Europa je velikim dijelom odbacila svoj kršćanski identitet i uzdala se u ujedinjenje preko ekonomskih interesa, ujedinjenje koje se pokazuje šupljim i nedostatnim…
Muslimani koji u milijunskim zajednicama žive u Europi, uočavajući tu veliku krizu europskog identiteta, maštaju o preobraćenju cijele Europe na islam. A europske države svojom politikom multikulturalizma – koji ne traži da neka kultura nužno mora prihvatiti humanističke zakone: zdravo odvajanje znanosti i vjere, države i religije i tako se integrirati u zapadnu kulturu – doprinose razaranju Europe i stvaranju zatvorenih muslimanskih getoa u kojima niče opasni fundamentalizam. Neke zemlje čak i uredbe šerijatskog prava (religijske zakone) ugrađuju u svoje ustave i tako ugrožavaju razdvajanje državnih i religijskih zakona koje je teškom mukom postignuto tijekom krvave povijesti zapadne kulture. Velika Britanija je odličan primjer kako desetljeća takve politike nazvane “multikulturalizam” dovode do stvaranja getoa, zatvorenosti i radikalizma islamskih zajednica. U takvim zatvorenim muslimanskim zajednicama diljem Velike Britanije, žene postaju najveće žrtve… Upravo zato, tvrdi isusovac Samir Khalil, postati europskim građaninom uključuje i dužnost integriranja, prožimanja – politika upravo suprotna prevladavajućem multikulturalizmu. Za razliku od loše politike Velike Britanije, profesor Khalil vidi pozitivan primjer u Danskoj te tvrdi da samo ona Europa koja će imati snažni identitet, može pomoći muslimanima da pobjede fanatizam.
Multikulturalizam i islam: Šerijat i ustavi europskih zemalja
Ideologija multikulturalizma – slijepa tolerancija bilo kakve kulture ili tradicije, uništava Europu i sprječava pozitivan napredak islama. Ayaan Hirsi Ali, somalijska intelektualka i saborska zastupnica, osuđuje takvu ideologiju. Napustila je Nizozemsku i otišla u SAD gdje radi na American Enterprise institutu, nakon što su joj muslimani prijetili smrću zbog njezinog zagovaranja prava žena i odustajanja od europskog multikulturalističkog projekta. Optuživala je Nizozemsku zbog prekomjernog prihvaćanja i poticanja imobilnosti muslimanskih zajednica što omogućuje da islam i islamski zakon zahvate cijelu državu.
Stvarajući tako prostor za šerijat javlja se rizik sukoba s ustavima europskih zemalja. Zanimljiva je trenutna pojava u Danskoj, zemlji koja prednjači multikulturalnošću. Nedavno je osnovana stranka SIAD (Stop Islamiseringen af Danmark) koja predlaže da se kazni tkogod koristi citate iz Kur’ana suprotno danskom ustavu, budući da ustav nadilazi sve zakone.
Stranka navodi članke 67-69 koji kažu:”Odobravamo slobodu bogoslužja, ukoliko se prakticira unutar danskih zakona ne remeteći javni red.”
Sve je ovo jasan znak da ljudi počinju razmišljati o mogućoj oprečnosti koja postoji između ustava europskih zemalja i određenih kuranskih zakona. U Danskoj također postoje dvije struje: “lijeva” (“do-gooders”), koja želi poštovati različite kulture tvrdeći kako naša kultura nije apsolutna ili predlažući toleranciju i dodatno vrijeme kako bi se muslimani prilagodili; i druga struja koja ne prihvaća kompromis te smatra da ukoliko se osoba nije sposobna uklopiti, treba otići negdje drugdje.
Međutim, najznačajniji i najproblematičniji je slučaj Velike Britanije: ondje, nakon više desetljeća multikulturalizma, umjesto integracije i suživota, islamske se zajednice sve više zatvaraju u geto, te se pojavljuju fundamentalistička ponašanja opasna za cijelo društvo.
Javne škole i islamski moralni zakoni
Najznačajniji je pokret britanskih muslimana, Muslimanski Odbor Velike Britanije, zatražio da im se prizna pravo primjenjivanja islamskih moralnih zakona u javnim školama. Odbor je 21. veljače 2007. izdao dokument koji sadrži 72 stranice i predao ga vladi u ime 400 tisuća muslimanskih učenika koji pohađaju javne škole. U njemu se od vlade traži da prihvati zahtjeve muslimanskih roditelja i mladeži na temelju njihove vjere. Uzimajući primjer iz njihovog poimanja čednosti, tvrde da učenice:
a) imaju pravo nositi maramu preko glave ili hijab (ne spominje se niqab-prekrivanje cijele glave, osim očiju)
b) imaju pravo ne sudjelovati na satovima tjelesnog odgoja, zato što islam brani kontakt različith spolova u javnosti te zbog mogućeg pokazivanja gole kože, što je po šerijatu zabranjeno.
Također traže i odvojenu nastavu za dječake i djevojčice, odbijanje plesne pouke i nastave o seksualnosti (što smatraju obiteljskom dužnošću a ne školskom); crteži i knjige iz anatomije ne smiju sadržavati spolne organe. Što se tiče vjere i povijesti, traže i reformu cijelog obrazovnog sustava u ime islamskih moralnih zakona.
Ministarstvo obrazovanja još nije poslalo službeni odgovor, ali su već naglasili kako će ovi zahtjevi biti korak unatrag s obzirom na toleranciju koja je već postojala u britanskom društvu.
Britanci i muslimani
Težnja prema zatvorenosti – koja je izravan plod multikulturalizma! – očita je i na sljedećoj razini. 19. veljače 2007., prema anketi koju je proveo Sunday Telegraph, 40% britanskih muslimana želi uvesti šerijat. Ova činjenica posviješćuje radikalizaciju značajnog dijela islamske zajednice u toj zemlji. Četrdeset posto muslimana se smatra strancima u britanskom društvu te smatra portrebnim i normalnim živjeti u skladu sa najradikalnijim islamskim moralnim načelima.
Još jedan čimbenik je i odvajanje ove grupe ljudi od britanskog društva. Kad su ih upitali: “Što mislite o žrtvama raznih sukoba u svijetu?”, odgovorili su: “suosjećanje”, “solidarnost”, i čak “ljutnja”- s obzirom na sukobe u Kašmiru, Palestini, Iraku i Afganistanu. Jednom riječju, osjećaju se bliže muslimanima nego Britancima, koji su izravni sudionici u nekim od navedenih sukoba.
Sa sociološkog stajališta važno je istaknuti da oni dolaze iz Pakistana, Bangladeša i Indije te kako pripadaju tradicionalnim obiteljima. No, potrebno je i ustvrditi da žive u Velikoj Britaniji već najmanje dvije generacije. Čini se izvjesnim kako su reakcije nakon napada na Svjetski trgovački centar (11.rujna 2001.) umjesto stvaranja globalne solidarnosti u borbi protiv terorizma upravo pridonijele radikalizaciji muslimana, koji tako staju na stranu svoje braće u vjeri.
Događaj od 11. rujna 2001. je stvorio ili pojačao krizu identiteta u čitavom islamskom svijetu: islam i muslimani su pod sumnjom. Suočeni s takvim stanjem, tu su oni koji se žele na trenutak zaustaviti i razmotriti uredbe islamskog nauka, ali i oni čija je reakcija zatvaranje i agresivnost kako bi što snažnije potvrdili korjenitu različitost islama u odnosu na kulturu koja ih okružuje. Ovaj drugi način je tipičan za mlade ljude druge ili treće generacije, koji se u potpunosti ne prepoznaju niti u islamskoj niti u zapadnoj tradiciji (iako su se potpuno prilagodili potonjoj).
Svakako, provedena anketa i zahtjevi za promjene u javnom školstvu pokazuju da se muslimani u Velikoj Britaniji sve više poistovjećuju sa svojom religijom, umjesto s lokalnim društvom i kulturom.
Čednost muškaraca i državljanstvo
Problemi koje muslimani u Velikoj Britaniji ističu su zaista stvarni. Nameće se pitanje etike u školskom sustavu kao i za cijelo društvo. Pretjerani liberalizam koji mladim ljudima sve dopušta, najviše na području ljudske seksualnosti, a pod isprikom učenja na vlastitim pogreškama, je zasigurno neprihvatljiv i muslimanima i kršćanima, kao i cijelom društvu tout court. Ali zabraniti kontakt između dječaka i djevojčica, ili spriječiti učenje o svemu što se veže s ljudskom seksualnošću je potpuno druga stvar. Ovo već nije pitanje etike, nego običaja i tradicije, te ne može biti prihvatljivo. U svakoj zemlji se trebaju poštivati njezine uredbe, umjesto uvođenja onih iz koje dolaze neki građani ili roditelji.
Nadalje, možemo se zapitati zašto kad razgovaramo o odnosu između spolova uvijek žena treba biti pokrivena ili se “ponašati čedno”, kako se navodi. Ako je čednost jedna od kreposti – što u biti i jest – isto vrijedi za muškarce kao i za žene. Budući da se ona spontanije izražava kod žena, čini se potrebnijim predložiti je muškarcima! Drugim riječima, unatoč najboljim nakanama, muslimani imaju težnju zamijeniti običaje s moralom. Običaji su povezani sa određenim skupinama (etnička, zemljopisna, religijska, …) i ne primjenjuju se na cjelokupno civilno društvo. Etika pruža principe koji vrijede za svaku osobu, neovisno o spolu ili vjerskoj pripadnosti, i tim više ih je važno braniti i boriti se za njih. Vrijeme je da naučimo braniti moralne vrijednosti koji poštuju ljudsku osobu, poučavanjem i primjenjivanjem u školama. A što se tiče posebnog pristupa određenoj grupi u ime različite kulture, govorimo o deformaciji “autentičnog multikulturalizma”, koji treba procjenjivati drukčije kulture te na osnovi usporedbe poboljšavati vlastitu.
Pitanje koje nam se nameće nakon ovog problema jest: “Što uključuje državljanstvo?” Radi li se isključivo o dokumentu korisnom za određene prednosti i neke dužnosti? Ili, možemo li govoriti o dubljoj zbilji kao rezultatu promišljene odluke koja ponekad može zahtijevati i velika kulturalna odricanja?
I dalje: Koji je identitet talijanskog građanina s obzirom na egipatsku, marokansku, kinesku ili albansku pripadnost? Ako je netko iz Egipta, Maroka, Kine ili Albanije pitam ih za razlog traženja talijanskog državljanstva. Nije li možda samo uživanje prednosti koje ta zemlja nudi i zatim se vratiti natrag u svoju zemlju porijekla? U tom slučaju, ja sam sve iskoristio isključivo za sebe. Ali ako se radi o savjesnoj odluci, tada doista zaslužujem državljanstvo. Uvjeren sam da društvo treba pomoći svakom pojedincu u donošenju tako važne odluke, olakšavajući mu i pomažući da se integrira.
Multikulturalizam i islam: muslimani u Europi – ne getovima, da integraciji
Fatalnost multikulturalizma je upravo to što zatvara kulture u imobilnost getova. U slučaju muslimana, takvo stanje im onemogućava integraciju i prihvaćanje novog nacionalnog identiteta te ih potiče na fundamentalizam.
Pitanje nacionalnog identiteta je vrlo bitno za one koji tek dođu u novu zemlju kao i za druge koji već neko vrijeme žive u Europi. Trebali bi se ponositi što su sada Talijani ili Britanci. Ako žive u Italiji i ondje se integriraju trebali bi moći ustvrditi “Ja sam Talijan”, ne samo zbog putovnice ili što žive na talijanskom tlu.
Uzmimo za primjer šokantnu situaciju koja se dogodila nedavno u Milanu, gdje je grupa arapskih roditelja (porijeklom iz Egipta) ispisala svoju djecu iz javne škole i otvorila arapsku školu. Talijanski intelektualci i političke ličnosti su naglasili kako se radi o pokušaju “da se zadrže njihovi korijeni”, putem obrazovanja na arapskom jeziku. Dakle, ni njima ni državi ovaj problem nije na listi prioriteta koje treba riješiti. To se najčešće označuje kao zadaća obitelji ili eventualno kao nešto čime bi se neka kulturalna grupa mogla pozabaviti. Međutim, dužnost političara je upravo u omogućavanju integracije: pronalaženje posla za imigrante, dostojanstven i financijski prihvatljiv smještaj, pod uvjetom da su imigranti voljni prihvatiti talijanski način života. Ustvari, ako se jedna mlada osoba osjeća beskorisno, obeshrabreno, beznačajno, i još je bez posla, neizbježno je da dođe do bijega u religiju i njezinog političkog shvaćanja, kao izraz suprostavljanja onomu što joj nanosi toliku bol: društvena situacija u kojoj se trenutno nalazi. Za prihvatiti ideju kako je tvoj identitet upravo u kulturi zemlje u kojoj živiš (a ne tvoja religija) zahtijeva dobro razrađeno i planirano obrazovanje. Dakle, od sada trebamo koristiti riječ integracija, a ne multikulturalizam.
Danska: integracija protiv fundamentalizma
Evo što su autori danskog bestselera otkrili. Karen Jesperson i Ralf Pittelkow su bili istaknuti članovi socijalno demokratske partije: do pada ljevice u 2001., Jesperson je bio ministar unutarnjih poslova a Pittelkow savjetnik danskom premijeru.
Obojica su zagovarali multikulturalizam, kao poštivanje različitih kultura i njihovo prihvaćanje. Nakon incidenta sa karikaturama proroka Muhameda opet su promislili svoj stav i napisali knjigu Islamister og Naivister, koja se može prevesti kao Islam i naiva.
Autori naglašavaju opasnost da fundamentalisti postaju sve popularniji među mladima u Europi. Pokušavaju se upletati u njihove živote, pa čak i onih koji su se već integrirali u društvo, pozivajući ih na drukčije oblike ponašanja: način odijevanja, prehrane, rješavanje različith problema, itd., sve kako bi se razlikovali od drugih. Ukoliko im se to ne svidi, upozoravaju ih da će nestati kao sol u vodi.
Za porast radikalnog islama autori optužuju zapadne zemlje koje su veličale fenomen “kulturalnog geta” sa izlikom ideje multikulturalnosti. Pittelkow kaže da se “Danska i ostale europske zemlje moraju usredotočiti na integriranje muslimana koji već žive u njihovim mjesnim zajednicama.” I dalje nastavlja: “Islamizam je totalitaristička i stravično opasna ideologija…ukoliko žena ne nosi islamski veo preko lica, oni su spremni vršiti ogromni pritisak i prijetiti nasiljem kako bi ga počela nositi. Takav pristup koji želi primijeniti islamska načela pod svaku cijenu je diktatura u istoj mjeri kao i komunizam.”
Knjiga je odmah osvojila danske građane. Tako je predsjednički kandidat Fogh Rasmussen muslimanima rekao sljedeće:”Ovdje ste dobrodošli ukoliko se integrirate i pridonesete boljitku našeg društva. Međutim, ako je sve što želite iskorištavanje situacije u kojoj se nalazite i primanje socijalne pomoći, onda niste dobrodošli.” Dakle, imigranti će biti građani i imati sva prava kao i Danci samo ako sudjeluju u izgradnji društva. Ovakav su pristup svugdje dočekali s odobravanjem. On je vrlo jasan: ne možemo prihvatiti nekoga tko samo želi socijalnu pomoć, zdravsteno osiguranje,itd. Trebamo uspostaviti uvjete koji potiču integraciju.
Knjiga podsjeća na podužu optužbu i vrlo je korisna za razumijevanje različitih pristupa integraciji u zemljama sa više iskustva. Budući da u Italiji živi već drugi naraštaj islamskih imigranata, ova knjiga bi se trebala koristiti kao priručnik. Naser Khader, porijeklom iz Sirije, inače član parlamenta i vođa demokratskih muslimana, kaže da knjiga postavlja vrlo bitna pitanja. “Prijetnja islamizma je vrlo aktualna i bilo bi smiješno kada bismo je minimalizirali.” Između ostaloga, autori skreću pozornost na incident sa prorokovim karikaturama te na ispriku koju je potom Danska vlada uputila Saudijskoj Arabiji. Vrijeme je, kažu, da se prestanemo ponašati kao da ne postoji pravo na slobodu govora i izražavanja. Imamo pravo kritizirati islam, a možda su trebali dodati: isto tako i Židove i izraelsku državu. Ovaj incident s karikaturama je bio i poziv na buđenje u nekim dijelovima islamskoga svijeta. Jedan muslimanski autor kaže:”Ne namjeravam braniti islam koji podržava teroriste. Kada se jedan dio religije usmjeri prema nasilju i fundamentalizmu, dužni smo ju kritizirati.”
Zakoni o imigraciji i integraciji koji bi upozorili socijalne uzroke islamizma su nam prijeko potrebni. Neki od tih su: koncentracija imigranata po etničkom porijeklu u ista naselja, getoizacija stanovništva koje živi isključivo od socijalne pomoći, pokušaj uspostavljanja tradicionalne hijerarhije i autoriteta između spolova i dobnih skupina, nepoznavanje danskog jezika, povećanje fundamentalističkih imama, djelovanje islamističkih organizacija, nezaposlenost. Međutim, stavovi svih političara, i ljevice i desnice, osnovna su prepreka za donošenje takvih zakona.
Mladi blogeri u potrazi za slobodom
Mi na Zapadu ne razumijemo da nam je potreban jasan stav o našem identitetu koji bi muslimanima dao hrabrosti da započnu s reformom islama te da se suprostave vjerskom fanatizmu i fundamentalizmu. U Egiptu se dogodio jedan zastrašujući događaj sa mladim blogerom iz Aleksandrije, Abdelkareem Nabil Solimanom (poznatog pod imenom Karim Abdul), inače studentom prava na sveučičištu Al Azhar. Iako dolazi iz jedne vjerske muslimanske obitelji, započeo se zalagati za prava žena i tvrditi kako ni u Egiptu niti u islamskom svijetu općenito postoji netko tko se zalaže za žene. O svojoj je aktivnosti pisao na više blogova. Uslijedili su napadi koji su završili osudom na četiri godine pritvora zbog uvrede islama. Budući da se osuda donijela trideset minuta od početka suđenja vrlo je izgledno da se o njegovom slučaju unaprijed odlučilo.
Ovo se dogodilo u Egiptu, zemlji koja je poznata po umjerenom tumačenju islama. No, i ovdje religija postaje nedodirljivo područje. Na ovaj način islam dolazi u opasnost da pobudi negativan pristup u ljudima i izazove njihovo odbijanje takve religije. Činjenica je da mnogo mladih ljudi koji su sposobni ući u dijalog sa drugim kulturama (npr. bloger se koristio engleskim jezikom) traže umjereniji način u življenju svoje vjere kao jedne od dimenzija u njihovom životu.
Europa i muslimani ujedinjeni protiv fundamentalizma
Naposljetku, učvršćivanje kulturalnog identiteta Europe i borba muslimana protiv elemenata vjerskog fanatizma sačinjavaju ključnu bitku protiv svih oblika fundamentalizma i vjerskog radikalizma. Taj se fundametalizam zapravo ne suprostavlja prvenstveno državnim vlastima nego dijelovima kulture, integracije i prihvaćanja. Pokušaj islamskog fundamentalizma je samo zaživio u mjestima koja nemaju jasnu sliku o svom identitetu, bilo u Europi bilo u arapskim zemljama.
Ključno da je da Europa ostane vjerna svojim zakonima i običajima, bez pristajanja na kompromise multikultralizma. Isto tako je potrebno da se predloži jedan humanistički projekt koji uključuje vjersku dimenziju. Ukoliko se to svede na ateistički, materijalistički i nemoralni pokušaj, samo će pridonijeti povećanju fanatizma s druge strane.
Snažan i jasan europski identitet pomaže muslimanima u borbi protiv fundamentalizma. Moralni relativizam i zapadnjački materijalizam samo pojačavaju islamski fundamentalizam, koji je plodno tlo za razvijanje terorizma. Najbolje oružje za borbu protiv istoga nije rat nego društveni projekt. (Niz svih članaka o islamu vidi OVDJE!)
Samir Khalil Samir SJ*, AsiaNews.it; prijevod: Ivan Perković | Bitno.net
* Samir Khalil Samir posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali (Bitno.net, Foto: pixabay.com)
