Izložba skulptura Gorana Štimca: Recesija

stimac 1

stimac 1

Gliptoteka HAZU, Galerija I. Zagreb
GORAN ŠTIMAC, novi ciklus skulptura “Recesija”
Subota, 29.studenoga 2014. u 12 sati
Izložba ostaje otvorena do 20.prosinca 2014. utorak-petak 11-19 sati, vikend 10-14 sati
Autor predgovora: Radovan Vuković

Goran Štimac – predgovor
Piše: Radovan Vuković

Sklonost svakodnevnom i trivijalnom, konstruktivnoj gesti i umjetničkoj improvizaciji, recikliranju, montaži, samo su neki od karakterističnih pojmova koji bi mogli poslužiti kao tematski okvir i uvod u razgovor o kiparstvu Gorana Štimca (1962.). Točnije, njegovoj izložbi u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU, koja svojim sadržajem i ikonografijom na neki način predstavlja paradigmatsko mjesto za razumijevanje njegove umjetnosti kao spoja estetike otpada, radymadea i istraživačkog procesa u odnosu na jezik i strukturu djela i samu prirodu materijala.U konkretnom slučaju riječ je novom ciklusu radova, skulptura/instalacija većih dimenzija, pod nazivom Recesija, izvedenih u kombiniranoj tehnici (zavarivanja) od odbačenih komada lima i željeznih profila, koje u sadržajnom i likovno-estetskom smislu predstavljaju neka od njegovih dosad najzanimljivijih rješenja i najprovokativnijih likovnih ostvarenja u hrvatskom kiparstvu posljednjeg desetljeća.

I doista, otkad se pojavio na domaćoj likovnoj sceni sredinom osamdesetih nevelikim ciklusom skulptura u inoxu od tvorničkoga otpada, Goran Štimac jasno je označio potencijalno područje svoga djelovanja. Pokazao je predispozicije temperamentnog graditelja i mentalitet kipara kojemu je operativna fleksibilnost i struktura gotovih materijala važnija od preciznosti izvedbe. Riječ je, dakle, o umjetniku koji je, kako sam već jednom napisao, „svojim senzibilitetom, kulturom govora i praktičnim iskustvom pokazao širok raspon interesa, od tradicionalnog kiparskog i slikarskog, do inovativnih rješenja i postupaka ostvarenih u formi prostornoga crteža/skulpture, instalacije, asamblaža, kiparskoga koncepta, ambijenta”. No u toj stilski i koncepcijski razgranatoj i dinamičnoj umjetničkoj aktivnosti njegova oblikovna kultura, jezik i sintaksa odavali su osebujnu prirodu i karakter umjetnika koji se svojim „slobodnim stilom” nije uklapao u tradicionalne medijske okvire niti stroge estetičke kriterije. Baš kao i mnogi iz generacije koja je stasala sredinom 80-ih u pluralističkom ozračju nove osjećajnosti i povratka figurativnosti u duhu estetike postmodernizma, Štimac je otkrio novi prostor kreativne slobode i time u praksi potvrdio svoja ranija opredjeljenja. Neortodoksnim pristupom mediju izgradio je poziciju kipara koji je u primarnim zahvatima i „labilnijim” strukturama jednostavnih, duhovito komponiranih oblika apstraktne ili elementarne figurativnosti iskazao sklonost stvaralačkoj improvizaciji i stanovitom konformizmu u odabiru kiparskih tema i priručnih readymade sredstava za izradu svojih skulptura.

Zaokupljen, naime, od početka temeljnim pitanjima kiparstva i primarnim odnosima klasičnih kiparskih tema, linije, površine, mase i volumena, svoje kreativno uporište gradio je na konstruktivnoj kiparskoj prevalenciji stvarnog predmetnog iskustva i poetičkoj multidisciplinarnosti primarnih postupaka i sredstava. Fokusirajući se na specifična plastička i morfološka svojstva sirovih materijala, gotovih predmeta i oblika (od drva i metala) pronađenih u svakodnevnom životnom okruženju, Štimac je u biti evocirao «konstruktivistički princip oblikovanja metodom primarne, više ‘divlje’, intuitivne, nego planske gradnje» figurativnih ili apstraktnih forma i struktura u prostoru, bez dodatnih ili tek minimalnih intervencija u organičko tkivo nađenih predmetnih oblika.

Riječ je, dakle, o umjetniku koji je već nakon studija kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti sredinom osamdesetih jasno artikulirao svoja umjetnička opredjeljenja. Učvrstio je startnu poziciju umjetnika uvijek spremnog na nove izazove i drugačija likovna rješenja svojstvena mentalitetu suvremenog nomada. Već sam izbor repromaterijala, sirovog industrijskog otpada (profila metalnih cijevi i lima od rostfraja) u ranim skulpturama iz sredine osamdesetih (ciklus Glave, 1988.,), na neki način odredio je prirodu i karakter njegove umjetnosti u kojoj se jasno očitovao konceptualni pristup kiparskoj temi i naglašena sklonost igri, improvizaciji, recikliranju i transformaciji gotovih predmetnih oblika redukcijom ili pak svjesnim „gomilanjem” detalja u grubo izvedenim figurativnim sklopovima i prostornim kiparskim intervencijama (skulptura u Parku Mladosti, Zagreb,1987.). Pritom je pokazao iznimnu osjetljivost za primarne vrijednosti forme sadržane u prirodi materijala i samom procesu oblikovanja te minimalnim tehnološkim zahvatima uspostavio konstruktivni dijalog u neobičnim kombinacijama stvorenih forma i oblika s elementima ludičkog, nadrealnog i fantastičkog.

Čini se da je to iskustvo i stalno izmicanje pravilima i konačnim rješenjima, uz latentno nagnuće kreativnoj proizvoljnosti i stanovitoj konceptualizaciji ideja i postupaka, bitno odredilo i arhitekturu njegova rukopisa koji se ne da svesti u strogo određene stilske i formalne okvire. Štoviše, ponekad se čini kao da njegovi okupljeni radovi ne pripadaju istom autoru, kao da ih nije radila ista ruka, na što je u velikoj mjeri utjecao trenutni odabir i vrsta nađenog materijala. Ali i nemiran, znatiželjan duh koji je svoje kreativno uporište gradio na postmodernom iskustvu „jezičnih igara” i jedinstvenom shvaćanju suvremenog medija i realnog prostora oko sebe kao mogućnosti neprestanog transferiranja likovnih sadržaja i iskustava iz stvarnoga života u imaginarni svijet umjetnosti.

U trenucima pune koncentracije nije se libio ni radikalnijih i složenijih zahvata kojima je vratio povjerenje u kiparstvo kao disciplinu, u čistu i čvrsto oblikovanu plastičku misao. Što se, uostalom, moglo vidjeti u relevantnom ciklusu polikromnih željeznih konstrukcija izvedenih u formi linearnih prostornih crteža/skulptura iznimne poetske svježine, profinjene elegancije i sugestibilnosti (Pismo u Itaku…, 1998.), a potom i u tematskom ciklusu drvenih skulptura „igračaka”, koje su svojim elementarnim stiliziranim formama i primarnim slikarskim intervencijama i detaljima iz svijeta dječje ikonografije naprosto «budile vedru emociju i optimistična sjećanja na djetinjstvo» (Lindin svijet, 2000.), postavši tako prepoznatljivim mjestom i respektabilnim primjerima njegova kiparstva.

No za razliku od navedenih, kao i nekih drugih relevantnih kiparskih ostvarenja, gdje je u linearnoj konstrukciji geste ili duhovitim interpretacijama figurativnih sadržaja pokazao vještinu kiparske modelacije, u novom ciklusu radova otišao je korak dalje u propitivanju primarnih, formalnih i izražajnih mogućnosti kiparske forme, suprotstavljajući anarhičnu slobodu slučajnosti i improvizacije disciplini konstruktivne logike.

Zanimljivo (recesijski simptomatično) da je inspiraciju i građu za svoje nove radove pronašao u autentičnom ambijentu, skladištu željeznog otpada (u industrijskoj zoni Čavle kod Rijeke), kojeg je stjecajem okolnosti dobio na korištenje kao privremeni atelijerski, radni prostor za pripremu zagrebačke izložbe.U tom atipičnom ambijentu i sumornom pejzažu nagomilanog smeća potrošačke urbane kulture, u živom odlagalištu reciklažnog otpada, Štimac je otkrio jednu drugu i drugačiju stvarnost. Golemo skladište ostataka i krhotina kolektivne memorije kao neiscrpan izvor inspiracije, te kao kipar pokazao rijetku osjetljivost za efemerni svijet odbačenih predmetnih oblika i općenito estetiku readymadea. Neopterećen aktualnim ekološkim temama i globalnim problemima konzumerizma suvremene civilizacije, u središtu je njegova stvaralačkog interesa prvenstveno kiparski problem kao izraz i proces stvaranja novih vrijednosti, gdje u gomilama tehnološkog smeća, raznih dijelova odbačenih predmeta, komada zgužvanoga lima i olupina industrijskog mobilijara te ostataka različitih žičanih profila i cijevi građevinskog i brodskog inventara od rostfraja, otkriva bogatstvo i „ljepotu” neobičnih forma i oblika, koje potom rabi kao građevni materijal i gotove elemente za neobične konstrukcije i rudimentarne sklopove svojih organičkih skulptura, instalacija, asamblaža. Istrgnuti iz društvenog konteksta i lišeni prepoznatljivih uporabnih atributa, umjetnik ih jednostavnim operativnim zahvatima iz zaborava ponovo vraća u funkciju kao novu vrijednost i plastičku činjenicu bez primjera u recentnom hrvatskom kiparstvu.

To nesvakidašnje, autentično stvaralačko iskustvo nije samo utjecalo na izbor i vrstu kiparskoga materijala, ono je u izvedbenom smislu bitno utjecalo na jezik i kulturu oblikovanja, i nadalje dosljedno njegujući konceptualni pristup i konstruktivnu metodu «više intuitivne, nego planske gradnje».

Ne zadirući, naime, u materijalno tkivo l’objets trouvés, njegov je modus operandi prije svega fokusiran na prirodu medija, na proces rada i sam čin stvaranja, na morfologiju i primarna svojstva gotovih materijala, što u poetičkom smislu generira izrazitu svježinu i optimizam njegovih skulptura, njihovu izvornost i neponovljivost.

Na taj način oslobodio je prostor stvaralačkoj imaginaciji kojom, na asocijativnom tragu predmetnog iskustva, bez unaprijed utvrđenog plana, slobodno komponira, poetizira i spaja različite predmetne oblike u polimorfne skulpturalne tvorevine snažnih, metaforičnih sugestija. Poigravajući se konstruktivnim elementima dodavanjem kakvog karakterističnog detalja i pribjegavanjem duhovitim rješenjima, često na razini koncepta i načina asamblaža, Štimac malim pomacima i neočekivanim obratima, na rubu vizualne i plastičke provokacije, stvara dojmljive prizore koji svojom sugestivnom formom i sadržajem pobuđuju različite konotacije, od antropomorfnih, floralnih ili morskih motiva do «prijetećih» predmetnih oblika i sugestija iz kakvog arsenala priručnih sredstava.

Suprotstavljajući tako naizgled krhkim linearnim sklopovima od zavarenih željeznih šipki i instalacijskih cijevi, sirove reljefne površine savijenog ili zgužvanoga lima, on dodatno radikalizira odnose mase i statike; profinjenu eleganciju prostornoga crteža pretpostavlja grubim teksturama grotesknih oplošja skulpture, tako da se na istoj ravni konstruktivistički princip stapa s elementima apstraktnog ekspresionizma.U tom neočekivanom spoju paradoksalnog i čudovišnog, situacija koje provociraju duhovite asocijacije i stanja vizualnog šoka, odvija se proces transformacije, prisvajanja i relativizacije odnosa u kojima se trivijalno i svakodnevno poistovjećuje s iskustvom i značenjem umjetničkog.

Pa iako je riječ o formalno i stilski često posve različitim likovnim rješenjima u kojima, uostalom kao i u cijelom kiparskom opusu, autor vješto manipulira gotovim predmetnim oblicima civilizacijskoga otpada, čini se da je tek u ovom novom ciklusu radova snažnije nego ikad dosad iskazao povjerenje u izražajnu snagu i „živi” jezik materijala. Neopterećen metijerskom perfekcijom, formalnom preciznošću , kao ni stilskom dosljednošću, Štimac je na sebi svojstven način duhovito interpretirao i plastički vrlo upečatljivo oblikovao jedan intrigantan i autorski zanimljiv kiparski svijet u kojem se isprepleću realnost i fikcija, artificijelna kiparska forma nadmeće se s primarnom strukturom materijala kao izravan spoj umjetnosti i stvarnoga života.U pojedinim segmentima njihova sirova, ekspresijom nabijena faktografija na određeni način dotiče skulpturu enformela i art-bruta pedesetih godina prošloga stoljeća, gdje se svjesnim napuštanjem svake dopadljivosti i estetiziranja stapaju sloboda oblikovanja s evokacijom materijala.

Upravo u tom jedinstvenom spoju moderne estetike i postmodernog iskustva, podvojenosti između potrebe za konstrukcijom i sklonosti improvizaciji, nepredvidivosti i stalnom izmicanju pravilima u pokušaju discipliniranja vlastitoga rukopisa, sadržana je pokretačka snaga i provokativna misao umjetnosti Gorana Štimca; autora koji recikliranjem otpada u neprekidno obnavljajućem užitku stvaranja, rada s materijalom, njegovoj tvarnosti i teksturi, otkriva nova značenja poetike banalnoga i golemi potencijal izražajnih mogućnosti kiparske forme, kao novu paradigmu umjetnosti postindustrijskoga doba.

Goran Štimac rođen je 1959. godine u Rijeci. Diplomirao je kiparstvo 1988. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1996. zapošljava se na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Od 2004. godine bio je dekan Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. U vrlo bogatoj izložbenoj djelatnosti priredio je pedesetak značajnih samostalnih izložaba recentnih ciklusa skulptura, crteža, slika te sudjelovao na više od stotinu vrlo zapaženih žiriranih, koncepcijskih, problemskih, bienalnih, trijenalnih i pozivnih izložaba, prezentirajući hrvatsku suvremenu likovnu umjetnost u zemlji i svijetu.