Seminalna instalacija Mjera mora akademskog kipara Stjepana Skoke, koju je umjetnik osmislio i ostvario za nastup Bosne i Hercegovine 2024. na jubilarnom 60. Venecijanskom bijenalu, bit će predstavljena i hrvatskoj publici na izložbi, koja se 28. siječnja otvara u Oktogonu NMMU u Zagrebu
Mjera mora postavom je bila prilagođena dvorištu i trijemu venecijanske Palače Zorzi, a kustoski i organizacijski aspekt umjetničkog projekta vodio je tadašnji povjerenik paviljona BiH i ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti u Mostaru Marin Ivanović, osnažen timom lokalnih povjesničara umjetnosti – Vladimirom Filipovićem, Tonijem Baraćem i Dinkom Bakovićem.
Venecijanski uspjeh Stjepana Skoke, kojeg će bez sumnje slijediti i uspjeh zagrebačkog postava, rijedak je primjer razmatranja složenih identitetskih, kulturoloških, klimatoloških i političkih pitanja koja se iz specifične geografske pozicije s lakoćom i bez deklarativne suhoparnosti ili patetike, zahvaljujući mudrom promišljanju, intuitivnom zôru, suverenoj gesti i baratanju formom i značenjima, spontano i s lakoćom uzdižu do univerzalnih i globalnih dubioza. – ističe Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, kustos zagrebačke izložbe Stjepana Skoke i povjerenik ovogodišnjeg hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu gdje će u istom prostoru – Palači Zorzi biti postavljena prostorno i sadržajno specifična ambijentalna instalacija Dubravke Lošić.
Izložba Stjepana Skoke Mjera mora: Oktogon NMMU realizirana je uz potpore Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Sveučilišta u Mostaru. Sponzor Dual concept d.o.o.
Visoka mjera
Možda je slučajnost, možda je znakovito, a možda i nije ništa od toga ili je ipak nešto treće pridonijelo da su putanje Stjepana Skoke i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti naglo konvergirale prema organizaciji novog postava njegove seminalne instalacije Mjera mora. Osmislio ju je i ostvario za nastup Bosne i Hercegovine na jubilarnom 60. Venecijanskom bijenalu 2024. godine. Mjera mora u postavu je bila prilagođena dvorištu i trijemu Palače Zorzi, venecijanskom sjedištu UNESCO-a, a kustoski i organizacijski aspekt vodio je Marin Ivanović, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Muzeja moderne umjetnosti Sveučilišta u Mostaru osnažen timom lokalnih povjesničara umjetnosti – Vladimirom Filipovićem, Tonijem Baraćem i Dinkom Bakovićem. U rujnu iste godine Nacionalom muzeju moderne umjetnosti na trajno je korištenje dodijeljen prostor u zagrebačkom Oktogonu koji je, u trenutku kad se instalacija Stjepana Skoke u Veneciji zatvarala, otvoren izložbom Punćela Dubravke Lošić. Godinu dana kasnije, Dubravka Lošić određena je za predstavnicu Republike Hrvatske na 61. Venecijanskom bijenalu, a za prostor su unajmljeni dvorište i piano nobile Palače Zorzi. Nešto prije objave izbora hrvatske predstavnice, razvijajući program za sada već uhodane izložbe u Oktogonu NMMU, nadahnut arhitekturom natkrivenog atrija kojom je u prizemlju definiran najatraktivniji prostor, predložio sam Stjepanu Skoki da u toj varijaciji atrija natkrivenog staklenim krovom i okruženog trijemovima s mogućnošću razgleda odozgo, zagrebačkoj i hrvatskoj publici predstavimo Mjeru mora. Predloženo, prihvaćeno.
Stjepan Skoko ovdašnjoj je publici najpoznatiji kao autor javnih figurativnih spomenika, nadahnutih povijesnim i sakralnim temama u širokom izražajnom rasponu od herojske dramatičnosti do lirske sublimacije, od narativnosti do redukcije forme u znak. Onome tko želi i umije sagledati pozadinu onog što vidi, Skokina pragmatična svestranost ukazuje na nesvakidašnju sposobnost primjene tehničkih znanja usvojenih tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, šegrtovanja kod značajnih umjetnika i studijskih putovanja u europske umjetničke centre, zajedno s umijećem prilagodbe izvedbe različitim kurentnim estetskim formulama prihvatljivim naručitelju. Potom, ovom opisu izvedbenih vještina treba pridodati i očitu sposobnost prilagodbe koncepcije i dobre impostacije rada, nužne za postizanje maksimalnog efekta u zadanom zatvorenom ili otvorenom prostoru. Retrogradno, sve se Skokine uspješne realizacije doimaju kao priprema za magnum opus Mjere mora. Zahvaljujući jedinstvenoj slobodi koju omogućuje sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu, usmjereno jedino i isključivo na što uspješnije predstavljanje kreativnog potencijala vlastite sredine, Skoko je u ocrtavanju njezinog i svog stvaralačkog i kulturnog identiteta, realizirao prostorno specifičnu, ambijentalnu instalaciju nesvakidašnje koncepcijske i oblikovne složenosti. U afirmaciji svog punog potencijala, zamislio ju je i izveo kao sjecište i ravnotežu uobičajeno suprotstavljenih tendencija suvremene umjetničke prakse, poput apstrakcije i naracije, geste, industrijskog procesa i transformacije prisvojenih predmeta, pejzaža i znaka, značenja i formalnih preokupacija, slikarskih i skulpturalnih finesa.
U svojoj strukturi Mjera mora korespondira sa strukturom zadanog prostora podijeljenog na dvorište i trijem. U dvorište pod vedrim nebom, onako kako je to i u stvarnosti, postavio je središnji segment instalacije, modru masu koja simbolizira morsku pučinu Sredozemlja. Instalacija nije cjelovita, podijeljena je na četvrtaste blokove, valovite i uzbibane na gornjoj i donjoj strani s precizno izvedenim potpuno ravnim blokovima. Blokovi su izvedeni iz aluminija i crnog lima, valoviti dijelovi oblikovani su Skokinim preciznim udarcima čekića, potom manufakturno spajani s ravnim stijenkama u kompaktnu pravilnu formu. Obojeni su sjajnim modrim lakom te uz jedan bijeli i jedan hrđavi blok prekrivaju dvorište u rasteru dinamiziranom njihovim različitim dimenzijama po širini i visini. Ova vrlo uvjerljiva, uzbibana morska površina u venecijanskom dvorištu namah podsjeća na redovita plavljenja (koja se događaju i u nižem dijelu trijema same palače) za sve češćih razdoblja visokih voda u laguni, uobičajeno pogonjenih južinom, a sada ubrzanih sve snažnijim klimatskim promjenama. Razmišljajući u sklopu središnje teme tadašnjeg Bijenala Stranci posvuda, danas je mediteranski prostor nemoguće razmatrati bez asocijacije na migrantske rute koje su u tom povijesno istovremeno cjelovitom i podijeljenom prostoru postale grobnice tisućama izbjeglica u njihovoj potrazi za varljivom srećom na njegovim sjeverozapadnim obalama. Podjela koja je Skoki pragmatično omogućila jednostavnije baratanje segmentima instalacije, značenjski funkcionira kao vidljiva parabola nevidljive razdijeljenosti mora na teritorijalne i međunarodne vode, koridore slobodne plovidbe, ekonomske i eksploatacijske zone. More je resurs, medij povezivanja i podjela koji nigdje nije gušći nego u mediteranskom krugu. Samo geografski korak smo bliže u razmatranju identitetskog pitanja pripadnosti mediteranskoj kulturi koju u umjetnikovu rodnu Hercegovinu zajedno s klimom usisava široka delta i kanjon rijeke Neretve, ispuhujući natrag utjecaje tisuća kilometara dubokog kontinenta, u neprekidnoj dinamici pragmatičnog suživota, pripadanja i razlike, neprijateljstva i obogaćivanja.
Pod trijemom palače, u nižem dijelu prostora koji povremeno plavi, Skoko je postavio drugi dio instalacije koji se odnosi na život ispod površine i na dodir mora s kopnom. Dagnje i Lupari dvije su vrste formi koje razvija iz aproprijacije i modifikacije industrijski izvedenih peka ili sača, kako ih tko u regiji naziva. Riječ je o zvonu, metalnom kupolastom pokrovu, pod kojim se na otvorenom ognjištu diljem istočnog i južnog Mediterana, a s posebnim naglaskom na Balkanu, od prahistorije pripremaju kultni tradicionalni specijaliteti od mesa, ribe, povrća i tijesta. Sač, lokalno najprije rađen u keramici, a s Osmanskim Carstvom u danas dominantnoj metalnoj varijaciji, proizvodi se u specijaliziranim kovačnicama iz visokokvalitetnih, čvrstih legura željeza. Ovdje treba uputiti na Skokinu sposobnost da u obliku ovog svakodnevnog upotrebnog predmeta uoči biomorfnu formu ljuskara i svoj zôr dodatno nadogradi primjenom hidrauličnih čekića do oblika i teksture površine potrebnih kako bi metafora bila potpuna, jasna već na prvi pogled. Oblikovao ih je u tri forme: samostojeću koja oslonjena na pod ili ovješena na zid predstavlja priljepke/lupare, i samostojeću koja zahvaljujući devijaciji sača i grupiranjem u tročlanu grupu, odnosno, povezivanjem u niz ovješen o svod, fingira školjke i njihov uzgoj. Riječ je o elementarnoj hrani preživljavanja koju vjekovima slobodno, pa i danas „beru“ stanovnici mediteranskih obala da bi u pomodnom kulinarstvu nostalgije sada postala delicijom. Nije na odmet naglasiti da su neki školjkaši, primjerice i lupari, zbog izlovljavanja danas pred istrebljenjem, dok su oni otporniji, poput dagnji koje toleriraju visoku razinu zagađenja, postali egzemplarni primjeri sve raširenijeg industrijskog uzgoja i marikulture. Za značenje Skokinog projekta najintrigantnija je ideja da kroz prenošenje forme sača u školjkaše stvori metaforu koja objedinjuje kontinentalnu i priobalnu komponentu složenog hercegovačkog identiteta ni tu, ni tamo i svega u jednom.
Venecijanski uspjeh Stjepana Skoke, kojeg će bez sumnje slijediti i uspjeh zagrebačkog postava, rijedak je primjer razmatranja složenih identitetskih, kulturoloških, klimatoloških i političkih pitanja koja se iz specifične geografske pozicije s lakoćom i bez deklarativne suhoparnosti ili patetike, zahvaljujući mudrom promišljanju, intuitivnom zôru, suverenoj gesti i baratanju formom i značenjima, spontano i s lakoćom uzdižu do univerzalnih i globalnih dubioza. Stjepan Skoko postavio je visoku mjeru na koju će u istom venecijanskom prostoru uskoro trebati odgovoriti i predstojeći hrvatski nastup.
Branko Franceschi
Foto / Photo: Luka Mjeda
Životopis umjetnika
Stjepan Skoko (Grab kod Ljubuškog, 9. rujna 1959.) hrvatski je akademski kipar i redoviti profesor. Diplomirao je kiparstvo 1986. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Vjekoslava Rukljača. Voditelj je kiparske klase na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu te je aktivno sudjelovao u razvoju umjetničkih i kulturnih institucija Sveučilišta u Mostaru.
Održao je 27 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na više od 30 skupnih izložbi. Autor je brojnih skulptura trajno postavljenih u javnom prostoru, a njegova se djela nalaze u muzejskim i privatnim zbirkama
Godine 2024. sudjelovao je na 60. Venecijanskom bijenalu, gdje je u Nacionalnom paviljonu Bosne i Hercegovine predstavio umjetnički projekt Mjera mora. O njegovu su radu pisali ugledni povjesničari umjetnosti i likovni kritičari, a radovi su mu uvršteni u relevantne monografije i antologijske preglede, uključujući monografiju Destination Art autorice Amy Dempsey u izdanju Thames & Hudsona.
STJEPAN SKOKO
Mjera mora: Oktogon NMMU
Measure of the Sea: Octagon NMMU
