Izložba “Pojelo me vrijeme” Nine Bekeniove od 18. travnja

NINA BEKENIOVA
„POJELO ME VRIJEME“
18. 4. 2026. u 19h
Holographik Space, Zagreb

Hana Ibrahimpašić

Najavljujemo otvorenje samostalne izložbe umjetnice Nine Bekeniove pod nazivom „Pojelo me vrijeme“, koje će se održati u petak, 18. travnja 2026. u 19 sati u prostoru Holographik Space u Zagrebu, u suradnji s glazbenom zajednicom Fjaka Moments.

Izložba ujedno označava i njezino priključenje platformi ArtBeat, čime započinje novo poglavlje suradnje usmjereno na predstavljanje suvremene mlade umjetničke scene.

Kroz slojevite i dinamične vizuale, Bekeniova istražuje protok, trag i nestajanje — sve ono što vrijeme uzima, ali i ono što ostavlja iza sebe. Njezini radovi nastaju kroz intuitivan proces, pri čemu tekstura, ritam i materijalnost postaju ključni nositelji izraza. Vrijeme se u ovom kontekstu ne promatra isključivo kao linearna kategorija, već kao emocionalni i perceptivni prostor koji oblikuje unutarnja stanja i svakodnevna iskustva. Radovi često balansiraju između kontroliranog i spontanog, stvarajući napetost koja gledatelja uvlači u proces interpretacije i osobnog doživljaja.

Kako kustosica izložbe Ivona Hlanuda ističe u predgovoru:
„Pojelo me vrijeme time nije samo komentar naše svakodnevice, već i poziv da zastanemo, budemo prisutni i ponovno osvijestimo vrijednost trenutaka koje često zanemarujemo.“

Nina Bekeniova (1999., Bratislava) studentica je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, na apsolventskoj godini. U svom radu sklona je eksperimentiranju i istraživanju različitih medija, kroz koje razvija prepoznatljiv vizualni jezik. Inspiraciju pronalazi u svakodnevnim situacijama, koje transformira u apstraktne, atmosferične kompozicije. Sudjelovala je na više grupnih izložbi i projekata, uključujući program Erste Fragmenti u Laubi.

Izložba je otvorena za posjetitelje od 18. do 22. travnja 2026., dok će se artist talk s umjetnicom održati 21. travnja u 19 sati.

U suradnji s Fjaka Moments, izložba dobiva i dodatnu dimenziju kroz posebno osmišljen glazbeni program koji funkcionira kao svojevrsna „zvučna izložba“. Kroz pažljivo kuriran zvukovni ambijent, prostor postaje mjesto susreta vizualne i auditivne umjetnosti, čime se proširuje klasični galerijski format i stvara cjelovit osjetilni doživljaj. Ovakav interdisciplinarni pristup dodatno naglašava ideju vremena kao iskustva koje se ne doživljava samo vizualno, već i kroz ritam, trajanje i atmosferu prostora.

Ivona Hlanuda: Pojelo me vrijeme

Vrijeme. Pojam kojega koristimo svakodnevno, bez zadrške, ali ga gotovo uvijek vezujemo uz sate, rokove i planove. Ipak, njegova prisutnost najčešće postaje vidljiva upravo u onome što ne ide po planu, u kašnjenjima, nedovršenostima i odgađanjima. Izgovori, naizgled bezazleni, ne nastaju uvijek kao svjesna odluka, već kao reakcija na pritisak, umor, nedostatak vremena ili nemogućnost da odgovorimo na sve što se od nas očekuje.

„Pojelo me vrijeme“ Nine Bekeniove utoliko nije prvi, a ni posljednji pokušaj objašnjenja vremena i njegova utjecaja na svakodnevni život. Radovi proizlaze iz iskustva suvremenog, ubrzanog načina života, u kojem vrijeme istovremeno postaje potencijal i izgovor. Serijom umjetnica nastoji skrenuti pažnju na užurbani način života, često rastrgan između obveza, želja i ograničenja. U takvim okolnostima posežemo za nizom poznatih izgovora, onih koji proizlaze iz stvarnog nedostatka vremena, ali i onih koji skrivaju odgodu, umor ili unutarnji otpor. Takva stanja, označena kao „prazne priče“ postaju metalne konstrukcije koje nas udaljavaju od stvarnog iskustva vremena. Vrijeme više ne percipiramo kao nešto prolazno, već kao nešto što nas oblikuje.

Uz seriju „Pojelo me vrijeme“, izloženi su i radovi koji joj formalno ne pripadaju, ali dijele njezin tematski okvir istražujući vrijeme i izgovore. Umjetnica prepoznaje te izgovore, ali ih svjesno ne slijedi, već ostaje vjerna vlastitim željama, ritmu i vremenu. Usmjerena na dublje istraživanje tehnike i samog procesa stvaranja, umjetnica se okreće boji kao još uvijek nedovoljno bliskom i sigurnom sredstvu izražavanja, svjesno se udaljavajući od poznatih i ustaljenih obrazaca rada. Upravo taj iskorak u nepoznato donosi određenu nesigurnost i zahtjeva više vremena, no istovremeno otvara prostor slobodi, eksperimentu i dubljem povezivanju s vlastitim doživljajem. U tom kontekstu, produktivnost više nije u prvom planu, već sam proces i iskustvo koji nastaju izvan poznatih okvira.

U cjelini se propituje način na koji doživljavamo i koristimo vrijeme. Postavlja se pitanjejesmo li zarobljeni u rutinama koje biramo jer su nam brže i sigurnije, ili smo spremni usporiti i dopustiti si iskustvo nečeg novog. Bekeniova ukazuje na to kako unutarnje stanje pojedinca utječe ne samo na percepciju svijeta, već i na sam proces stvaranja. U trenucima kada smo pod pritiskom sve postaje teže, dok u opuštenom stanju proces rada teče jednostavnije i spontanije, a percepcija svijeta postaje vedrija. Na naše unutarnje stanje utječu i vanjski utjecaji, često nesvjesno, poput promjene godišnjih doba, svjetla ili duljine dana. Samim time proces rada postaje odraz trenutka u kojem se nalazimo i načina na koji ga doživljavamo.

Pojelo me vrijeme time nije samo komentar naše svakodnevice, već i poziv da zastanemo, budemo prisutni i ponovno osvijestimo vrijednost trenutaka koje često zanemarujemo.

Intervju – Nina Bekeniova – Pojelo me vrijeme – 18.4. u 19h

Rodom si iz Slovačke, je li ti bilo teško priviknuti se na život u Hrvatskoj?
Bilo kakva promjena u životu je teška, pogotovo zbog novog jezika te promjene društva i kulture. S vremenom se čovjek privikne i nauči cijeniti stvari oko sebe.
Ja osobno obožavam Hrvatsku i nakon toliko dugog vremena osjećam se kao kod kuće.

Budući da potječeš iz umjetničke obitelji, bi li rekla da je na tvoj odabir karijere utjecala upravo obitelj ili si se neovisno o tome željela baviti umjetnošću?
To je vrlo interesantno pitanje. Smatram da sve čime ste okruženi od početka ima utjecaj na vas, pa je tako bilo i sa mnom. No daljnja odluka da se time bavim bila je isključivo moja.

Kako to da si se od svih medija odlučila upravo za grafiku kao svoj medij?
Grafika mi je bila izazov. Oduvijek sam voljela teksture, koje u plošnom tisku zapravo nisu prisutne. Zato sam odabrala grafiku kako bih mogla istražiti koliko ta tehnika može biti zanimljiva i koliko zapravo nudi različitih mogućnosti, a upravo tu sam pronašla ljepotu sitotiska.

Postoji li još neki medij u kojem se voliš izražavati?
Volim se baviti slikarstvom, a u posljednje vrijeme mi je postao zanimljiv stop motion, pa vjerujem da ću se u bližoj budućnosti početi baviti i time.

Voliš li više raditi u manjim formatima ili u velikim?

Manji formati su mi oduvijek bili najzahvalniji, no moram priznati da sam ih se zasitila, pa sada dolazi “era” većih formata.

U prethodnim intervjuima spomenula si da su skoro pa sve tvoje grafike izvedene u crno-bijeloj tehnici. Kako to da si se u ovom novom serijalu odlučila na boju? Radi li se o unutarnjem izgovoru kojeg si odlučila ignorirati?

Prije fakulteta uglavnom sam crtala rapidografom, pa tada nisam vidjela potrebu za bojom. Kasnije to više nije bila moja odluka – kao studentica Likovne akademije na prvoj i drugoj godini uglavnom se radi crno-bijelo kako bi fokus bio na tehnici. Toga sam se zasitila, pa je početak treće godine bio moj početak ‘šarene’ umjetnosti koja me tada počela zaista ispunjavati

Što te najčešće inspirira u radu?
Definitivno me inspirira priroda i određeni trenutci (situacije). Općenito sam jako vizualna osoba i uživam u tim sitnicama.

Naziv tvog završnog rada je „Pojelo me vrijeme“. Što je najviše utjecalo na odabir teme? Jesi li odabrala ovu temu zbog pritiska kojeg si osjetila da moraš završiti preddiplomski studij ili je to rezultat užurbane svakodnevice koju živimo?

Najviše je na odabir teme utjecala užurbana svakodnevica u kojoj živimo. Tema ‘Pojelo me vrijeme’ nije nastala iz osjećaja pritiska da moram završiti preddiplomski studij, nego iz osobnog promišljanja o tempu života i načinu na koji nas vrijeme često ‘guta’ i oblikuje.

Što za tebe osobno znači vrijeme?
Vrijeme za mene znači iskustvo, priliku za istraživanje, doživljavanje i učenje.

10. Osjećaš li razliku u vlastitom stvaranju kada radiš pod pritiskom u odnosu na trenutke kada si opuštena?
Veliki utjecaj ima to odakle dolazi pritisak. Ako dolazi izvana, teško ga podnosim i tada mi je teže raditi. No, kada si sama postavim pritisak, tada sam vrlo aktivna i motivirana. Zato pokušavam preduhitriti trenutak i stvoriti si ga prije nego što dođe izvana.

Koliko ti je važno izlaziti iz „comfort zone“ i isprobavati nešto novo i drugačije?
Da, svakako. Volim izlaziti iz svoje ‘comfort zone’. Nije uvijek lako, no kao ekstrovertna osoba koja se puno druži i prilično je otvorena, naučila sam koliko mi upravo takvi trenuci mogu pozitivno utjecati.

Postoji li neki umjetnik koji ti je baš uzor?
Moj dragi prijatelj Bartol Galović.
Nikada nisam upoznala osobu koja doslovno ‘živi’ za umjetnost. On mi je uvijek motivirajuća točka.

Jesi li kroz ovu seriju radova naučila nešto o sebi?
Kroz ovu seriju radova riješila sam puno unutarnjih borbi i stvari koje su me opterećivale.

Nina Bekeniova
Studentica je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, na apsolventskoj godini. Rođena je 1999. godine u Bratislavi u Slovačkoj, a u Hrvatsku se doselila prije deset godina, gdje je započela umjetničko obrazovanje i razvijanje vlastitog stila. Umjetnički rad za nju predstavlja proces koji zahtijeva predanost, disciplinu, kontinuitet i svakodnevno traganje za novim idejama. U radu je sklona eksperimentiranju i istraživanju različitih pristupa i medija, što je rezultiralo razvojem više načina izražavanja. Inspiraciju pronalazi u svojoj svakodnevici, a kroz rad se često poigrava teksturama kako bi dočarala određenu atmosferu, raspoloženje ili unutarnji osjeća koji ju je u datom trenutku nadahnuo. Sudjelovala je na više grupnih izložbi te na različitim projektima, uključujući oslikavanje murala i izradu ilustracija. Izlagala je i na prošlogodišnjem programu Erste Fragmenti u Laubi.