Martin Zelenko:
RETROFUTURIZAM
samostalna izložba
Gradska galerija Fonticus Grožnjan, od 26. III. 2017. u 19.00 sati
RETROFUTURIZAM
Ideja postavlja umjetnika pred odluku o izboru materijala, sredstava i načina kojima bi iskazao vizualno promišljanje. Otkrivanje predmeta i osvjetljivanje / prikrivanje / mijenjanje njihove uporabne određenosti omogućava poigravanje. Martin Zelenko zapaža, a kasnije koristi raznorodne materijale od kojih su neki odbačeni, neki pripadaju području memorije, a neki su rabljeni, ali nisu za odbacivanje. Svi oni postaju likovni materijal. Ovakav pristup govori o autorovoj slobodi kreativnog djelovanja kojim potvrđuje kako u svijetu suvremene umjetnosti vjerodostojnost artefakta prestaje ovisiti o standardnim tehnikama.
Martin Zelenko oprema prostor galerije plošnim figurama. Već na prvi pogled shvaćamo da se radi o oblicima robota. Robot je sprava koja nešto čini sama. Nerijetko ima mogućnost kretanja, zglobovima i verzijom hoda ili pomoću sistema kotačića. Ukoliko nema asocijaciju na ljudski oblik, onda je samo mašina. Martinove figure su monumentalnih dimenzija. Razlikuje ih osnovni tonalitet, maštovite forme i nadasve detalji kojima obiluju. Pažljivije promatranje izaziva zaista mnoge asocijacije. Izazvani smo na razgledavanje i otkrivanje pojedinosti, a tome slijede mnogi smjerovi značenja.
Provocirajući artističke standarde, autor se poigrava neuobičajenim gradbenim elementima. Osnovni materijal je višeslojni karton za ambalažiranje. Umjetnik ga koristi kao okosnicu za kolažiranje, ali ga nalazimo i u funkciji detalja. Među upotrijebljenim elementima nalazimo sijaset prepoznatljivih, ali i iznenađujućih oblika i izvora. Prepoznajemo izreske reklamnih kataloga, fotografije životinja ili biljaka, starinske makete grafičkih rastera, rentgenske filmove snimaka dijelova tijela, printeve s motivima, kartone s istaknutim cijenama, planove elektroničkih ploča. Uz to, čini se kao da koristi i neke svoje stare radove, skice, crteže. Umjetnik se ne zaustavlja samo na kolažiranju, već uzima boju te njome intervenira. Ponegdje sam izvodi rasteraste gravure, a neka mjesta objedinjuje više ili manje lazurnim slojevima kolora.
Koristeći kombinaciju prikaza organskog i anorganskog, njegovi likovi nose karakteristike humanoidnih formi. Umjetnik izričito ne naglašava razliku svojstava svojih likova, jer pojmovno razlikujemo Androida, koji je robot napravljen tako da izgleda kao čovjek, muškarac, za razliku od ginoida, napravljenog da izgleda kao žena. No, na ovom području, ovisno o maštovitosti promatrača, moglo bi se polemizirati.
Polazeći od ready made-a, projekt Martina Zelenka pokazuje konceptualni rezultat kojim autor teži potaknuti razmišljanje promatrača. Jedna od umjetnikovih premisa zasigurno je primjećivanje i opterećenost suvremenog čovjeka konzumerizmom, reklamokracijom. Gurajući nas na svakom koraku u zamke, potrošački mentalitet se svim sredstvima želi nametnuti kao modus vivendi. Kapitalistički sustav je predvidio, i nažalost, još uvijek pretpostavlja, da će većom potrošnjom sam sebi produžavati uvriježene odnose unedogled. Ali, profiterstvo je smanjilo kvalitetu proizvoda, a povisilo cijene. Ljudolike mašine, ali ne artistički razigrane kao ove pred nama, oduzimaju egzistenciju ljudima nudeći jeftiniju radnu snagu i tehnološki pojačan ritam rada. Nekad se mislilo da će tehnologija omogućiti ljudstvu slobodno vrijeme, no, ona se pretvorila u neprijatelja. Naravno, ne sama po sebi već zbog ponašanja pomahnitalog kapitala. Zlorabeći vjere i politiku, proždrljivost i nezasitnost krupnog kapitala pretvorila je radne ljude u prekarne robove. Nije prepoznata ili se prikriva činjenica da je rješenje sasvim jednostavno: pravedna raspodjela stvorenih vrijednosti.
Pojam, riječ „robot“, dolazi iz češkog jezika kada ga, 1920. godine, u drami „Rossumovi univerzalni roboti“ plasira pisac Karel Čapek. Radnja drame govori o budućnosti u kojoj tvrtka Rossum Universal Robots proizvodi androidne, čovjekolike mehaničke sluge. Njih se koristi kao radnu snagu bez da imaju ikakva prava. U drami, roboti se osvješćuju i, nezadovoljni svojim statusom, dižu pobunu. Iz povijesti znamo da su ljudi, radnici, već jednom uništavali novonastale mašine koje su im oduzele posao. No, robotika napreduje pa je sasvim moguće da će budućnost ponovno donijeti situaciju u kojoj će se ljudi morati pobuniti protiv robota.
Ovim slijedom, mi bismo robote zapravo trebali mrziti, no iskazani artistički šarm Martina Zelenka, bez obzira na premisu, dopušta da nam budu simpatični. U literaturi, Douglas Adams u „Vodiču kroz galaksiju za autostopere“, predstavlja depresivnog robota Marvina. U istom, prošlom stoljeću, Isaac Asimov nam već nudi i roboto-psihologinju. No, oprez ne treba zaboraviti posebno u gruboj suvremenosti.
Završio bih jednim drugim, znakovitim zapisom koji se pripisuje M. Niemölleru: „Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po vjernike, a ja se nisam pobunio jer nisam bio vjernik. Zatim su došli po mene, a tada više nije bilo nikoga da se pobuni.“.
Eugen Borkovsky, III. 2017.
Martin Zelenko, rođen je 29. IX.1984. godine. Odrastao je u Hrvatskoj, osnovnu školu pohađao je u Bujama. Maturirao je na Umjetničkoj gimnaziji u Kopru. U vrijeme studiranja radio je na TV Koper kao asistent režije i scenski radnik. Diplomirao je studij Oblikovanje vizualnih komunikacija u Ljubljani, na Akademiji za likovnu umjetnost. Još prije završetka studija bavio se slikarstvom, fotografijom, ilustracijom, grafikom, videom i montažom. Uz to, bavi se glazbom i filmom. Od prve samostalne izložbe, 2004. godine u galeriji Alga u Izoli, predstavljao se više puta na kolektivnim, selektiranim i samostalnim izložbama. Živi i radi između Grožnjana i Izole.
