi: škole, gradovi, regije, narodi (primjerice “Autoportret” Albrechta Dürera dio je njemačke nacionalne likovne reprezentacije/identifikacije). Ono je opće dobro u identifikacijskom smislu, neovisno od nekih društvenim normi (autorskih prava i slično), udaljeno je i od generacijskog lanca, više je od povijesnog traga o vlasitom postojanju, premašuje ich-formu i traje u prostorno-vremenskom kontinuumu (od Altamire do danas). Autoportret se izjednačava s ostalim (ne)motivima u zvučnosti likovne tehnike i njezine učinkovitosti. Ne radi tu samo kist, ne tali se samo staklo, peče glina, tiskaju grafike (Zdenka Pozaić), crta olovkom, perom, tušem, pastelima, fotografira fotoaparatom ili kamerom opscurom (Ivica Kiš), snima video; danas su u upotrebi i računala. Štoviše računala su i sama postala simbol suvremenosti (Marijana Petrović Mikulić).

Autoportretom protiv socijalne nepravde

Da autoportret može poslužiti u razne svrhe i biti društveno angažiran razumljivo je već činjenicom što se autoportret, kao i svaki drugi motiv oblikuje i upravlja prema namjeri autora. Angažman pritom, ovisi o vrsti poruke i razumljivosti oblika i medija u kojem nastaje i oblicima komunikacije s publikom.

Autoportret Pine Ivančića svojevrsni je presedan u autoportretu jer se radi o dvojici autora; glumcu/redatelju/scenaristu (Pino Ivančić) i snimatelju (Rino Efendić). Međutim, film traži specifičan oblik autorstva i ako ćemo biti potpuno iskreni to je jedini medij koji potpisuje redovito sve učesnike, dok ih recimo kipar ili autor neke instalacije, pa makar morao koristiti varioce, električare, klesare, stolare ili neke drugovrsne majstore, nikada ne potpisuje u svojim radovima, smatrajući se uvijek cjelovitim autorom. Ovaj presedan potvrđuje činjenicu da je autoportret djelo koje izvodi sam autor i da bi svako drugo portretiranje bilo izvan tražene kategorije kada Pino Ivančić ne bi bio cjeloviti autor koncepta, a ujedno i glumac koji glumi samog sebe, zapravo se filmski dokumentira, naglašavajući svu tragiku novonastalog kapitalizma, koji je doveo do raslojavanja društva, propasti radničke klase i srednjeg sloja građanstva, svodeći ujedno umjetnike na “prosjački štap” i na beskućnike. Identitet beskućnika, koji je Pino preuzeo na sebe u ovom filmskom zapisu, naša je okrutna svakidašnjica, a s ovim se autoportretom, mogu nažalost, identificirati na stotine tisuća hrvatskih stanovnika.

Što je, uostalom, uloga umjetnika, nego da darom kojim je obdaren predvodi mnoštvo istomišljenika?

Branka Hlevnjak

3 January 2020
Zadržimo pravo na narodni referendum – potpišite peticiju!

Novi Zakon o referendumu za kojeg se zalaže g. Peđa Grbin i ministar uprave g. Arsen Bauk u ime vladajuće Kukuriku koalicije će praktično onemogućiti pokretanje građanskih referenduma

Stoga Vas pozivamo da na sljedećem linku potpišite peticiju protiv ovog prijedloga koji značajno otežava pokretanje referendumskih inicijativa koje su nezamjenjiv korektiv svakoj vlasti: http://www.citizengo.org/en/12957-zadrzimo-pravo-na-narodni-referendum

Novi prijedlog Zakona o referendumu predlaže mogućnost referendumskog izjašnjavanja građana u samo 300 za to predviđenih ureda državne uprave dok se npr. na izborima možemo izjasniti na oko 2000 mjesta za glasanje.

Potpisivanje bi bilo moguće samo za vrijeme radnog vremena tih ureda i to pred državnim službenicima.

Ova ideja jako podsjeća na totalitarističke režime, jer bi lokalne strukture vlasti imale uvid tko je potpisnik inicijative za referendum, te bi stoga svaki potpis zahtijevao iznimnu građansku hrabrost.

Ovom peticijom možete također podržati prijedloge koji će unaprijediti i olakšati sudjelovanje građana u demokratskim procesima.

3 January 2020
Dnevnik dao naslutiti u što će prerasti braniteljski prosvjed

Zasad se radi, kako se moglo vidjeti iz priloga, još uvijek o braniteljskoj populaciji i podršci koja stiže od branitelja npr. iz Dubrovnika i Rijeke, ali bešćutnost vlasti i nedostatak sluha sve više iritira najširu javnost i vatra se pomalo širi

Spomenuvši činjenicu da je prosvjed branitelja ušao u deseti dan i da prosvjednicima stiže podrška sa svih strana Hrvatske, središnji Dnevnik HTV-a prvi je s televizijskih ekrana dao naslutiti da bi se taj prosvjed mogao pretvoriti u veće i šire nezadovoljstvo.

Zasad se radi, kako se moglo vidjeti iz priloga, još uvijek o braniteljskoj populaciji i podršci koja stiže od branitelja npr. iz Dubrovnika i Rijeke, ali bešćutnost vlasti i nedostatak sluha sve više iritira najširu javnost. Nije to samo nedostatak sluha za braniteljske probleme, nego katastrofalno nesnalaženje u političkom prostoru ove vlasti, koji je i jučer bio karikirano omeđen papirnatim brodićem i šnitama crnog kruha bračnog para Milanović.

Pitanje je samo dana kada će kresnuti iskra najšireg nezadovoljstva. A ono se itekako provocira novim zaduživanjem države, kojega je najslikovitije uspjela sinoć prikazati Nova TV krivuljom zaduženja koja se od 2009. s 210,8 milijardi kuna popelo do 253 milijarde. Ili kako je to preračunao Mislav Bago “po glavi stanovnika” popelo se to s 28.200 kuna do 56.000 po svakom stanovniku Hrvatske. Užasno, zar ne? Ovo je već šesta godina zaredom, veli Bago, kako ministar financija odlazi po kredit da spasi državni proračun. No, vlast se tješi kako je Hrvatska skočila na rejting listi Svjetske banke, javljaju s tvekrana, dodajući na kraju priloga tek kako se radi o novoj metodi izračuna, pa je i taj uspjeh, u najmanju ruku, vrlo sumnjiv. No, zato smo u kažnjavanju onih koji rade itekako uspješni. Iz priloga RTL-a o turističkoj inspekciji u Dalmaciji doznali smo kako je kazna za pokvareni pisoar u kafiću iznosila 1.000 kuna! Popravljen je, bez brige, posvjedočila je vlasnica. (Foto: Marko Lukunic/PIXSELL, Darko Pavičić, Vecernji.hr)

3 January 2020
Žurno se nastavlja proces davanja autocesta pod koncesiju

Ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić izjavio je danas da je on borben čovjek te da se proces davanja autocesta pod koncesiju nastavlja, a da će o mogućem referendumu odlučivati Ustavni sud

Inicijativa “Ne damo naše autoceste” objavila je danas da je prikupila dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma protiv davanja hrvatskih autocesta u koncesiju, a ministar je rekao kako smatra da koncesije hrvatskih autocesta imaju pozitivan utjecaj.

“I ako do referenduma dođe, ja sam borben čovjek, živim u ovoj zemlji, volim ovu zemlju i smatram da koncesije autocesta definitivno imaju pozitivne utjecaje ne samo na proračun i razduživanje HAC-a ili ARZ-a nego i na onih milijardu i četiristo koje će se vremenom oslobađati za ulaganje u državne ceste i u željeznice, a to su vam zapravo radna mjesta u građevini”, kazao je ministar.

Operativni posao provođenja procesa davanja autocesta pod koncesiju se, kaže ministar, nastavlja dalje. Dodao je da krajem studenog dolaze prve ponude od potencijalnih koncesionara.

Poručio je da o mogućem referendumu neće odlučivati ni on niti organizatori referenduma nego će o tome donijeti odluku Ustavni sud. (Foto: Patrik Macek/PIXSELL, narod.hr/h)

3 January 2020
Tribina „Vjera i znanost“ u Samoboru

„Treba mnogo znanja da se o tako kompleksnim stvarima, vjeri i znanosti, progovori jednostavnim rječnikom i ne izgubi u mnoštvu fascinantnih činjenica.” Ovako je svoje dojmove u jednu rečenicu sažela jedna župljanka župe Sv. Anastazije u Samoboru nakon sudjelovanja na tribini „Vjera i znanost”, koja je održana u župnoj crkvi u Samoboru u utorak 28. listopada 2014. Predavač je bio akademik prof. dr. Vladimir Paar.

Tribina je započela pozdravnim riječima župnika Davora Štuljana, na čiji poziv se akademik Paar, i sam župljanin ove župe, rado odazvao. Nakon pozdravnih riječi, akademika je predstavio potpredsjednik Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika mr. Ivica Đaković, te progovorio o znanstvenim postignućima akademika Paara koja su priznata u Hrvatskoj i svijetu.

Na početku svog izlaganja akademik Paar izrazio je radost što ima mogućnost govoriti baš ovdje, jer je upravo iz ove crkve pred pedesetak godina potekao njegov interes za vjeru i znanost, za vrijeme župnika Franje Kuharića. Potom je objasnio kako je nestala suprotnost znanosti i vjere u tezama o postanku svijeta.

Tome je, u prvoj polovici 20. stoljeća, posebno doprinio belgijski svećenik, matematičar i astronom Georges Lemaitre, čija je teorija danas poznata pod imenom teorija velikog praska. U drugom dijelu predavanja akademik je približio nastanak genetike i genetska istraživanja u 19. stoljeću austrijskog svećenika i znanstvenika Gregora Mendela.

No, akademik je naglasio i kako unatoč svim tim otkrićima, znanstvenici se susreću s nesvladivim barijerama mogućnosti spoznaje koje možda nikada neće biti otkrivene. Na temelju nekoliko primjera postavio je pitanje od kuda savršeni prirodni zakoni? Odgovor možemo naći jedino u Bogu do kojeg nužno vodi svako ozbiljno bavljenje znanošću. To su, svatko u svom vremenu, naglasili i Einstein i Stepinac. (Lovorka Grbac/župna medijska suradnica Tiskovnog ureda)

3 January 2020
Petnaestominutni sastanak: Branitelji Leki ponovili zahtjeve i napustili skup

Glogoški je na Markovom trgu pozvao premijera, predsjednika Republike i predsjednika Sabora da odrede datum i vrijeme kada će, kako je rekao, »šačica ljudi« doći na Trg sv. Marka i Trg bana Josipa Jelačića kako bi im pokazala njihovu snagu i zajedništvo. »Na njima je odluka. Početkom idućeg tjedna očekujemo da se predsjednici Vlade, Sabora i Republike očituju o našim zahtjevima«, rekao je

Ministar branitelja Predrag Matić ponovno je danas poručio da neće dati ostavku, a branitelje pozvao na razgovor ističući kako nema alternative dijalogu.

Hrvatski ratni vojni invalidi, koji već danima prosvjeduju pred resornim ministarstvom, danas su u Saboru ustrajali na smjeni ministra branitelja Predaraga Matića i donošenju Ustavnog zakona o pravima hrvatskih branitelja, a nakon što su zahtjeve ponovili predsjedniku Sabora Josipu Leki napustili su skup, ističući da će razgovarati tek nakon odluke o Matićevoj smjeni.

»Izvijestite nas kad institucije donesu odluku o smjeni, tek nakon toga možemo razgovarati«, poručio je predsjednik Udruge stopostotnih HRVI Đuro Glogoški domaćinu skupa Leki, te potom 50-ak nazočnih branitelja pozvao da napuste dvoranu.

»Bio je ovo pokušaj da se međusobno čujemo«, uzvratio je Leko, pozvavši branitelje da specificiraju sve prijedloge o ustavnom zakonu. »Preuzet ću sve što ste predložili, ali u cilju budućnosti izložite sve što hrvatski branitelji imaju u zakonu, a ne ostvaruju, ili znate da se opstruira«, rekao im je Leko. Istaknuo je kako je to jedni način da se dođe do konstruktivnih rješenja, dakle rješenja koja će biti u korist branitelja i hrvatskog društva.

»Društvo ne može biti zadovoljno ako nisu zadovoljni hrvatski branitelji«, istaknuo je predsjednik Sabora na skupu na koji je, uz branitelje, pozvao i predstavnike saborskih klubova te Odbora za ratne veterane.

Početak skupa, koji je potrajao jedva 15 minuta, nije naslućivao takav ishod. (NL, foto. D. Kovacevic)

3 January 2020
Varaždin – Izložba slika Nedjeljka Krčara

Piše: Anita Peričić

Program Srijeda u Muzeju u studenome započinje otvorenjem izložbe slika varaždinskoga autora Nedjeljka Krčara, 5. studenoga, u 19 sati, u Salonu palače Sermage (Trg M. Stančića 3). Premda iza sebe ima podosta izlagačkoga predstavljanja, među kojima su sudjelovanja na Bijenalu akvarela Jugoslavije 1985. godine, izložbe umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja te Svjetska izložba umjetnosti na papiru održana u Kranju 2000. godine, Nedjeljku Krčaru (r. 1950. g.) ovo je prva samostalna izložba u Gradskom muzeju Varaždin.

Izbor od 40-ak radova obuhvaća nekoliko ciklusa kao što su stabla, žuti cvjetovi, prostor i grad, brodice, realiziranih u tehnikama pastela, akvarela, ulja i akrila, dajući presjek umjetnikova stvaralaštva u posljednjih deset godina. Autorica stručne koncepcije i likovnog postava izložbe je Dina Missoni, povjesničarka umjetnosti trenutno na stručnom osposobljavanju za zvanje kustosa u varaždinskome muzeju.

Izložba je postavljena za razgled do 30. studenoga ove godine.

U sklopu narednih Srijeda u Muzeju u studenome održava se predavanje uz 95 godina postojanja Planinarskog društva Ravna gora Varaždin (12. 11.), zatim predstavljanje povijesnih postrojbi Varaždinske županije (19. 11.) te predavanje posvećeno Franji Košćecu i 60. obljetnici djelovanja Entomološkoga odjela GMV-a (26. 11.).

Nedjeljko Krčar rođen je 1950. godine u Vinkovcima, a već od ranog djetinjstva živi u Varaždinu. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji, upisuje i diplomira novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Svoje prvo likovno obrazovanje i poticaje dobio je od Đure Mihinjača i Borke Stolfa, a prvi put javno izlaže na Salonu mladih u Varaždinu 1976. godine, gdje mu radovi „Večer u malom stanu” i „Akt” stoje uz bok akademskih slikara. Do sada je izlagao na više od trideset samostalnih izložbi, od toga: 1981. Izložbeni salon Gradske knjižnice i čitaonice Varaždin; 1982. Aula Arhitektonskog centra Coning Varaždin; 1982. Izložbeni salon HNK Osijek; 1983. Galerija Moše Pijade Zagreb; 1984. Galerija VAMA Varaždin; 1985. Goethe Galerie Frankfurt; 1987. Gradska knjižnica i čitaonica Varaždin; 1977. Dvorac Maruševec; 2000. Galerija Zlati ajngel Varaždin; 2004. Galerija Garestin Varaždin, i još u alternativnim prostorima. Izlagao je i na više od četrdeset skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, od kojih je jedan dio žiriranih po natječajima. Svakako treba spomenuti Biennale akvarela Jugoslavije 1985. godine, zatim izložbe umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja, pa Svjetsku izložbu umjetnosti na papiru 2000. godine u Kranju te III. međunarodni biennale kazališnog plakata 2011. godine u Varaždinu. Također valja istaknuti njegovo humanističko djelovanje kroz donatorske akcije i radionice.

I nakon četrdeset zajedničkih i više od trideset samostalnih izložbi, Nedjeljko Krčar po prvi put samostalno izlaže u prostoru Gradskog muzeja Varaždin, objedinjujući ponajprije djela nastala unazad deset godina. Ovogodišnjom izložbom sabrana su djela različite tematike u nekoliko ciklusa, u kojima prevladava autorova preokupacija, odnosno pokušaj sjedinjenja čovjeka i prirode, pa se tako često može naići na poneko drvo ili cvijet zarobljeno u osami. Ciklusom stabala, između kojih se jedva razabiru krošnje drveta ili silueta čovjeka ili pak cijele skupine, ostavlja se dojam otuđenoga i napuštenoga. I da, to je ta Krčarova unutarnja borba s općim nezadovoljstvom ljudskog stanja, što je ujedno rezultat kritičkog osvrta prema masi. Svojevrsno nezadovoljstvo utjelovljeno je kroz ciklus žutih cvjetova, nazvanih Skriveni pogled 1, 2, 3 i 4, djela na kojima u vrhu dominiraju žuti cvjetovi, dok se prema dnu munjevito spuštaju vertikalne linije, ostavljajući dojam horror vacui. Stremljenje u visinu i ispreplitanje stvarnoga i podsvjesnoga zabilježeno je u djelima Put k Suncu 1 i Put k Suncu 2, na kojima se poput refleksije zrcali slikareva emocija. Od ciklusa objedinjenih na ovoj izložbi valja istaknuti i ciklus prostora i grada, od kojih svakako dolazi do izražaja djelo Jako otvoren prostor, gdje autor gradi gotovo metafizički prostor kojim se kreću zarobljene duše. S obzirom na to da je njegov unutarnji nemir prožet kroz sva izložena djela, on ujedno postaje i njegov lajtmotiv, pa tako i ciklus brodica ima posebno značenje – poruku ili kritiku društva. Oprečno tome, Krčar odabirom tople i vesele palete stvara suprotnost, kao da želi izvući i ono malo, iskonsko i vrijedno što je ostalo u čovjeku. Karakteristično za Krčarovo slikarstvo je mekana i paperjasta tekstura, prekrivena lazurnim nanosima koji su mjestimice gotovo prozirni. Lakoća i lepršavost, dobivena akvarelom i pastelom kao primarnom tehnikom, osnova je od koje polazi svako njegovo djelo. Time je postignut svojevrsni dualizam u kojem se autorovo unutarnje nezadovoljstvo i nemir suprotstavlja vedroj, toploj i mirnoj paleti, koju na pojedinim mjestima prekida čvrsta, crna linija. To se možda najbolje uočava na slici Zarobljeno cvijeće, gdje je ekspresija prožeta toplinom, a nemirna linija predstavlja opozit stabilnim i jednostavnim plohama. Iako su prisutni reducirani oblici motiva, što, naravno, ne umanjuje vrijednost, do izražaja dolazi promišljeno građen prostor, dobiven obojenim plohama koje obično zauzimaju jednu trećinu slike.

Krčarov već prepoznatljiv likovni rukopis, njegova emocija i stalna zaokupljenost društvenim i prirodnim vrijednostima ponovno je objedinjena na jednom mjestu, čime je iznova omogućeno da publika zaviri u njegov svijet zbilje i, možda, u nekom od djela pronađe samu sebe. I kako sam autor kaže: „Takva je priča moja inspiracija”.

Dina Missoni

3 January 2020
Ne damo naše autoceste: Očekujemo preko 500.000 potpisa

Inicijativa “Ne damo naše autoceste” prikupila je 480.612 potpisa za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju. To znači da će Hrvatska uskoro na novi referendum jer su u Inicijativi uspjeli prikupiti više od 10 posto potpisa birača, a što je uvjet za raspisivanje referenduma

Čelnici Inicijative predlažu da se referendum održi u isto vrijeme kad i predsjednički izbori. Potpise će predati Saboru sljedeći tjedan, rok za pregled potpisa je 15 dana od dana sljedeće sjednice Sabora.

Iz Inicijative očekuju vise od 500.000 potpisa kad obrade sve podatke.

3 January 2020
Josip Tirić – Purpurni Krug

Ekspresija violetnoga – s onu stranu ideologije

Slika je i predmet u svojoj fizikalnosti i dvodimenzionalnosti, zavodljivi fetiš, kao i roba na tržištu, ali i izuzetno važan segment kaledeoskopa vizualne kulture izrazito dugoga niza trajanja. Poput specifičnoga mikro-dijela multi-slikovnoga mozaika svih slika uopće; od one na zidu spavaće sobe, do slika spiralne galaksije koju možemo naslutiti tek optičkim alatima – ovisno gledamo li s ove ili one strane teleskopa. Mi gledamo i projiciramo ocean nesvjesnoga u slike, ali i one nešto rade nama na vertikalnoj ravni – prostor – oblik – vrijeme – stabla koje ima korijenje u zemlji čovjekove podsvijesti, a grane u nebu ljudske imaginacije. Slika je i predmet i prirodna čarolija, uglavnom primamljive iluzije čiji nas izgled vara, a u koju i dalje vjerujemo, iako znamo da sve to još nije posve istinito. Stoga jer nam se u mozgu pale isti oni sklopovi na pravu kao i na krivu sliku, na iskustvenu i prostornu proizvedenu osobnom ja-formom, kao i na perspektivnu koja izgleda kao da je prostorna, a o čemu nam nešto više mogu reći istraživanja o zrcalnim neuronima; i u čimpanze i u čovjeka. S toga aspekta u carstvu iluzije slika je uvijek i svojevrsna prijevara. Takav je doživljaj slike: od renesanse camere-obscure, analogne štafelajne slike, istovjetan u čaroliji snopa svjetlosti iz filmskoga projektora projiciranoj na bijelo platno ekrana, do nadasve čudesnoga doživljaja posve virtualnih slika digitalne galaksije gdje se miješaju stvarno i nestvarno. Josip Tirić je slikar. Slikar je po bitnosti i po sebi. To se izražava u načinu slikanja, gdje se ekspresija življenja usmjerena iznutra prema vani, stapa sa ekspresijom slike kao totalnoga ekrana u mjerilu: od povijesnoga ekspresionizma do post-ekspresionizama današnjeg informatičkoga i informacijskoga doba, uz odjeke zrcalnih slika koje najbolje vidimo u ogledalu ili na fotografiji – zaustavljenoj slici. Tirićeve slike ostvarene su izrazitom psihološkom skalom: duh – duša – duševnost. Bolećivo su emotivne, teške i izrazito melankolične. Melankolija je ovdje stanje duha i njegova planeta Saturna, poput čuvene Dürerove Melankolije I, koja čovjeka sapinje, a ujedno mišlju i tugom oplemenjuje, što je povezano i s četiri antička filozofska elementa, ali i četiri ljudske tekućine od kojih je jedna crna žuč (vidi: Kilibansky, Panofsky, Saxl, Saturn i melankolija, 1964).

Kada gledamo Tirićeve slike vidimo ekspresiju violetnoga koja se proteže cijelim autorovim purpurnim krugom na svjetlo-tamnoj ljestvici, zapravo, iste boje – poput autorskoga slikarskoga traga u našem post-tranzicijskom prostoru i vremenu. Stoga su Josipove slike s onu stranu svake ideologije – humanistički zapis mladoga slikara – koji ju razotkriva istim onim sredstvima, ovdje, umjetnosti, od koje su stvorene. Slike prikazuju interijere i eksterijere u kojima se isprepliću znakovno, stvarno i imaginarno; ujedno opće, pokatkada univerzalno, ali uvijek osobno viđenje stvarnosti, koju svaki dan, dan za danom, živimo. Sve je isprepleteno nenametljivim vizualnim analogijama. Olovni pruski vojnik sa šljemom i tipičnim brkovima i lik s gas maskom, nad kojima bdije ptica mudrosti izletjela iz pejzaža – slike – u sobi – u slici; djeca u noći obasjanom mjesečinom (prva četvrt) i okruglom lampom, kao i ekranom s ovu stranu prozora; totalni božanski pejzaž s Trabantom i čovjek u maskirnoj uniformi iza slikarskih rešetaka ispod vulkana u pozadini; žena koja briše suze i nos maramicom ispred srušene kuće, reklamna slika s bijelim zubima sa skijanja, kao i slijepa pionirka s crvenim i žutim i plavim petokrakama koje padaju… Mnogo je analogija i poveznica sa simbolima vremena. Naravno, različita je zapadna i istočna melankolija, ona sjevernjačka i ona južnjačka, kao i ona koja je intimna i posve osobna – simptom bolesnoga društva i duha vremena.

Željko Marciuš

Galerija Bačva, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb
04.11. (u 19 sati) do 16.11.2014.

3 January 2020
Svetost se ne ostvaruje vlastitim snagama

„Ovo sveto mjesto, kao i druga groblja diljem Lijepe naše i cijeloga svijeta, ovih dana postaju mjesta znakovitih okupljanja; mjesta na kojima se svjedoči o životu poslije smrti”, kazao je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodeći euharistijsko slavlje na svetkovinu Svih Svetih u crkvi Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju.

U svojoj je prigodnoj homiliji podsjetio na riječi svetog Pavla po kojima smo svi pozvani na svetost. Ona nije, smatra Kardinal, naše djelo, nešto što možemo ostvariti samo svojim snagama, već je isključivo Božji dar, dar Božje ljubavi.

Osvrnuo se i na povijest hrvatskog naroda i Domovine, te istaknuo svijetli primjer naših svetaca i blaženika – „promicatelja prave crkvenosti i graditelja pravednijega društva”.

„Oni su nam i danas orijentir, putokaz i nadahnuće u rješavanju teških prilika u koje je zbog neodgovornosti dovedeno hrvatsko društvo”, rekao je Kardinal, te pozvao na molitvu za branitelje, za suradnju, međusobno poštovanje i uvažavanje u našem društvu.

Poručio je okupljenim vjernicima da svakodnevno ostvaruju poziv na siromaštvo duhom i čistoću srcem, na glad i žeđ za pravednošću, jer u suprotnom, upozorio je Kardinal, postoji opasnost da se luta stranputicama.

„Ostati na pravom putu znači živjeti ovozemaljski život u zajedništvu s Bogom, slijedeći Isusov primjer. To se očituje dobrotom srca, poniznošću, blagošću i milosrđem, osjetljivošću za pravednost i ljubavlju prema istini, zauzimanjem za mir i pomirenje. Možemo reći da je to iskaznica koja nas kvalificira kao Božje prijatelje; to je putovnica koja nam omogućuje ulazak u vječni život”, zaključio je.

Po završetku euharistijskog slavlja, Kardinal je kod Središnjeg križa predvodio blagoslovnu molitvu te molitvu odrješenja.

U koncelebraciji su bili rektor crkve Krista Kralja mons. dr. Zvonimir Kurečić, biskupski vikar za Grad Zagreb mons. Zvonimir Sekelj, te nekoliko svećenika Zagrebačke nadbiskupije. Euharistijsko slavlje pjesmom je animirao zbor Župe Marije Pomoćnice s Knežije.

Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije

3 January 2020
Digitalno izdanje “Cvitka” predstavljeno učenicima OŠ Domovinske zahvalnosti Knin

Mjesec hrvatske knjige

U sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige, u matičnoj Osnovnoj školi Domovinske zahvalnosti i područnoj školi Golubić, čiji je ravnatelj OŠ Ivan Uzun, 30. listopada 2014. održan je književni sat. Najnovije pjesme za djecu govorili su književnici: Stipan Grcić i Fabijan Lovrić. Tom prigodom, putem video projekcije, prezentiran je i dječji list Cvitak, što su djeca prihvatila s oduševljenjem. Neki su učenici i sami pročitali tekstove iz Cvitka, vježbajući govorni izraz uz poštivanje interpunkcije.

Učiteljice i učitelji organizirali su učenike od prvog do četvrtog razreda kako bi im književnici prenijeli živu riječ, poruke kroz šaljive ljubavne pjesme namijenjene djeci. Ovogodišnja tema je LJUBAV, a učenici su uvijek radosni i znatiželjni kada uživo mogu vidjeti književnike i sudjelovati u ostvarivanju sata književnosti, te vidjeti mogućnosti da i sami sudjeluju u učeničkim listovima.

Cvitak je dobitnikom laskavih priznanja: Srebrne povelje Matice hrvatske za 2002. godinu i Zlatne povelje za 2008. godinu.

Zaslužni za uspješnost Cvitka su: Glavni urednik: Krešimir Šego; Likovno rješenje Cvitka: Duje Šilović; Lektorica: Nives Jurišić; Ilustrator: Ante Ivanković; Stalni suradnici: Sanja Babić-Ðulvat, Šimo Ešić, Jagoda Iličić, Željko Ivanković, Radica Jovanović, Sonja Jurić, Ljubo Leko, Miro Naletilić, Iva Nuić, Milica Pehar, Miljenko Stojić, Mira Šubašić, Radoslav Tokić, Željko Vasilj, Vedrana Vidović, Božena Volić i Lidija Glavaš; Ljubica Balog, Zvonimir Balog, Fabijan Lovrić, Ilija Nikić, Luko Paljetak i Božidar Prosenjak (Hrvatska); Nakladnici: UG Cvit Međugorje i Matica hrvatska Čitluk; Realizacija i distribucija: Naklada M Design; Za nakladnike: Krešimir Šego i Andrija Stojić; Grafička priprema: Zvonimir Petrović; Tisak: Suton d.o.o.

Prilozi za Cvitak se šalju na e-mail adresu: cvitak@tel.net.ba

Fabijan Lovrić

3 January 2020
Vanja Špiljak, Mišo Broz i ostali postali su još moćniji i bogatiji nakon ’90-e, surađujući u pljački sa svim ‘novim vlastima’

Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj (HSKNJ) organizirao je u više njemačkih gradova seriju predavanja u vezi suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu, na kojima su sudjelovali dr. Josip Jurčević, Dragutin Koštro i umirovljeni pukovnik Branko Lubina. U suorganizaciji i potpori ovog projekta koji je održan u Münchenu sudjelovala je Udruga Hrvatskih studenata München.

Dr. Neda Caktas voditeljica odbora za medije HSKNJ, članica Izvrsnog odbora Kongresa te urednica lista CroNews Bavarska ovom je prigodom o slučaju Perković i Mustač i njegovom značenju za Hrvatsku razgovarala s dr. sc. Josipom Jurčevićem. Prenosimo najzanimljivije djelove razgovora.

NC: Navršava se gotovo godina dana kako ste objavili svoju knjigu „Slučaj Perković – spašavanje zločinačke budućnosti”. Imali ste velik broj predavanja diljem domovine i diljem dijaspore. Kakav je bio odjek na Vašu knjigu u domovini?

Knjiga sadrži cjeloviti uvid u uzroke i posljedice slučaja Perković, koji je zapravo slučaj Hrvatska.

Iz svega se potpuno jasno vidi da ista umrežena struktura i na isti način najtežim kriminalom – od golemih pljački do ubojstava – upropaštava hrvatsko društvo desetljećima. Proizlazi da se za njihovu moć i interese gotovo ništa nije promiijenilo 1990-ih godina. Štoviše, razvidno je da su im tzv. tranzicija i srbijanska agresija pružili prigodu za puno veća pustošenja hrvatskih nacionalnih vrijednosti i interesa, što su u punoj mjeri iskoristili.

Tragične posljedice svega toga danas su potpuno vidljive u bilo kojem vidu života u Hrvatskoj, od politike i gospodarstva do kulture, medija i ozračja općeg socijalnog, psihološkog i identitetskog rasula.

Lex Perković je i vlastima EU i Njemačkoj napokon razotkrio tko vlada Hrvatskom. Uostalom, potpredsjednica EU vlade jasno je rekla da najviše državne institucije RH uporno i sustavno štite najokorjelije zločince.

Međutim, sada je očigledno da suočavanje s istinom i promjene u Hrvatskoj neće ići ni lako niti brzo, jer je cjelokupnim hrvatski institucijski sustav zagađen pregolemom dubinom i širinom korupcije, međusobne ucjenjenosti i drugih vrsta kriminala i devijacija.

NC: U vašoj knjizi spominjete sustavnu pljačku kako bivšeg tako i sadašnjeg sistema nakon uspostavljanja osamostaljenja. Spominjete često Inu i Plivu.

U knjizi sam na konkretnim primjerima pokazao da svi klanovi koji su izravno ili iz pozadine vladali Hrvatskom, prije i poslije 1990. g., rukovode i sudjeluju u intenzivnoj i ogromnoj organiziranoj pljački nacionalnih bogatstava Hrvatske. Nekada su to bili komunistički moćnici u Hrvatskoj i njihova biološka djeca, a sada su to pustošenje bez prekida nastavili njihovi potomci.
Primjer Ine je najveći i najzorniji, u svakom pogledu.

Ina je osnovana 1964. te je odmah postala golemo i glavno strateško poduzeće i Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ina se nije bavila samo prevažnom naftom i razgranatom petrokemijskom industrijom, nego se proširila i u brojne druge unosne gospodarske djelatnosti: od turizma i financija do vanjske i unutarnje trgovine svim i svačim. Ina je stoga bila jedan od najvećih bazena iz kojeg se u komunizmu i samostalnoj Hrvatskoj najviše organizirano pljačkalo. Još u vrijeme Jugoslavije u tu su pljačku bili uključeni i sinovi najmoćnijih političara – Tita i Mike Špiljka.

Dugogogdišnji komunistički moćnik Mika Špiljak bio je u prvoj polovici 1980-ih na vrhuncu moći, a Mikin sin Vanja Špiljak bio je jedan od predvodnika pljačke Ine. Kad su državna tijela počela istragu, svi putovi su vodili prema Vanji, pa je M. Špiljak i njegov klan zataškao istragu žrtvovanjem Đurekovića i smjenom Pavla Gažija, sekretara (republičkog ministra) milicije u komunističkoj Hrvatskoj.

Ono što je najstrašnije za sadašnju Hrvatsku, jest da su Vanja Špiljak, Mišo Broz i ostali postali još moćniji i bogatiji nakon 1990., surađujući u pljački sa svim „novim” vlastima.

NC: Josip Perković i Zdravko Mustač su konačno izručeni Njemačkom pravosuđu. Prije nekoliko dana ovdje je u Münchenu započeo proces, što mislite nije li to u neku ruku sramotno za Hrvatsku da se ovo suđenje ne odvija u domovini već ovdje u Njemačkoj?

Naravno da je to sramotno za Hrvatsku kao državu i društvo, jer to znači da u Hrvatskoj ne postoji ni minimalna snaga državnih institucija da same započnu proces ozdravljenja hrvatskog društva.

Europska sramota s lex Perković, cirkus s izručenjem Perkovića pa Mustača, uporna nesuradnja i nedavanje dokumentacije njemačkom pravosuđu do kraja razobličuju katastrofu u hrvatskim institucijama.

NC: Tko je i zašto prema Vama ubio Stjepana Đurekovića i zašto se današnja vlast toliko opirala izručenju bivših šefova Udbe donošenjem zakona Lex Perković?

Najkraće rečeno, jugoslavenski partijski i državni vrh donio je odluku o likvidaciji, tajna policija je organizirala ubojstvo Đurekovića kao i ubojstva 80-ak drugih hrvatskih iseljenika.

Ovo je uglavnom utvrđeno znanstvenim istraživanjima, a potvrđeno je i pravomoćnom presudom Pratesu.

Današnja vlast se grčevito opirala izručenju ne zbog toga što voli Perkovića i Mustača ili zbog toga što bi njihova svjedočenja kompromitirala ionako već komrpomitirani režim bivše Jugoslavije.

Glavni razlog opiranja izručenju je strah da bi Perković i Mustač na neutralnom terenu u Njemačkoj mogli iz prve ruke posvjedočiti o teškom kriminalu – organiziranim pljačkama i političkim ubojstvima – koji se u Hrvatskoj događa i nakon 1990., a u svemu sudjeluje stara komunistička struktura te njihovi biološki potomci i ideološki klonovi

Naime, motive i okolnosti ubojstva Đurekovića nemoguće je utvrditi i objasniti bez razotkrivanja svega što smo naznačili. Zbog toga suđenje Đurekoviću ima veliko povijesno značenje, ali još je značajnije za suočavanje s hrvatskom stvarnošću i s time za oblikovanje hrvatske budućnosti. (Na fotografiji: Mika Špiljak sa sinom Vanjom 70-ih godina prošlog stoljeća,Narod.hr)

3 January 2020
Hokejaši Medveščaka izgubili na svom ledu od Admirala iz Vladivostoka s 3:4

Medveščak je poveo preko Billa Thomasa (6:36), no gosti su do kraja prve trećine tri puta iskoristili brojčanu prednost na ledu pogocima koje su postigli Konstantin Makarov (10:31), Jan Kolar (15:01) i Denis Kuzmin (16:05), da bi Ilja Zubov (30:32) u drugom dijelu s igračem manje na ledu zabio za 1:4.

Aaron Palushaj (31:54) uspio je brzo smanjiti na 2:4, a Thomas (50:54) je svojim drugim golom na utakmici vratio nadu u preokret, ali usprkos velikom broju udaraca Medveščak do kraja utakmice nije uspio stići do izjednačenja.

Iako je Medveščak imao 39 udaraca na gol suparnika, a Admiral samo 15, bodovi su na kraju pripali gostima.

Medveščak je sada deveti u Zapadnoj konferenciji sa 29 bodova, jednim manje ali uz tri utakmice više od osomg Atlanta, koji drži posljednje mjesto koje vodi u doigravanje.

U nedjelju će Medveščak od 17.30 sati ugostiti Amur iz Habarovska u svom četvrtom domaćem susretu ovoga tjedna. (Foto: Igor Soban/CROPIX, HRT)

3 January 2020
Blagdan Svih svetih

Misnim slavljima diljem Hrvatske danas će se u crkvama obilježiti spomen na svete mučenike, blagdan Svih svetih, a građani će posjetiti grobove najmilijih, zapaliti svijeće i zajedno se pomoliti za pokojnike

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, u 16 sati će predvoditi tradicionalno svečano euharistijsko slavlje u crkvi Krista Kralja na Mirogoju, a nakon mise će kod Središnjeg križa predvoditi blagoslovnu molitvu.

Mise će se služiti i u mnogim drugim nadbiskupijama, biskupijama i župama.
Svetkovina Svih svetih u kršćanskoj tradiciji slavi se od 4. stoljeća, a po odluci pape Grgura IV. iz 835. godine taj se blagdan u cijeloj Crkvi slavi 1. studenoga.

U nedjelju, 2. studenoga, je dan sjećanja na vjerne mrtve, Dušni dan, koji se obilježava od početka XI. stoljeća na poticaj sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Po kršćanskoj tradiciji, koju su prihvatili i mnogi nekršćani, ta dva dana u godini vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima, a time jačaju i svoju vjeru u zagrobni život i Božju nagradu.

Pod izrazom “svi sveti” ne misli se samo na one koje je Katolička Crkva službeno proglasila svetima, nego i na sve one koji nisu stavljeni na oltar ili u kalendar, a ostvarili su velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Crkva je od svojih početaka njegovala spomen na mrtve, o čemu svjedoče natpisi u katakombama i spominjanje pokojnika u misama od samih početaka kršćanstva, pozivajući se pritom na riječi Druge knjige Makabejaca iz Staroga zavjeta: “Sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne da im se oproste grijesi.”

Počasti umrlima državnog vrha i branitelja

Predsjednik Hrvatskoga sabora Josip Leko, izaslanik premijera ministar branitelja Predrag Matić i izaslanik predsjednika Republike predstojnik Ureda predsjednika Republike Vito Turšić, uz pridruženo izaslanstvo Oružanih snaga RH, Ravnateljstva policije i udruga branitelja odat će počast umrlima na zagrebačkom groblju Mirogoju. U 9 sati položit će zajednički vijenac predsjednika Republike, Hrvatskoga sabora i Vlade RH, zapaliti svijeće ispred Spomenika Glas hrvatske žrtve Zid boli te potom ispred Grobnice narodnih heroja, ispred Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i na grob prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Zatim će zapaliti svijeće za sve pokojne kod Središnjeg križa na Mirogoju te potom položiti vijenac i zapaliti svijeću na Zajedničku grobnicu neidentificiranih žrtava iz Domovinskog rata na Krematoriju. Nakon toga, položit će i ruže na grob bivšeg predsjednika Vlade Ivice Račana te bivšeg predsjednika Hrvatskog sabora Borisa Šprema.

Predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Darinko Kosor će kao član izaslanstva Grada Zagreba, koje predvodi Sandra Švaljek, zamjenica gradonačelnika, položiti vijence i zapaliti svijeće kod spomenika Glas hrvatske žrtve Zid boli, Grobnice narodnih heroja, kod Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, na grob Franje Tuđmana i kod Središnjeg križa na Mirogoju te na Zajedničku grobnicu neidentificiranih žrtava iz Domovinskog rata na Krematoriju.

U povodu Svih svetih, izaslanstvo hrvatskih branitelja – prosvjednika ispred Ministarstva branitelja – na zagrebačkom groblju Mirogoju položit će vijence i zapaliti svijeće odajući počast poginulim i umrlim suborcima – ispred Spomenika Glas hrvatske žrtve Zid boli, potom ispred Središnjeg križa u Aleji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te kod Zajedničke grobnice neidentificiranih žrtava iz Domovinskog rata na Krematoriju.

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a u Hrvatskoj je i državni blagdan i neradni dan. (HRT)

3 January 2020
Dekalog protiv Halloweena: Evo zašto katolik treba reći ‘ne’ proslavi ‘Noći vještica’

Halloween se danas ubraja među najpopularnije i najkomercijaliziranije poganske praznike globalnih razmjera, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, nego i na starom kontinentu, pače i po cijelom svijetu. Nameće se kao ozbiljan rival katoličkoj svetkovini Sviju svetih i Dušnom danu. Zbog uloge koju u njemu igraju vještice, pa ma što tko pod tim imenom podrazumijevao, prozvan je i „Noć vještica”.

U marketinškom smislu Halloween je postao unosan posao globalno razgranate industrije zabave. Kako je svojedobno zgodno zapazio američki magazin Advertising Age, Halloween je posao „dovoljno uspješan da ga se i Djed Božićnjak prestraši”. Među odraslima Halloween je postao treći najpopularniji zabavni događaj, nakon Super Bowla i dočeka Nove godine. Ne iznenađuje stoga da je Halloween, iliti „Noć vještica”, istovremeno i Međunarodni dan magije i, kao takav, slavljen od brojnih magičara i njihovih simpatizera diljem svijeta.

Halloween je kovanica anglosaksonskog svijeta izvedena iz katoličke svetkovine Sviju svetih, latinski: Dies festum in omnium sanctorum, engleski All Hallow’s Day (All = svi; Hallow = svetac;Day = dan). Večer uoči Sviju Svetih, dakle 31. listopada, bila je poznata kao „Večer Sviju svetih”, engleski All Hallow’s Evening iz čega se, skraćivanjem, iznjedrio pojam Halloween.

Halloween, kao noć uoči Sviju svetih, nema ništa zajedničkog s Noći vještica, osim što pada na isti datum kada i poganski keltski praznik Samhain kojeg obilježavaju i suvremeni pogani, iliti neopogani, čijemu rodu pripadaju i vještice.

Povijest Halloweena

Halloween je praznik preuzet iz keltskog poganstva. Kelti (lat. Celtae, Gali; kéltoi na keltskom: „tajni”) su bili skupina indoeuropskih poganskih naroda naseljena potkraj drugog i početkom prvog tisućljeća prije Krista na prostranu području sjeverno od Marne. Bili su politeisti i vjerovali u više stotina božanstava među kojima je posebno mjesto zauzimao planet zemlja. Ravnali su se prema luno-solarnom kalendaru u kojemu su Sunce i Mjesec igrali specifične uloge. Osobito Mjesec (ženskog roda), kojeg su držali gospodaricom plodnosti Zemlje i žene, i slavili ga/ju četirima velikim godišnjim sabatima, kako slijedi: Samhain (od 31. listopada do 2. studenoga),Imbolc (1. veljače), Beltane (1. svibnja), Lughnasadh (1. kolovoza).

Halloween se razvio iz spomenutog keltskog praznika Samhaina (etimol. „kraj ljeta”; od:sam=”kraj” + fuin=”ljeto”) a predstavljao je slavlje kraja ljeta i početka zime, svršetak stare i početak Nove godine. Kelti su ga započinjali slaviti uvečer, 31. listopada, a završavali sa zalaskom sunca 2. studenoga, obuhvativši tako tri susljedne noći. Druidi (keltski svećenici) su odredili da su kroz te tri noći u godini red i društvena pravila dokinuti pa je tri noći zaredom pod maskama mogao vladati kaos (druidski karneval) a narod je mogao unedogled kolektivno ludovati, pijančevati, mađijati, orgijati. Na Samhain su se, među ostalim poganskim običajima, prinosile životinjske i ljudske žrtve i štovalo duhove predaka (festival mrtvih), jer su smatrali da je ta noć bila u stanju rastanjiti, ako ne i skroz ukloniti, veo između svijeta živih i svijeta pokojnika, omogućivši tako međusobnu komunikaciju ovih dvaju svjetova. Što je bio veći broj prinesenih žrtava, vjerovali su, biti će i plodnija godina. Sjeme su, prije polaganja u zemlju, natapali u krvi ljudskih žrtava, kako bi stimulirali duhove vegetacije (animizam) da bolje urode. Eho ovih jezivih prizora Samhaina dopro je i do Halloweena kojega prati image “folklora straha”, osobito zahvaljujući Hollywoodskoj produkciji.

Poganski običaji prepoznatljivi u Halloweenu

Folklorni običaji Halloweena vezani su uz njegovo pogansko podrijetlo. Maskiranje u kože ubijenih životinja i nošenje njihovih glava imalo je za svrhu zastrašiti zle duše koje su na Halloween lutale zemljom i pakostile živima, od njih bi se „skrivalo” iza kostima, ali se kostime nosilo i da bi se steklo vrline ubijenih životinja (snagu, brzinu, lukavost…). Običaj Trick or treat(riječi djece u Americi kojima, u predvečerje Svisvetih, skupljaju slatkiše po kućama) imao je svrhu umilostiviti duše pokojnika da živima ne napakoste. Voće i orašasti plodovi izgleda da su također povezani s rimskom žetvenom gozbom Pomone. U središtu američke tradicije Halloweena nalazi se The Jack o’lantern („Jack od lanterni”), izrezbarena bundeva osvijetljena sa svijećom u sredini. Prema nekim povjesničarima običaj potječe od samih Kelta, koji bi izdubljivali jabuke i povrće (obično repu) da bi u njih smjestili svijeću, dok su drugi mišljenja da potječe iz vještičje lubanje sa svijećom u sredini, koja je osvjetljavala put do vještičjih kovena (sjela). Kakogod da bilo, bundeva se u Halloween uselila znatno kasnije, otkrićem Amerike.

Halloween u Americi

Pogođeni teškom oskudicom (1840.-1844.) imigranti iz keltskih zemalja, osobito Irske i Škotske u kojima se Halloween slavio više od svih drugih keltskih naroda, stigli su u Ameriku masovno i uspjeli, ne samo sačuvati tradiciju slavlja Halloweena, nego ga proširiti i na ostale narode, unatoč velikim religijskim, moralnim i materijalnim barijerama. Već nakon drugog svjetskog rata Halloween je u Americi postigao enorman uspjeh. Danas su svi Amerikanci uključeni u obilježavanje Halloweena. Moda Halloweena proširila se diljem cijelog američkog kontinenta, prešla je Atlantik, osvojila Europu, sve do Afrike. Proširila se na drugu obalu Pacifika i zahvatila Japan, Koreju, Filipine, Australiju, Novi Zeland, čak i konzervativnu Kinu i Indiju. Izuzetak nisu ni Švicarska i Hrvatska. Iza njegovog eksplozivnog širenja stoje veliki ekonomski interesi dok je, istovremeno, njegova pacifička invazija kritizirana osobito od strane antiglobalističkih društava, moralnih i vjerskih organizacija.

Stajalište Crkve

(Neo)poganstvo je danas priznata religija, pred građanskim zakonom pojedinih zemalja jednakopravna svim ostalima, u Americi najbrže (?) rastuća religija s preko milijun članova. Njegove ideje agresivno prodiru kroz različite romane, stripove, filmove i folklorne praznike, među koje spada i Halloween. Poganstvo kategorički odbacuje kršćanski nauk o istočnom i osobnom grijehu, nauk o spasenju po Isusu Kristu i kršćanski nauk o zagrobnom životu, a promovira reinkarnaciju i magijske prakse. Poganstvo je opasno osobito stoga što teži simbiozi s kršćanstvom predstavljajući magijske prakse u kršćanskom ruhu (kršćanopoganizam) potiho uklanjajući granicu između kršćanstva i poganstva čemu pridonosi i Halloween. Katolička crkva poštuje slobodu savjesti svakog čovjeka i njegovo neotuđivo pravo na vjersku slobodu, iz čega nije izuzeto ni poganstvo, bilo staro ili novo. Ali kršćaninu dostojanstvo djeteta Božjega ne dopušta da ga se viđa na obilježavanju poganskih slavlja kakvo je Halloween. Na taj datum kršćanin se neće ponovno dati u „jaram ropstva” (Gal 5,1) nego će kršćaninovo življenje među poganima biti uzorno (usp. 1Pt 2,12). Poželjeti nam je da se Noć vještica (Halloween) preobrazi u noć svetaca. Ili barem u prigodu da te dane više mislimo o smislu i prolaznosti života, molimo za duše u Čistilištu, i otkrivamo živote svetaca čiji je „uzor napose potreban mladima izloženima tolikim zavodljivostima Zloga, koji na njihove mladenačke duše posebno vreba” (HBK, Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećega tisućljeća, GK, Zagreb, 2002., br. 11).

Dekalog protiv Halloweena
Reci NE Halloweenu, jer…

briše granicu između kršćana i pogana;
pobuđuje zanimanje za okultno;
magijske i okultne tehnike predstavlja bezazlenima;
je najsvetiji dan vještica i drugih okultista;
ga okultisti i vještice koriste za populariziranje svojih umijeća;
je spiritistima poseban dan za prizivanje duhova;
su u prošlosti najčešće na ovaj dan prinošene ljudske žrtve;
sotonisti vjeruju da je to jedini dan u godini u kojemu mogu prizvati sotonu;
niječe postojanje grijeha, potrebu za Spasiteljem, i promovira s kršćanstvom nespojivi nauk o reinkarnaciji;
ne postoji niti jedna aktivnost ili simbol Halloweena koji ne bi imao veze s poganstvom.

fra Josip Blažević/Bitno.net

3 January 2020
Zadnja žena ubijena u histeričnom ‘lovu na vještice” u Bostonu u 17. stoljeću bila je – katolička mučenica?

Irkinja Ann Glover je 1688. obješena zbog optužbi da je vještica, a njezin glavni i istinski krimen bilo je to što je bila – katolkinja

Bilo je to vrijeme kada su područjima “Nove Engleske”, dakle istočnim priobalnim područjima današnjih Sjedinjenih Država, dominirali protestantski doseljenici sa Starog kontinenta. U jednom od njihovih najvećih naselja, Bostonu, 1688. obješena je žena koja se zvala Ann Glover i koja je bila Irkinja. Obješena je jer je proglašena vješticom, a njezina smrt bila je nastavkom histeričnog “lova na vještice” i prethodnicom procesa u Salemu u kojem je 19 ljudi ubijeno zbog optužbi da su se bavili vračanjem. Glover je, također, bila katolkinja i sve su glasnije povijesne prosudbe koje tvrde kako je bila obješena jer se zapravo nije željela odreći svoje katoličke vjere.

Kako pišu američki katolički mediji, Glover i njezina obitelj bili su među 50.000 Iraca koje je engleski vojskovođa i političar Oliver Cromwell prognao iz domovine nakon što je 1650. okupirao “zeleni otok”. Irci su brodovima preveženi na Barbados i tamo su radili kao sluge u zamjenu za prolaz u Sjevernu Ameriku. Tijekom boravka na Barabadosu, ubijen joj je suprug i to zato što se odbio odreći svoje katoličke vjere. Do 1680. Ann Glover i njezina kći preselili su u Boston gdje je ona radila kao dadilja i čistačica u kući čovjeka po imenu John Goodwin.

Otac Robert O’Grady iz bostonske nadbiskupije ispričao je za Catholic News Agency kako je Glover dospjela na sud i kako je optužena da je vještica.

“Ona je bila neobrazovana, što nije iznenađujuće za ljude iz njezina staleža u to vrijeme. Razboljela se, a djeca koja je čuvala dobila su bolest od nje. Ne znamo o kakvoj bolesti je bila riječ”, rekao je otac O’Grady.

Međutim, liječnik koji je pregledao djecu ustvrdio je kako je njihova bolest rezultat “vještičijeg prokletstva” i Glover je morala ići na sud. Puritanski pastor Cotton Mather, čovjek koji je bio jedan od glavnih ljudi u stvaranju histerije iza “lova na vještice” i koji je bio veliki protivnik katoličanstva, doveo je Irkinju pred sud. Glover je pred sudom odbila govoriti engleski i govorila je svojim materinskim gaelskim jezikom. Pastor Mather zatražio je od nje da izgovori “Oče naš” kako bi dokazala da nije vještica. Ona je to učinila, na mješavini gaelskog i latinskog jer je bila neobrazovana.

“Cotton Mather dobro je poznavao latinski, imajući u vidu kako je on bio dijelom tadašnjeg klasičnog obrazovanja. Unatoč tome, on je tu činjenicu da je Irkinja molitvu izgovorila mješavinom jezika naveo kao dokaz njezine ‘opsjednutosti’”, rekao je O’Grady.

Ann Glover osuđena je zbog “rimokatoličkog idolopoklonstva” i obješena je 16. studenog 1688. Ispostavilo se da je to bio zadnji proces protiv “vještica” u Bostonu.

Nedaleko od mjesta gdje je obješena stoji katolička crkva Gospe od pobjede i na njoj spomen ploča postavljena 1988., na 300. obljetnicu njezina ubojstva.

“Nedaleko odavde obješena je Ann Hlover, koja je proglašena vješticom jer je odbila odreći se svoje katoličke vjere. Ovaj spomenik posvećen je prvoj katoličkoj mučenici u državi Massachusetts.”

Irkinja još nije službeno proglašena mučenicom, niti je otvorena kauza za njezinu beatifikaciju. O’Grady kaže kako je jedan od razloga i to što su u vrijeme njezine smrti katolici bili mala i beznačajna manjina u Bostonu, te su okolnosti cijelog slučaja s vremenom bile potpuno zaboravljene.

Kako bilo, njezina smrt svjedoči o tome kako je američki “lov na vještice” u 17. stoljeću imao jak antikatolički naboj, što je važno znati jer upravo se Katoličku Crkvu, često potpuno tendenciozno, optužuje za slične zločine iz prošlosti. (Goran Andrijanić/Bitno.net)

3 January 2020
Hrvatski književnici u Bugarskoj

Tomislav Marijan Bilosnić, Željka Lovrenčić i Božidar Petrač, predsjednik DHK, te Raško Ivanov, predsjednik Nacionalne zajednice Bugara u RH, gosti Doma kulture “Dr. Petar Beron” u Sofiji

Književnici Tomislav Marijan Bilosnić, Željka Lovrenčić i Božidar Petrač, predsjednik DHK, te Raško Ivanov, predsjednik Nacionalne zajednice Bugara u RH, boravili su od 27. do 30. listopada 2014. godine u Sofiji (Bugarska) kao gosti Doma kulture “Dr. Petar Beron.”

Posjetom hrvatskih književnika obilježena je peta godišnjica „Književne gostoprimnice”, odnosno programa književne suradnje Doma kulture „Dr. Petar Beron” iz Sofije i Društva hrvatskih književnika, koji se održava uz potpore Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba. Predsjednik DHK Božidar Petrač ocijenio je kako je riječ o „pet godina iznimne suradnje bugarskih i hrvatskih književnika, pet godina uzajamnoga napora zbližavanja i prožimanja dviju književnosti i dviju kultura.” Tim povodom u Sofiji je tiskan i predstavljen zbornik Most od riječi u kojemu su na bugarskom i hrvatskom jeziku svojim književnim tekstovima zastupljeni svi književnici koji su na tim susretima do sada sudjelovali.

Tomislav Marijan Bilosnić i Željka Lovrenčić, pred svojim bugarskim kolegama i mnogobrojnom publikom, zasebno su nastupili i na posebnoj književnoj priredbi upriličenoj u velikoj dvorani Nacionalne kulturne kuće u Sofiji. Bilosnić se predstavio svojom poezijom iz zbirke Tigar i Afrika, dok je Lovrenčićka predstavljena svojim esejima. U ime Društva hrvatskih književnika okupljene je pozdravio predsjednik Božidar Petrač. U ime domaćina program je vodila Nadežda Zaharieva, poznata pjesnikinja, donedavno i zamjenica ministra kulture Republike Bugarske, a sada predsjednica Doma kulture “Dr. Petar Beron”, te tajnica istoga doma Svetla Slaveeva.

S Ljerkom Alajbeg, veleposlanicom RH u Bugarskoj

Tijekom posjeta Bugarskoj, hrvatske je književnike primila i Ljerka Alajbeg, veleposlanica Republike Hrvatske u Bugarskoj, a hrvatski su književnici posjetili i više bugarskih nacionalnih institucija u Sofiji. Tomislav Marijan Bilosnić i Raško Ivanov nazočili su i predstavljanju antologije Suvremena hrvatska poezija koju je njezina autorica Elka Nyagolova, predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije iz Varne upriličila u Klubu glumaca Nacionalnog kazališta “Ivan Vazov” u Sofiji.

3 January 2020
Predavanje akademkinje Oraić Tolić: Matoševa ideja nacije u doba globalizacije

Glavna Matoševa poruka je stih „I dok je srca bit će i Kroacije”

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić je u Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četvrtak 30. listopada održala predavanje na temu Matoševa ideja nacije u doba globalizacije. Istaknula je kako je Matoš kao književnik bio protuslovan, ali je u svojoj ideji nacije bio neobično dosljedan, a njegov model nacije sadrži politički, kulturni i primordijalni element. Kao sljedbenik pravaške ideologije Ante Starčevića, Matoš se zalagao za građanski model nacije prema kojoj su svi hrvatski državljani politički Hrvati, a nacija nije ni etnička ni rasna kategorija.

Napisala i snimila: Nives Gajdobranski

Taj politički model nacije Matoš je izgradio kroz polemike s političkim neistomišljenicima, posebno sa sljedbenicima jugoslavenske ideje. Kulturni model nacije kod Matoša je vezan uz etničku pripadnost i njega je Matoš izgradio u kontrastu između Zagreba i Beograda, Hrvatske i Srbije.

Govoreći o Matoševo primordijalnom modelu nacije, akademkinja Oraić Tolić je pojasnila da on nema veze s teorijom krvi i tla, već je riječ o ljubavi prema duhu mjestu rođenja i življenja, odnosno o intimnom odnosu prema ideji nacije. To posebno dolazi do izražaja u Matoševim putopisima u kojima Matoš spaja sve književne žanrove. „Matoševa je ideja krajolika najbliža pojmu etnolika Anthonyja Smitha prema kojem je etnolik sakralizirani poetski krajolik. Simbol kolektivnog etnolika za Matoša je hrvatska himna Lijepa naša domovino. Hrvatski patriotizam je naturističan, a mit o ljepoti Hrvatske postao je sreteotip i na međunarodnoj razini”, kazala je akademkinja Oraić Tolić.

Dala je akademkinja Oraić Tolić brojne primjere iz Matoševih djela, te ustvrdila da Matoš ideju nacije rasterećuje kroz humor i satiru. „Matoševa ideja nacije je poučna i plodna jer nakon ulaska u EU Hrvatskoj je ograničen politički suverenitet, ali time je ojačao ili će ojačati kulturni i primordijalni model nacije jer oni nisu u nadležnosti EU, njih ne možemo prenositi, niti se iz njih možemo izvući. To je niša za njegovanje nacionalnog identiteta”, rekla je akademkinja Oraić Tolić koja je kao glavnu Matoševu poruku u tom smislu navela stih „I dok je srca bit će i Kroacije.”

Predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić u uvodnom je govoru Matoša nazvao ocem modernog hrvatskog patriotizma koji je izgradio nenadmašan odnos prema domovini, čija koncepcija nacije postaje aktualna sto godina nakon njegove smrti. Pritom je istaknuo da je Matoš istovremeno bio velik domoljub, ali i velik kozmopolit. „Matoš nije napisao nijedan roman, ali njegov cijeli život je bio roman. Sve što je prorekao ostvarilo se. Ili je bio toliko lucidan, ili mi radimo iste greške kao i prije sto godina”, rekao je akademik Kusić, te je potkrijepio svoje riječi citatima iz Matoševih zapisa.

3 January 2020
Činovnici moraju izići iz ureda i svakom poljoprivredniku dati informacije na koje ima pravo

Nedavno je u centralnom dnevniku HRT-a objavljena vijest da je UNESCO napravio istraživanje kako je svako 5 dijete u Hrvatskoj siromašno a od toga 67% ih živi na selu i da će zbog lošeg stanja u poljoprivredi taj broj samo rasti

Prenosimo priopćenje Povjerenstva za selo i poljoprivredu HSP-a u kojem upozoravaju na probleme u poljoprivrednom sektoru i potiču Ministarstvo poljoproivrede na akciju s ciljem povlačenja što veće količine sredstava iz EU kad smo već u nju ušli…

Na ove podatke nitko nije ozbiljno reagirao kao da se radi o tuđoj djeci a ne o hrvatskoj budućnosti. Jedna od bitnijih stvari na koje hrvatska politika ne obraća pažnju je nemogućnost povlačenja sredstva iz EU za ruralni razvoj čime bi se značajno popravilo stanje na hrvatskom selu i osiguralo ostanak ljudi u ruralnim prostorima.

Bez obzira na to koliko je EU zla maćeha prema hrvatskom seljaku, preko mjera ruralnog razvoja može se nešto napraviti.

Za razliku IPARDA i SAPARDA u ovim mjerama stvar funkcionira tako da prvo ide projekat, potom se dobija novac a tek onda ide gradnja ili kupovina objekata i usluga s pristojno velikim dodatakom koji mlađima od 40 godina daju i do 90 % povrata novca iz EU za nominirane projekte.

Uz Hrvatsku stranku prava i projekata koje mi nudimo ove mjere iz EU su doslovce zadnja prilika da se spasi ovo malo što je ostalo od hrvatskog sela. I ova činjenica je time pardoksalnija jer poznato je da je HSP bio i ostao protiv ulaska Hrvatske u EU i da se zalaže za spas hrvatskog sela i na ovaj način.

Nitko u Hrvatskoj, ni Selekcijska služba, ni Hrvatska poljoprivredna agencija, a da ne spominjemo Ministarstvo poljoprivrede ne rade ništa da mjere ruralnog razvoja predstave hrvatskim seljacima. Iako je u Selekcijskoj službi i Hrvatskoj poljoprivrednoj agenciji zaposleno preko 2500 ljudi ljude na terenu nitko do sada nije obišao, iako jedna mjera je već zaživjela. Svima je jasno da se u par tjedana ne stigne sakupit gomila papira i napraviti projekt što znači da smo jednu mjeru već propustili, nismo je iskoristili i to zbog dobro plaćenih lijenčina.

Iluzorno bi bilo očekivat da seljak može sam pratiti šta i kad nudi EU, kad u državnom sustavu postoje ljudi koji su plaćeni za to.

Uz državne službe, veliko razočarenje je i HSS u komu je veliki broj običnih seljaka vidio svoje zagovornike i zastupnike u Briselu, ali kako su izbori za EU parlament prošli, kako je prošlo vrijeme slikanja u seljačkim narodnim nošnjama, seljak je zaboravljen, a moglo mu se vratiti bar informacijama o mjerama i poticajima na koje ima pravo.

Ministarstvo poljoprivrede mora unaprijediti sustav informiranja hrvatskih seljaka koji trebaju svaku kunu, svaki pa i najmanji poticaj koji mogu uzeti iz EU iz bilo kojeg sustava poticajnih mjera.

Ministar Jakovina mora biti ministar HRVATSKE POLJOPRIVREDE a ne činovnik Europske unije.

Mora gomilu dobro plaćenih činovnika potjerati iz ureda i natjerati ih da svakom seljaku ako je potrebno ponaosob objasne koje mjere dolaze i koliko novaca mogu povući iz EU. Inače neka se povuče za dobrobit svih koji žive od poljoprivrede.

Povjerenstvo HSP-a za selo i poljoprivredu
Tihomir Grdinić, predsjednik

3 January 2020
BALENOVIĆ: BAJIĆ JE U SUKOBU INTERESA I NE MOŽE BITI USTAVNI SUDAC!

Postoji samo jedan dobar razlog zbog kojeg se vodeći hrvatski političari ne usude suprotstaviti skrivenoj i tajnoj Bajićevoj želji da postane ustavni sudac. Nije pametno ljutiti nekoga tko o vašem nezakonitom, kriminalnom i nemoralnom radu ima pune ladice dokaza i nedostaje samo Vaš krivi korak ili trenutak, pa da ih aktivira i javno obznani.

Ne postavlja se pitanje jeli Mladen Bajić bio uspješan Glavni državni odvjetnik ili ne, je li svoj posao radio profesionalno ili ne, jeli povlađivao i išao na ruku jednoj političkoj opciji ili a ne drugoj, jeli nekima kriminal praštao a druge progonio, jeli se plašio otvarati „prave” slučajeve, kako kaže predsjednik Josipović, da ne završi u loncu vruće vode, pitanje je smije li uopće Bajić biti izabran na mjesto ustavnog suca?

Mladen Bajić je u sukobu interesa i ne može biti ustavni sudac! Nakon što se godinama nalazio na čelu DORH-a, koji je po službenoj dužnosti progonio pojedince, sada bi se trebao naći u ulozi suca Ustavnog suda, da tim istim pojedincima odlučuje u žalbenom postupku i da im sudi. Slijedom navedenog, nakon odsluženog mandata ustavnog suca, možemo očekivati da Bajić preuzme i rukovođenje zatvorskim sustavom, tako da osobe koje je tužio, kojima je sudio, sada nadzire pri izdržavanju kazne. Poslovicu „Kadija te tuži, kadija te sudi”, moći ćemo s pravom dopuniti, pa reći „Kadija Bajić te tuži, kadija Bajić te sudi”. Otomansko Carstvo odavno je otišlo iz Hrvatske, ali čini se da još uvijek nije iz glava nekih rogatih hrvata.

Postoji samo jedan dobar razlog zbog kojeg se vodeći hrvatski političari ne usude suprotstaviti skrivenoj i tajnoj Bajićevoj želji da postane ustavni sudac. Nije pametno ljutiti nekoga tko o vašem nezakonitom, kriminalnom i nemoralnom radu ima pune ladice dokaza i nedostaje samo Vaš krivi korak ili trenutak, pa da ih aktivira i javno obznani. To može biti jedini razlog da korumpirana hrvatska politička scena, usta punih hvalospjeva, aklamacijom prihvati Bajića kao najbolje moguće rješenje za izbor 13. suca Ustavnog suda RH.

Za Hrvatsku i njezin pravni sustav bilo bi najbolje priznanje, da je Bajić predložen i imenovan npr. za ravnatelja Ureda Europske unije za borbu protiv prijevara (OLAF) ili planiran za vodeće mjesto u Uredu europskog javnog tužitelja. Bilo bi za Hrvatsku lijepo da je Mladen Bajić slijedio primjer prof. dr. Ivana Šimonovića, koji je sa pozicije ministra Pravosuđa RH 2010. godine, otišao u New York na mjesto pomoćnika Glavnog tajnika UN Ban Ki-moona za ljudska prava. Ovako ostaje dojam da se kadrovskim preslagivanjem u hrvatskoj pravnoj močvari, imenovanjem Bajića za ustavnog suca želi samo legalizirati sve ono što je Bajić, kao Glavni državni odvjetnik u svom dvanaestogodišnjem mandatu krivo odradio, prikrio ili propustio odraditi. (Foto: Zarko Basic/PIXSELL)

Vesna Balenović, predsjednica udruge Zviždač

3 January 2020
Otvorenje izložbe – Dizajn i ples:10 godina časopisa Kretanja

Nada Dogan
Galerija Modulor, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb
utorak, 4. 11. 2014. u 19 sati

Časopis „Kretanja” kroz 10 godina svojeg postojanja djelovao je kao pokretač za daljnje aktivnosti i istraživanja u području plesa i osigurao relevantno prisustvo Hrvatske plesne scene na europskoj plesnoj sceni.

Dizajn časopisa je, kao i dizajn svih daljnjih izdanja, svojim kvalitetom potpomogao osnovnu ideju promocije plesa. I dalje od toga: ples je poslužio kao ideja, kao oblikovni predložak za dizajnersko promišljanje i zanimljive grafičke kreacije.

Oblikovanje je ovdje shvaćeno kao proces: časopis se s vremenom osvježavao, mijenjao i osuvremenjivao kako bi čitatelju ostao uvijek zanimljiv ne samo u sadržajnom nego i u vizualnom smislu.

Časopis „Kretanja” je, zahvaljujući entuzijastima, sadržajno i oblikovno na visokoj razini kvalitete već više od 10 godina prisutan u hrvatskoj javnosti kao jedini časopis takvog tipa.

Na izložbi autorice grafičkog oblikovanja i likovne urednice Kretanja Nade Dogan, osim časopisa Kretanja, moguće je vidjeti još neke druge publikacije (knjige i časopise) i radove (vizualne identitete) posvećene plesnoj umjetnosti.

Nada Dogan samostalna je umjetnica na području dizajna vizualnih komunikacija, posebno specijalizirana za dizajn sustava orijentacije u prostoru.
Završen Studij dizajna kao i Elektrotehnike i računarstva, završena Škola za balet i ritmiku, te višegodišnje iskustvo profesionalnog plesača čine osnovu njenog rada. Provela je 10 godina u inozemstvu kao umjetnički direktor u agencijama i zatim kao samostalni dizajner. Višestruko je nagrađivana na području grafičkog dizajna za vizualne identitete i knjige. Njene knjige, koje su uvrštene u “Best Designed Books All Over the World”, nalaze se u trajnom fundusu Muzaja knjiga u Leipzigu (BML). Predavač je kolegija Dizajn management na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa.

3 January 2020
Predsjednik HAZU-a primio apostolskog nuncija u RH

Najava proslave 200. godišnjice Strossmayerova rođenja

Predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Zvonko Kusić primio je u četvrtak 30. listopada apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Alessandra D’Errica.

Napisala i snimila: Nives Galdobranski

Akademik Kusić nunciju je darovao pretisak glasovitog Časoslova Farnese kojeg je u 16. stoljeću oslikao hrvatski minijaturist Juraj Julije Klović. Nuncij D’Errico je u Palači HAZU razgledao i sobu koju je nekada koristio Josip Juraj Strossmayer, a upisao se i u spomen-knjigu Akademije.

Svog je gosta akademik Kusić upoznao s radom Akademije, te3 je istaknuo duboke veze koje postoje između Akademije i Katoličke crkve, budući da su njeni nekadašnji pokrovitelji, biskup Josip Juraj Strossmayer i nadbiskup Antun Bauer, kao i prvi predsjednik Franjo Rački pripadali crkvenoj hijerarhiji. Akademik Kusić je najavio da će se 2015. svečano proslaviti 200. godišnjica Strossmayerova rođenja i istaknuo kako je riječ o jednoj od najvažnijih osoba u hrvatskoj povijesti. „Strossmayer je prije 150 godina rekao da samo putem znanja i znanosti naš narod može izboriti ravnopravnu ulogu s razvijenijim narodima, a da su kultura i umjetnost važni za očuvanje našeg identiteta. I danas je Akademija, iako čuva identitet i kulturnu baštinu, okrenuta je budućnosti i pridonosi razvoju Hrvatske sudjelujući u rješavanju svih društvenih pitanja”, rekao je akademik Kusić.

Nuncij D’Errico se složio da je Strossmayerova poruka i danas vrlo aktualna, odao je priznanje Hrvatskoj akademiji i njenom predsjedniku za sve što čine na području znanosti, umjetnosti i kulture, zauzimajući se za opće dobro i napredak Hrvatske i hrvatskog naroda. „Akademija ima važnu ulogu jer je jedno od rijetkih mjesta u kojem različiti ljudi rade na ostvarenju zajedničkih ciljeva, što nije uvijek jednostavno. Stoga je za mene uvijek velika čast doći ovdje u HAZU”, kazao je nuncij D’Errico.

Nives Gajdobranski

3 January 2020
Karlovac – Od uvođenja “e-portala” nije se registrirala niti jedna fizička osoba. Slično i u drugim gradovima

Iako otvoren još od svibnja 2013. godine, “e-portal” Grada Karlovca koji omogućava elektronsko praćenje predmeta u postupku ima tek nekoliko desetaka prijavljenih za pristup informacijama i to se radi pravnim osobama, dok je kod građana interes – nikakav

– Do sada ima samo nekoliko desetaka prijavljenih za pristup informacijama putem javnog portala Grada Karlovca. Većinom se radi o poslovnim subjektima, a građani nisu zatražili mogućnost pristupa tj. iskazali interes, kažu nam u gradskoj upravi.

Slično i u drugim gradovima?

Očito Karlovčani nisu prepoznali ovakav način “online” komunikacije s gradskom upravom dok je, tvrde nam u Gradu, slično i u drugim gradovima koji imaju slične sustave.

– Analizom projekta i usporedbom iskustava s drugim gradovima došli smo do zaključka da je situacija identična po pitanju odaziva građanstva. Osnovni je problem što se mora napraviti autorizacija osobe za korištenje sustava, a privatne osobe često nemaju volje napraviti taj jednostavan korak, rekla je glasnogovornica Grada Katarina Matasić.

Navodi da je cilj uvođenja ovog portala bio dobivanje podataka o statusima predmeta vezano za legalizaciju objekata jer se, dodaje, radilo o velikom broju privatnih osoba koje imaju potrebu dobiti informacije iz našeg poslovnog sustava o stanju predmeta.

I za to kriva država?

– S obzirom na veliku količinu predmeta po pojedinim referentima, ePortalom se namjeravao smanjiti broj telefonskih upita i povećati produktivnost djelatnika. Nažalost, država je promijenila cijelu koncepciju i vođenje evidencije tih predmeta prebacuje u svoj sustav, a samim time komunikacija se preusmjerava prema njima, kaže Matasić.

Nakon što kod građana nije zaživio ovaj projekt, u karlovačkoj gradskoj upravi nadaju se da će bolje biti kod uvođenja elektroničke komunikacije s državnim institucijama u projektu “e-građani” koji je još uvijek u fazi izrade. (KAportal.hr)

3 January 2020
Mladi vjeruju da je članstvo u stranci važnije od znanja

Mladi nemaju povjerenja u političke stranke. Razlozi se, po svemu sudeći, kriju u klijentelizmu

Prije desetak dana na stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih objavljen je usvojeni Nacionalni program za mlade za razdoblje od 2014. do 2017. godine. Za potrebe tog strateškog dokumenta Ministarstvo je naručilo i istraživanje o mladima, rezultati kojega su sastavni dio programa.

Autorice su istraživanja “Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj” prof. dr. sc. Vlasta Ilišin, iz Instituta za društvena istraživanja, i prof. dr. sc. Vedrana Spajić Vrkaš, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Provedeno je 2013. na uzorku od 2000 mladih u dobi od 15 do 29 godina. Cilj je bio dobiti znanstveno verificiran uvid u osnovne značajke suvremene mlade generacije radi definiranja odgovarajuće javne politike prema njima. Nedavno je Ilišin na znanstvenom skupu istaknula da je demokraciju i višestranački sustav kao ustavne vrijednosti prvi put podržalo manje od 50 posto ispitanika. Treba dodati i da 40 % mladih traži jake vođe, a samo četvrtina ih smatra da je demokracija najbolji sustav. U zaključku se ističe kako je očito da među mladima postoji nerazumijevanje političkog pluralizma te demokratskih vrijednosti i procesa. Kako je istodobno prilično rašireno prihvaćanje autoritarnih tendencija, upozorava se na postojanje znatnih deficita u demokratskom potencijalu mladih.

Smanjivanju nezadovoljstva mladih stanjem demokracije u RH (ono iznosi 58 %) može pridonijeti njihova veća uključenost u procese donošenja odluka, no oni drže da im je za njihovo učinkovito sudjelovanje nužno prethodno steći odgovarajuća znanja i vještine. Tek ih četvrtina podržava mogućnost da mladi s navršenih 16 godina dobiju pravo glasa jer drže da to neće povećati njihov politički utjecaj niti će pridonijeti demokratizaciji, a čak ih 56 % smatra da današnji mladi zapravo ne žele sudjelovati na izborima. Uz to, njih 53 % drži da prije snižavanja dobne granice treba osposobiti mlade za preuzimanje uloge građanina u obrazovnom procesu, što je još jedan argument u prilog uključivanju građanskog obrazovanja u školski kurikul.

Dio objašnjenja za slabljenje prihvaćanja svih ustavnih vrijednosti daju i podaci o padu povjerenja mladih u sve društvene i političke institucije, osobito u medije i većinu političkih aktera. Tako mladi danas najviše povjerenja (a i to njih samo trećina) iskazuju prema vojsci, vjerskim institucijama, predsjedniku RH i policiji, a najmanje povjerenja uživaju Vlada i Sabor (po 7 %) te političke stranke (5 %).

Kako kaže dr. Ilišin, iako mladi nemaju povjerenja u političke stranke, ne znači da ih se i klone, jer su 11 posto njih članovi neke stranke. “Razlozi se, po svemu sudeći, kriju u klijentelizmu. Naime, čak 27 posto mladih članova neke stranke uopće nije zainteresirano za politiku, a samo ih 14 posto ima povjerenje u stranke”, ističe.

Kod mladih, prema istraživanju, raste opća nezainteresiranost za politiku (s 38 na 54 %), a više od polovine ih ne podržava ni jednu stranku, iako ih je dvije trećine spremno izići na izbore. Razlog za to mladi ispitanici pronalaze u percepciji politike kao nepoštene djelatnosti (80 %) i nezainteresiranosti njezinih aktera za probleme mladih (73 %) te i u tome da se sami mladi ne osjećaju dovoljno kompetentnima za bavljenje politikom (57 %). S druge strane, socijalni, volonterski i politički aktivizam mladih u raznim organizacijama porastao je s 33 na 53 %.

– Promjene u nizu stvari koje nisu samo politika dosta su vidljive. Mladi izgledaju kao balon koji je netko probušio, pa su se izdušili. Naime, pada sve živo što ne treba padati i raste sve ono što ne treba rasti. To se vidi u politici, ali i u mnogo čemu drugome, primjerice u individualnim vrijednostima i slobodnom vremenu, a skrivene, nepoželjne vrijednosti rastu. Primjerice, raste osjećaj da je za uspjeh u društvu potrebna politička podobnost. U isto vrijeme opada slaganje, s tim što je za to potrebno znanje, poštenje, zalaganje, korektnost i slične vrijednosti – kaže dr. Ilišin. Igor BOŠNJAK/glas-slavonije.hr)

3 January 2020
Analiza Dnevnika.hr: Kome će i koliko plaća “rasti”

Od siječnja rastu plaće i mirovine! Vlada je u četvrtak prihvatila mini poreznu reformu, kojom se nada da će potaknuti veću potrošnju građana. Kome će i koliko plaća rasti istražio je Dnevnik.hr

Minimalna plaća više se uopće neće oporezivati pa će sadašnji neto minimalac od 2385 kuna porasti za 28 kuna. Prosječna hrvatska neto plaća od oko 5 i pol tisuća kuna porast će za 140 kuna.

Neto plaća od 7 tisuća kuna porast će za 226 kuna. Onima s 9 tisuća kuna plaće, porast će biti također 226 kuna. Najviše ide onima s većim primanjima. Neto plaća od 11 tisuća kuna raste za 543 kune, a ona od 13 tisuća za 1066 kuna.

Ova simulacija rađena je na prosječnom hrvatskom prirezu od 12 posto i s osobnim odbitkom od 1,5, odnosno za jednog uzdržavanog člana obitelji. A rasti bi trebale i mirovine.

Neoporezivi dio mirovine povećava se s 3400 kuna na 3800. Tako će prema izračunima HSU-a 75 tisuća umirovljenika imati u prosjeku oko 170 kuna veću mirovinu.

Ministar Maras očekuje pozitivne učinke na investicije i otvaranje novih radnih mjesta.

– Ljude stimuliramo da ovdje otvaraju radna mjesta, pa i one strane kompanije, da ih ljudi koje zapošljavaju ne koštaju, kada se gleda neto plaća, više nego u nekim drugim susjednim zemljama to je interesantno i za investitore’, rekao je ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras.
Iz vlade očekuju da će od nove godine veće plaće imati oko milijun građana. (Foto: ilustracija, Dnevnik.hr/DV)

3 January 2020
Saudijski suci nemaju milosti

Od početka 2014. u Saudijskoj Arabiji je pogubljeno 60 ljudi. U toj zemlji i za vjerske prijestupe može biti izrečena smrtna kazna, jer se ovo kraljevstvo smatra čuvarom sunitskog islama piše DW

Kazna je bila oštra, ali prema mišljenju nekih, ne i dovoljno oštra. Raif Badawi na svojoj je web-stranici “Saudijski liberali” kritizirao vodeće saudijske duhovne vođe i ulogu islama u javnom životu zemlje. Sudac mu je predbacio “vrijeđanje vjere”. Dalje ga je optužio za ismijavanje islamskih dostojanstvenika i kršenje “granica poslušnosti”. Kasnije ga se teretilo i za “apostaziju”, napuštanje vjere.

U Saudijskoj Arabiji se to kažnjava smrtnom kaznom. U srpnju 2013. Badawiju je izrečena presuda: 600 udaraca bičem i sedam godina zatvora. Badawi je podnio žalbu. U svibnju ove godine godine sudac je izrekao novu presudu: tisuću udaraca bičem i 10 godina zatvora. I k tome još novčana kazna od, preračunato, oko 195.000 eura.

Badawijeva sudbina nije usamljen slučaj. U Saudijskoj Arabiji se kritičarima vjerskog establišmenta i aktivistima koji se bore za ljudska prava stalno izriču drakonske kazne. U srpnju 2014. jedan sud je aktivista Walida Abu al-Khaira osudio na 15 godina zatvora. Prema izvještaju organizacije za ljudska prava Amnesty International, suci su ga proglasili krivim, između ostalog, za sljedeće: “neposlušnost prema vladaru”, “pokušaj postavljanja u pitanje legitimnosti kralja”, “narušavanje ugleda države komuniciranjem s međunarodnim organizacijama”, “prikupljanje, čuvanje i slanje informacija koje ugrožavaju javni red”. Walid Abu al-Khair je borac za ljudska prava koji zarađuje za kruh kao odvjetnik. Jedan od njegovih najpoznatijih klijenata: Raif Badawi.

Al-Khairov sudac se u obrazloženju presude pozvao na novi antiteroristički zakon. On, međutim, u trenutku kada je protiv Al-Khaira podignuta optužnica još uopće nije bio na snazi. Pravomoćan je postao tek u veljači 2014. i trebao bi državi omogućiti suzbijanje “terorističkih zločina”. Pod tim saudijsko pravosuđe podrazumijeva i ove delikte: pokušaje “ometanja javnog reda države”, “destabiliziranja sigurnosti stanovništva ili države”, “ugrožavanja nacionalnog jedinstva” ili “narušavanja ugleda države”. Saudijski suci mnoge presude temelje na ovim pojmovima koje ostavljaju veliki manevarski prostor za interpretaciju.
Posebno je u prošle dvije godine veliki broj saudijskih aktivista za ljudska prava i blogera osuđen na visoke zatvorske kazne. Na taj način saudijske vlasti snažno ograničavaju slobodu medija. Na aktualnoj rang-listi slobode medija Saudijska Arabija zauzima 164. mjesto od ukupno 180 zemalja koje se nalaze na listi Reportera bez granica. Saudijska Arabija prednjači i po broju smrtnih kazni. Amnesty International navodi kako je u Saudijskoj Arabiji u 2013. pogubljeno najmanje 79 osoba, a u ovoj godini do sada – 60.

Smrtna kazna izriče se prije svega ubojicama i trgovcima drogom. Ali ona može biti izrečena i u slučaju takozvanih “vjerskih zločina”. Tako je sredinom listopada na smrt osuđen šijitski propovjednik Nimr Bakir al-Nimr. On je optužen za pozivanje na vjersko nasilje i organiziranje prosvjeda. Tereti ga se i za neposlušnost prema kralju.

Tom presudom se želi odaslati signal, objašnjava Benno Preuschaft, stručnjak za islam koji predaje na Sveučilištu u Münsteru i koji se bavi prvenstveno arapskim monarhijama: “Ona pokazuje da se neće trpjeti nikakva previranja niti revolucionarne tendencije u bilo kojem obliku.”

Mnoge sudske presude su donesene za djela koja su klasificirana kao “vjerski zločini”. To ne bi trebalo čuditi, kaže Benno Preuschaft. Saudijska kraljevska kuća svoj politički legitimitet crpi iz uloge čuvara islama i zaštitnice svetih mjesta. Na tom obrazloženju temelji nacionalno i internacionalno vodeću ulogu u sunitskom svijetu. “Svaka kritika vjere je iz perspektive kraljevske kuće i kritika njezinog načina vladanja”, kaže Preuschaft. (DW)

3 January 2020
Hrvatski ratni vojni invalidi nisu uključeni u prioritete u dobivanje sredstva iz fondova EU

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojba (ZUVHGP) uputila je sedam temeljnih primjedbe na “Nacrt operativnoga plana Konkurentnost i kohezija 2014.-2020. Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova EU”, čija je vrijednost gotovo 7 milijardi eura, u kojima, uz ostalo, navode da hrvatski ratni vojni invalidi nisu uključeni u prioritete u dobivanje sredstva iz fondova EU, a koja se usmjeravaju na stambeno zbrinjavanje srpskih izbjeglica i povratnika, te da se Nacrtom izjednačava žrtvu i agresora.

Veterani zato pozivaju predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Hrvatskoga sabora, saborski Odbor za branitelje, saborske zastupnike, hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu, političke stranke, vjerske zajednice i druge relevantne članove hrvatskoga društva da upozore Vladu RH i tvorce Operativnog programa kako bi prekinuli diskriminaciju i ponižavanje hrvatskih branitelja.

Operativni program „Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.” je planski dokument za korištenje Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, ukupne ‘indikativne’ vrijednosti od 6,881 milijardi eura, a obuhvaća ulaganja za koje će Hrvatska koristiti sredstva iz europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESI) za razdoblje od 2014. do 2020.

Prioriteti u ulaganju EU sredstva su – jačanje gospodarstva primjenom istraživanja i inovacija, korištenje informacijske i komunikacijske tehnologije, poslovna konkurentnost, promicanje energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije, klimatske promjene i upravljanje rizicima, zaštita okoliša i održivost resursa, povezanost i mobilnost, socijalno uključivanje i zdravlje, obrazovanje, vještine i cjeloživotno učenje te tehnička pomoć.

Idućeg ponedjeljka, 10. studenoga, održavaju se zadnje konzultacije o prijedlogu Operativnog programa Konkurentnost i kohezija za financijsko razdoblje 2014.-2020., a prijave na konzultacije traju do srijede, 5. studenoga.

Na konzultacije su pozvani predstavnici jedinica regionalnih i lokalnih samouprava, predstavnici privatnog sektora, socijalnih partnera, civilnog društva te akademske zajednice

Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojba uputio je Ministarstvu regionalnog razvoja i EU fondova sedam načelnih primjedbi na Nacrt operativnog plana Konkurentnost i kohezija 2014.-2020., čija je vrijednost gotovo 7 milijardi eura: (1) Nacrt je hrvatskoj javnosti dan na uvid samo na engleskom jeziku; (2) Nacrtom se izjednačavaju žrtva i agresor; (3) Hrvatski ratni vojni invalidi (HRVI) se ne uključuju u investicijske prioritete; (4) Sredstva iz strukturno-investicijskih fondova EU usmjeravaju na stambeno zbrinjavanje srpskih izbjeglica i povratnika, a na štetu digniteta i dostojanstva hrvatskih branitelja i HRVI; (5)- Sadržaj Nacrta nije u skladu s vrijednostima Deklaracije o Domovinskom ratu; (6) Veteransko-dnevni centri koji su zamišljeni kao socijalne usluge u lokalnoj zajednici izvan sustava cjelovite veteransko zdravstvene administracije i infrastrukture nisu prihvatljivi; (7) Primarna djelatnost Ministarstva branitelja su branitelji i stradalnici Domovinskog rata, stoga se E-sustav Ministarstva branitelja treba zvati E-HRVATSKI VETERANI, a ne E-INCLUSION

Obrazlažući primjedbe Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojba ocjenjuje kako je nekorektno da je Nacrt – dokument od 488 stranica, objavljen samo na engleskom jeziku i dan na javnu raspravu, a na hrvatskom jeziku objavljen je tek sažetak u obliku jedne jedine tablice.

Tvrde da se Nacrtom izjednačavaju žrtva i agresor, jer se u cijelom tekstu Domovinski rat spominje na “nejasan i relativizirajući način i u duhu podjele krivnje za rat”. Tako je, kako ističu, “minirano područje RH” karakterizirano kao “posljedica Domovinskog rata iz ranih 90-ih”, a ne kao posljedica velikosrpske agresije i okupacije hrvatskoga državnog teritorija.

Domovinski rat naziva se i “rušilačkim”, a dokument sadrži različita razdoblja trajanja “rata”, što po mišljenju ZUVHGP-a, dokazuje neznanje i nemaran odnos prema temeljima moderne hrvatske države.

Za ZUVHGP je neprihvatljivo da Hrvatski ratni vojni invalidi (HRVI) i hrvatski branitelji nisu prepoznati kao ciljana društvena skupina za poboljšanje zdravstvene njege. Oni se, kako navode, ne uključuju u investicijske prioritete jer ih dokument potpuno ignorira.

“Iz dokumenta je vidljiva skandalozna činjenica da Hrvatska ne planira iskoristiti sredstva EU za aktivnosti kojima bi se utemeljila cjelovita i sustavna veteranska zdravstvena administracija s pratećom infrastrukturom, radi poboljšanja učinkovitosti i pristupa zdravstvenoj njezi za desetke tisuća HRVI-a i bolesnih hrvatskih branitelja”, navode veterani i dodaju kako Hrvatska u okviru financijske perspektive 2014.-2020. ima na raspolaganju 376,5 milijuna eura za izgradnju zdravstvene i socijalne infrastrukture.

“Hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata traže investicijska ulaganja u veteranske bolnice ili u bolnice ‘prijatelje’ hrvatskih veterana te u bolnice koje branitelji prepoznaju kao svoje, poput vukovarske bolnice”, navodi ZUVHGP te naglašavaju važnost da se unutar prioriteta uključe i hrvatski ratni vojni invalidi, odnosno hrvatski branitelji.

Veterani ističu kako se Nacrtom sredstva iz strukturno-investicijskih fondova EU usmjeravaju na stambeno zbrinjavanje srpskih izbjeglica i povratnika, a na štetu digniteta i dostojanstva hrvatskih branitelja i HRVI-a.

Dok se potpuno ignorira ulaganje u zdravstvenu infrastrukturu za zdravstvene potrebe HRVI-a, po mišljenju veterana, velikodušno se pristupa rješavanju stambenoga pitanja srpskih povratnika i izbjeglica.

Podsjećaju kako će se za potrebe stambenoga zbrinjavanja proglašenih marginalnih zajednica odvojiti 100 milijuna eura iz EU sredstava.

“Uz marginalnu zajednicu srpskih izbjeglica i povratnika, kao druge dvije marginalne zajednice koje će se stambeno zbrinjavati iz EU sredstava proglašeni su branitelji i Romi”, navode veterani te ističu kako su jedino Romi u nacionalnim i europskim političkim i pravnim okvirima priznati kao marginalna zajednica.

Branitelji navode da je u dokumentima Hrvatska “samovoljno i lažno” proglasila hrvatske branitelje, srpske izbjeglice i povratnike kao još dvije marginalne zajednice s istim mogućnostima na stambeno zbrinjavanje.

Ponižavajuće je, kako navode, i da se manipulira institutom hrvatskog branitelja tako da ih se koristi kao alibi za potrebe stambenoga zbrinjavanja srpskih izbjeglica i povratnike na štetu stvarnih marginalnih zajednica.

Kada se država odluči dati prednost stambenom zbrinjavanju dijela svojih građana na temelju etničke pripadnosti, to je smatraju veterani, primjer diskriminacijskoga ponašanja države prema svim ostalim građanima koji nemaju traženu (ciljanu) etničku pripadnost.

Sadržaj Nacrta nije u skladu ni s vrijednostima Deklaracije o Domovinskom ratu jer, kako navode, Operativni program izravno krši Deklaraciju u kojoj stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački te je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.

Nacrt krši Deklaraciju i u dijelu u kojem stoji kako će Hrvatska, u skladu s temeljnim načelima pravednosti i solidarnosti u okviru materijalnih mogućnosti, osigurati svim hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata punu zaštitu, dostojanstvo i skrb, navode iz ZUVHGP-a.

Veterani zato ocjenjuju kako im se Nacrtom “prodaje maglu” i nudi “jedno veliko ništa”.

Podsjetivši da su hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata “primarna djelatnost Ministarstva branitelja” smatraju kako se i e-sustav Ministarstva branitelja treba zvati e-hrvatskiveterani, a ne e-inclusion/uključenost, kako se to predlaže u Nacrtu.

Zbog svega navednoga ZUVHGP smatra kako se radi o smišljenoj, duboko nedobronamjernoj i intenzivnoj diskriminaciji hrvatskih branitelja, koju provode Vlada i tvorci Operativnog programa.

Iz Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojba ističu da je jedan od razloga prosvjeda ratnih vojnih invalida, hrvatskih branitelja i ratnih veterana, koji već 15. dan prosvjeduju ispred Ministarstva branitelja u Zagrebu, i to što udrugama branitelja nije bilo omogućeno sudjelovanja u izradi programskih dokumenata vezano uz EU fondove za razdoblje 2014.-2020., dok su, s druge strane djelatnici Ministarstva dopustili da se dogode “propusti” u izradi tog Nacrta, na štetu hrvatskih branitelja, ratnih stradalnika i Domovinskog rata. (foto: fah, narod)

3 January 2020
Saturn sve bliži Vjetrenjačama

{youtube}wlT2kVaSm3I|500|400|0{/youtube}

Nakon što su s Tangom 25 tjedana vladali službenom nacionalnom listom radijskih singlova Vatra i dalje ne silazi s liste, dapače, ovaj su put sa svojom najnovijom pjesmom Saturn stigli na visoko drugo mjesto i tako se opasno približili Vjetrenjačama o kojima pjeva Nina Badrić

Sad se već sa pravom nadam da ćemo sa pjesmom “Vjetrenjače” držati poziciju br 1. do kraja ove godine. To bi bilo baš sjajno!, zadovoljno je komentirala Nina.

Gretta feat. Geby s Malenom su na broju 3, a mjesto ispod očekuje nas još jedna odlična suradnja Songkillersa i Nikole Marjanovića u pjesmi Dio mene. Ona ludo pati novi je singl Psihomodo popa koji je ovaj tjedan zauzeo broj 5.

3 January 2020