Izložba Manuele Vladić-Maštruko, od 2. lipnja, u Galeriji Josip Račić

Izložba Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti – metamorfoze Manuele Vladić-Maštruko, u koncepciji Marte Radman, kustosice Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, otvara se 2. lipnja 2026. godine, u 20 sati u Galeriji Josip Račić, a zagrebačkoj kulturnoj javnosti donosi recentne umjetničine radove.

Lana Šetka

Knjiga umjetnika koja zauzima središnju ulogu na izložbi, prema riječima kustosice, u galerijskom prostoru se ne pojavljuje samo kao predmet, nego kao struktura koja se razvija kroz crteže, objekte i video. Ona proizlazi iz autoričina rada na spoju slike i teksta, ali i iz potrebe da se crtež organizira kao intimni arhiv.

U pratećem katalogu Marta Radman između ostalog piše – Iz kustoskog rakursa generacije koja je umjetnost već zatekla u prostoru proširenih medija, arhiva, osobnih narativa i fragmentiranih vizualnih jezika, rad Manuele Vladić-Maštruko zanimljiv je upravo zato što takve postupke ne koristi kao znak aktualnosti, nego ih razvija iz dugogodišnje potrebe da se iskustvo zadrži, složi i učini vidljivim. Ono što se danas često pojavljuje kao prepoznatljiv jezik suvremene umjetnosti, u njezinu je radu rezultat kontinuiteta, ustrajnosti i osobne nužnosti. Zato se crtež, knjiga umjetnika, objekt i video ovdje ne doimaju kao dodani mediji, nego kao prirodni produžeci istog pogleda. Izložba pritom ne traži distancu prema osobnom, nego pokazuje da se osobno može artikulirati precizno, bez zatvaranja u privatnu anegdotu. Intimno iskustvo zadržava ranjivost iz koje proizlazi, ali u izložbenom prostoru postaje jasno oblikovana vizualna struktura, dostupna pogledu drugoga.

Izložba je realizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba, a u Galeriji Josip Račić ostaje otvorena do 28. lipnja.

Manuela Vladić-Maštruko diplomirala je slikarstvo 1985. godine na Akademiji likovnih umjet­nosti u Zagrebu, u klasi profesora Ferdinanda Kulmera. Budući da je Kulmerova pedagoška djelatnost obuhvaćala više generacija umjetnika, njezino je umjetničko stasanje potrebno preciznije vezati uz naraštaj formiran sredinom osamdesetih godina, u vremenu obilježenom iskustvom nove slike i postupnim proširenjem slikarskog jezika. Slikarstvo za nju zato ne ostaje zatvoren medij ni stilska odrednica, nego polazište iz kojega se opus s vremenom širi prema crtežu, ilustraciji, knjizi umjetnika, objektu i videu, odnosno prema oblicima u kojima se slika povezuje s naracijom, tekstom, osobnim zapisom i prostornom situacijom.

Izložba Povijest bolesti, čitanja, radosti, tuge i starosti – metamorfoze nastavlja se na autoričin dugogodišnji interes za odnos tijela, pamćenja i crteža, ali ga u ovom ciklusu usmjerava prema iskustvu tjelesne promjene, ranjivosti i prolaznosti. Tijelo se ne pojavljuje kao anatomska činjenica ni kao doslovan prizor bolesti, nego kao mjesto na kojem se iskustvo taloži, prekida, vraća i preoblikuje. Ono se u radu ne opisuje izravno, nego se rastvara kroz znakove, fragmente, ponavljanja i ritmove koji upućuju na procese promjene, oporavka, trošenja i prilagodbe. Bolest, starost, radost i tuga zato nisu zasebne tematske cjeline, nego stanja koja se međusobno dodiruju i preklapaju, oblikujući vizualni prostor u kojem osobno iskustvo ne ostaje na razini ispovijesti, nego se postupno prevodi u likovni jezik. Naslov izložbe pritom ne treba čitati kao nabrajanje biografskih okolnosti, nego kao mapu procesa kroz koje se tijelo, sjećanje i slika nepre­stano mijenjaju.

Središnju ulogu na izložbi ima knjiga umjetnika, odnosno artist book, koja se u galerijskom prostoru ne pojavljuje samo kao predmet, nego kao struktura koja se razvija kroz crteže, objekte i video. Ona proizlazi iz autoričina rada na spoju slike i teksta, ali i iz potrebe da se crtež organi­zira kao intimni arhiv. U tom se formatu crtež približava dnevničkoj bilješci, ali ne ostaje samo privatni zapis. On postaje dio šire strukture u kojoj se osobno iskustvo rastavlja na motive, rečenice, tragove i male vizualne prizore. Petrijeve zdjelice i epruvete uvode medicinski registar, ali ga ne koriste kao doslovnu ilustraciju bolesti. One stvaraju okvir u kojem se crtež promatra kao izdvojeni trag, gotovo kao uzorak ili ostatak nekog procesa. Time se autobiografsko polazište odmiče od ispovijesti i dobiva jasniju likovnu distancu.

Video rad dodatno naglašava vremensku dimenziju izložbe. On ne zaključuje cjelinu, nego uvodi trajanje kao još jedan oblik preobrazbe. Između knjige, crteža, objekta i pokretne slike uspostavlja se prostor u kojem metamorfoza nije samo motiv, nego način na koji se rad gradi. Ona se događa u prijelazu iz jednog medija u drugi, u promjeni mjerila, u ponavljanju motiva i u postupnom premještanju osobnog zapisa u izložbeni prostor.

Iz kustoskog rakursa generacije koja je umjetnost već zatekla u prostoru proširenih medija, arhiva, osobnih narativa i fragmentiranih vizualnih jezika, rad Manuele Vladić-Maštruko zanimljiv je upravo zato što takve postupke ne koristi kao znak aktualnosti, nego ih razvija iz dugogodišnje potrebe da se iskustvo zadrži, složi i učini vidljivim. Ono što se danas često pojavljuje kao prepoznatljiv jezik suvremene umjetnosti, u njezinu je radu rezultat kontinuiteta, ustrajnosti i osobne nužnosti. Zato se crtež, knjiga umjetnika, objekt i video ovdje ne doimaju kao dodani mediji, nego kao prirodni produžeci istog pogleda. Izložba pritom ne traži distancu prema osobnom, nego pokazuje da se osobno može artikulirati precizno, bez zatvaranja u privatnu anegdotu. Intimno iskustvo zadržava ranjivost iz koje proizlazi, ali u izložbenom prostoru postaje jasno oblikovana vizualna struktura, dostupna pogledu drugoga.

Marta Radman

Manuela Vladić-Maštruko rođena je 1962. godine. Diplomirala je slikarstvo 1985. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ferdinanda Kulmera. Od sredine osamdesetih kontinuirano izlaže na hrvatskoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni te je realizirala više od pedeset samostalnih i skupnih izložbi. Njezin se opus razvija između slikarstva, crteža, ilustra­cije, knjige umjetnika, animacije, instalacije, scenogra­fije i kostimografije, uz stalni interes za odnos slike, naracije, osobnog zapisa i prostorne situacije. Uz izložbenu praksu važan dio njezina rada vezan je uz ilustraciju, slikovnice, multimedijske projekte te umjet­ničko-pedagoški rad. Autorica je i ilustratorica petna­est autorskih slikovnica, a 1995. osnovala je Likovni studio za djecu i mlade Mela. Godine 2014. osnovala je Udrugu Arte Insula za interkulturalni dijalog. Za umjetnički i ilustratorski rad primila je brojne nagrade i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Grigor Vitez, Ovca u kutiji, IBBY Honour List, nagrada festi­vala Supertoon, priznanja Hrvatskog bijenala ilustra­cije i iJungle Illustration Awards. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti. Živi i radi u Zadru.