Galerija Razvid / POU Zaprešić
Skupne izložba “9”
od 8.10. do 6.11.2025.
Autori: Dorian Pacak, Helena Ohnjec, Irena Škrinjar, Ivan Čačić, lvan Fijolić, Luka Čačić, Mia Akrap, Šimun Tolić i Diana Trohar
Paula Bučar
Predgovor: Tena Bakšaj
„U propadajućem društvu, umjetnost, ako je iskrena, mora također odražavati propadanje. I osim ako ne želi prekršiti svoju društvenu funkciju, umjetnost mora pokazati svijet kao promjenjiv. I pomoći ga mijenjati.“ – Ernst Fischer, The Necessity of Art[1]
Ovaj citat Ernsta Fischera savršeno rezonira s temom izložbe Devet, koja okuplja devet umjetnika – Miju Akrap, Ivana Čačića, Luku Čačića, Ivana Fijolića, Helenu Ohnjec, Doriana Pacaka, Irenu Škrinjar, Šimuna Tolića i Dianu Trohar – čiji radovi istražuju granice keramike kao medija u suvremenoj umjetnosti, povezujući osobnu povijest, društvene kontekste i univerzalne simbole. Svaki od ovih umjetnika koristi keramiku ne samo kao materijal, već i kao pokretača značenja i memorije, stvarajući radove koji nadilaze funkcionalnu dimenziju i postaju nositelji osobnih i kolektivnih priča.
Status obrta u svijetu likovne umjetnosti nije nova tema. O njoj su već u 19. stoljeću raspravljali teoretičari poput Johna Ruskina i Williama Morrisa, a u 20. stoljeću i modernisti poput Clementa Greenberga i Harolda Rosenberga. Od početka industrijske revolucije, kada je podjela rada smanjila potrebu za ručnom izradom, obrt je izgubio nekadašnju kulturnu i ekonomsku središnju ulogu. Automatska proizvodnja obećavala je veću učinkovitost i profit, dok se umijeće ruku povuklo u područje funkcionalnog, a umjetnost je preuzela tzv. viši položaj – umjetnost modernog razdoblja morala je biti više od vješte – morala je biti intelektualna. No nije tako jednostavno odvojiti ta dva područja. Rose Slivka definira obrtnika kao onoga koji u svoj rad ugrađuje priznavanje funkcionalnosti, dok zadržava potpunu kontrolu nad izvedbom i preuzima odgovornost za materijalnu i estetsku kvalitetu predmeta. Ako jedan od tih uvjeta izostane – rad se može čitati kao umjetnost. Upravo ta fleksibilnost pokazuje koliko je podjela krhka.
Glina, više nego bilo koji drugi materijal, stoljećima je nosila stigmu uporabnog i dekorativnog. Povezana s preživljavanjem, religijskim figuricama i posudama, ali i s hobi-keramikom kućne radinosti, često je doživljavana kao „previše krhka“ ili „previše nostalgična“ da bi ušla u sferu suvremene skulpture. No upravo je njezina „povezanost sa zemljom“ ono što je mnoge umjetnike privuklo: od futurista i Lucia Fontane, do suvremenih kipara koji u glini traže intenzitet izraza, fizičku prisutnost i novu vezu materijala i ideje.
Kako je pisao Donald Kuspit, konceptualizam je privilegirao ideju nad medijem, ali upravo to hijerarhijsko razdvajanje danas gubi snagu. Suvremena umjetnost vraća se integraciji materijala i koncepta, a keramika je jedno od ključnih mjesta tog povratka. Ona traži da umjetnik uspostavi „moć nad materijalom“, ali i da prihvati rizik procesa: pečenje, pucanje, slučajnost. Time keramika postaje prostor susreta — između tradicije i inovacije, između ruke i ideje, između osobnog i kolektivnog.[2]
U izložbi Devet umjetnici koriste keramiku na različite načine kako bi istražili mogućnosti izraza i značenja. Diana Trohar u radu Vaza s krilima kombinira klasični oblik vaze s elementima krila, stvarajući simbolički prostor između svakodnevnog i fantastičnog, dok Dorian Pacak u reljefima inspiriranim animiranim filmom A Lad in Bagdad (1938.) istražuje promjene u estetskim kanonima i društvenim stavovima prema prikazu „drugog“ u vizualnoj kulturi.
Helena Ohnjec u radu Teta oblikuje žensku figuru oslobođenu seksualizacije, pretvarajući tijelo u intimnu prisutnost i meditativni prostor, dok Irena Škrinjar u radu Čovjek i rupa istražuje napetost između geometrije i figure, gdje praznina postaje oblik prisutnosti, a matirane površine naglašavaju tišinu, monumentalnost i krhkost.
U radu Zimnica Ivan Čačić kroz keramičke objekte istražuje svakodnevne rituale i tradicije, reflektirajući povezanost između ljudi i prirode. Ivan Fijolić u Monstrosity kombinira grotesku i humor, stvarajući keramičke skulpture koje propituju granice između ljudskog i neljudskog. Luka Čačić u radu Otpust koristi arhetipski oblik amfore kao nositelja suvremenog narativa: na njezinoj površini ponavljaju se figure u plavim uniformama koje od urednog rasporeda prema vrhu postupno prelaze u raspad strukture pri dnu, spajajući ritam s vlastitim interesom za strip i film.
Mia Akrap u ciklusu Shedding koristi keramičke posude kao medij za pohranu nematerijalnog – sjećanja, iskustava i identitetskih prijenosa kroz generacije. Majčinstvo i arhetipski simboli oblikuju površinu posuda, propitujući prijenos obiteljske povijesti i kulturnih obrazaca. Šimun Tolić predstavlja se radom Obzervatorij, nadovezujući se na prethodne radove u kojima istražuje kontrast idiličnog krajolika i neimenovane prijetnje, povezujući keramiku s nadrealističkim i znanstveno-fantastičnim motivima.
Kroz sve ove radove provlače se zajedničke niti: materijalnost i transformacija, vrijeme i sjećanje, tijelo i identitet, te granice između funkcionalnog i umjetničkog. Keramika nadilazi funkciju i postaje medij izraza i kritike, omogućuje reinterpretaciju prošlosti i oblikovanje kolektivnog sjećanja, a ujedno otvara prostor gdje se osobno iskustvo susreće s univerzalnim.
Izložba Devet pokazuje da keramika u suvremenoj umjetnosti nije marginalna ni dekorativna. Naprotiv, ona postaje medij kritike, memorije i transformacije, koji povezuje prošlost i sadašnjost, osobno i kolektivno, prolazno i trajno. Svaki rad u sebi na neki način nosi napetost između krhkosti materijala i njegove trajnosti, otvarajući prostor za promišljanje i iskustvo u kojem ideja i oblik surađuju, a umjetnici ponovno uspostavljaju moć nad materijalom. Upravo na taj način keramika, kao što Fischer sugerira, odražava promjenjivost svijeta i pomaže ga mijenjati – potvrđujući da iskrena umjetnost ne samo da reflektira stanje društva, nego i otvara mogućnost njegovih transformacija.
Tena Bakšaj
[1] Ernst Fischer, The Necessity of Art (London: Verso Books, 2010)
[2] Olga Stefan, Fire It Up: Ceramic as Material in Contemporary Sculpture, 2012.
Dorian Pacak Rođen 5.5.1996. u Zagrebu. Maturirao 2015. u zagrebačkoj V. Gimnaziji, a 2017. upisuje Likovnu kulturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 2023. smjer kiparstvo u klasi Ivana Fijolića. Izlagao je na šest samostalnih izložbi (Galerija Crta „Na sliku svoju“, Lauba (Šalji dalje), Galerija Polica, Galerija M23 „Mali formati“, Galerija Šira „FAT BOY“, Galerija Karas „Retro-Mačo“), na nekoliko skupnih izložbi ( Galerija Šira, Galerija Karas, Galerija Pallas Projects/Studios, Galerija Canvas, Galerija Bačva, Galerija SC i dr.) i sudjelovao u umjetničkim projektima (Umjetnost u zajednici: redefiniranje nasljeđa grupe ‘Zemlja’,Grand Tour: Postcolonial Pilgrimage and Age of Pyramid (Meksiko),Stearing at the Sea (Irska)). Živi i radi u Zaprešiću.
Helena Ohnjec Rođena je 1981. Diplomirala je na kiparskom odsjeku, u klasi prof. Slavomira Drinkovića 2004. Nakon diplome se bavi likovnim i pedagoškim radom, najviše izradom figurica od keramike. Živi i radi u Plaviću (malom selu u Hrvatskom zagorju).
Irena Škrinjar rođena je 1978. godine u Zagrebu gdje završava matematičku X. gimnaziju. 1997. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo. Diplomirala je 2002. godine u klasi prof. Šime Vulasa. Članica je HDLU-a od 2003. godine. Svoje polje interesa u umjetnosti nalazi i gradi ponajprije u kiparstvu, keramici, a zatim i grafici, crtežu i tušu. Dugi niz godina djelovala je kao likovni pedagog, a od 2019. godine je vlasnica obrta (Ceramic Factory). Radi u ateljeu u Zaprešiću.
Ivan Čačić rođen 1981. u Zagrebu. Godine 1997. upisuje Školu za primijenjenu umjetnost, smjer kiparstvo. 2002. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer kiparstvo, odjel mala plastika, u klasi profesora Damira Mataušića, gdje diplomira 2008. godine. Sudjelovao je na više skupnih izložbi.
lvan Fijolić je rodjen u Zagrebu 1976.god. gdje pohadja Školu za primjenjenu umjetnost odjel metal.Nastavlja školovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na nastavničkom odsjeku u klasi prof. Mire Vuce. Radi kao izvanredni profesor na istom odsjeku. Autor je brojnih samostalnih i skupnih izložbi, i nekoliko javnih skulptura od kojih je najvažnija Bruce Lee u Mostaru.
Luka Čačić rođen je 1989. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu upisuje preddiplomski Sveučilišni studij Slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je i diplomirao u klasi prof. Zoltana Novaka. Izlagao je na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi u Zagrebu, Zaprešiću, Varaždinu, Sisku, Grožnjanu, Križevcima, Sarajevu i dr. Bavi se keramikom i stripom.
Mia Akrap (1995., Požega) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2020. gdje 2023. upisuje poslijediplomski studij. Izlagala je na desetak samostalnih (Galerija Zen Contemporary, Zagreb, 2025., Galerija Kazamat, Osijek, 2023.; Galerija umjetnina Branislav Dešković, Bol na Braču, 2023.; Zlati Ajngel, Varaždin, 2023.; Galerija Karas, Zagreb, 2022.; Galerija Šira, Zagreb, 2020…) i brojnim skupnim izložbama (37. Salon mladih, 2024., 7. Bijenale slikarstva, 2023., 36. Salon mladih, 2022.; 6. bijenale slikarstva, 2021.; Matrice: botanika, 2021; 16. Erste fragmenti, 2020.; Venientes u sklopu 35. salona mladih, 2020; 8. triennale akvarela, 2019…) te je sudjelovala na tri rezidencijalna programa (Francuska, Njemačka, Litva). Dobitnica je nagrade Galerije Canvas na 7. bijenalu slikarstva, nagrade „Kolekcionar umjetniku“ na 36. Salonu mladih, nagrade publike 16. Erste fragmentima, četiri Rektorove nagrade i dvije pohvale Akademije likovnih umjetnosti. Od 2025. članica je HZSU.
Šimun Tolić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, Nastavnički odsjek, smjer slikarstvo u klasi prof. Matka Vekića. Dobitnik je nagrade za najboljeg studenta Akademije likovnih umjetnosti, nastavničkog odsjeka 2013. godine, te je zamjenik koordinatora Udruge likovnih stvaralaca Zaprešić. Svoje radove predstavio je na nizu grupnih te samostalnih izložbi u Hrvatskoj.
Diana Trohar rođena je 1992. godine u Zagrebu. Nakon završene Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, upisuje preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2020. na odsjeku grake u klasi profesora Josipa Baće, sa samostalnom izložbom u Galeriju SC. Svoja djela dosad je izlagala na preko
dvadeset skupnih domaćih i inozemnih zložbi. Dobitnica je natječaja Erste fragmenti 15. za otkup djela, a svoje slike predstavila je publici i na 6. Bijenalu slikarstva u Zagrebu. Osim u galeriji ili ateljeu, njezini se radovi povremeno mogu vidjeti i u javnom prostoru – 2021. dobitnica je natječaja za izlaganje umjetničkog djela na pročelju zgrade tvrtke Croz. Aktivno sudjeluje na svim važnim regionalnim sajmovima umjetnosti i dio je domaće likovne scene. Članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika s
Zagrebačkom adresom. Osim slikarstvom bavi se grakom, ilustracijom, keramikom, dizajnom i fotograjom.
