ZEMLJA ISPOD DUGE
Zoveš me, cesto snova,
U zemlju ispod duge,
U kojoj je različitost harmonija življenja,
U kojoj mržnja gubi boj protiv ljubavi,
U kojoj jaki duh nije mana već vrlina;
Zoveš me, cesto snova,
Tamo gdje je stvarnost začeta iz tisuću,
Desetina tisuća snova,
Snova koji hrane duše,
Snova koji potiču srca,
Sanjara cijelog svijeta;
Zoveš me, cesto snova,
U divnu zemlju sanjara,
Ali ja sam umoran,
Moja su jutra posve drugačija,
Puna ugašenih iskri,
I mirisa umornih noći,
Što sad liježu pokraj tebe,
Baš kao i noćne ptice,
Tvoje umorne lutalice,
Kojima je strast iscurila,
U neiscrpno vrelo života.
Priznajem Ti cesto snova,
Znao sam da u ovom životu,
Ljubav stvara najljepše duge,
Pa nisam htio ni uz koju cijenu,
Niti cijenu siromaštva,
Da ja, Tvoje vjerno dijete,
Tvoj samotni sanjar,
Prestanem slijediti zov srca.
Kad ti mladi mjesec ljubi sveto lice,
O da, cesto snova!….
Ti ne priznaješ gubitnike,
Zoveš me iako sam na koljenima,
Drugim riječima, ne prihvaćaš moju predaju!
Pokazuješ mi mjesto ispod duge,
Glavni grad zemlje sanjara,
Gdje svaki čovjek ima svoje mjesto pod suncem i zvijezdama,
Gdje se bogatstvo mjeri duhom a ne novcem,
Gdje se božanska svjetlost ljubavlju diči;
O da, cesto snova,
Pokazuješ mi zemlju sanjara,
U kojem ima mjesta za svakog čovjeka,
Koji želi drugom čovjeku,
Isto što i sebi.
I Ti,
Kao i ja,
Sanjaš zvijezdu svoju,
(govore mudraci da svaki sanjar ima svoju zvijezdu)
Da otjera sve noćne more u školjku tirkiznu,
Što sad čeznutljivo svjetluca ispod nebeske kupole.
A moja zvijezda tako divno sja,
Dijeli svoje tirkizne letke,
Kao neki nebeski glasnik ,
Da će jednog dana moja velika nijema suza,
Kapnuti na njezin dlan.
Bio sam na koljenima,
Cesto snova,
Sve dok opet nisam čuo Tvoj zov,
I ja se podigoh na noge,
Odlučan,
I pun vjere,
Da jurnem u njezin zagrljaj.
© Walter William Safar
{youtube}ts-WQz5p3_E|500|400|0{/youtube}
