O tradicionalnoj bajci i suvremenoj slikovnici; o potrazi za domom i sposobnosti za ljubav; o djevojčicama i praznim kućama, u tekstu Željke Pintar Vjera, ljubav i djevojčica
Deklaracija o pravima djeteta (1959), kao prethodnik Konvencije (1989), upućuje na djetetovo pravo na ljubav (navodeći, u svom šestom članku, kako je djetetu za pun i harmoničan razvoj osobnosti potrebna ljubav i razumijevanje). I nastavni pravni dokumenti navode kako dijete, radi cjelovitog i skladnog razvoja, treba rasti u obiteljskoj sredini, u ozračju sreće, ljubavi i razumijevanja (preambula Konvencije o pravima djeteta, 1989). Propisi zakonskog značaja opredjeljuju se za ljubav kao nužnu pretpostavku čovjekovog zdravog opstanka. Bez nje, skrb i njega ostaju prazni, a djetetov odgoj pretvara se u šutljivo podvrgavanje dresuri ili opiranje nametljivom formiranju karaktera.
Dokumenti pravne snage ne zagovaraju samo roditeljsku ljubav. Oni traže angažman zajednice koja podržavanjem odraslih stoji na raspolaganju djeci. Zdravo društvo ne iznevjerava dijete prepuštajući ga samom sebi. Ono ga čuva kao individualno blago kolektivnog značaja. Zato u svojoj odgajateljskoj zadaći, pojedinac adekvatnog društva ne ostaje sam nego, osnažen skupnim doprinosom, potvrđuje dijete u odnosu zasnovanom na posvećenosti među nesebičnim drugima.
O ljubavi kao osnovnoj potrebi i preduvjetu čovjekovog preživljavanja, mnogo prije pravnih odredbi, progovaraju mitovi, legende i bajke. Primjerice , sve -poznato dijete, prerano odrasla Andersenova Djevojčica sa šibicama, u svojoj nevoljenosti slijedi tragove iščezle, nesretne majke. Okrutno otjerana od oca, prilazi strancima. Njihova mrtvačka ne-sućutnosti vodi dijete u hladnu smrt. Bez obiteljskog mjesta i neusidrena u interesu drugih, djevojčica (očekivano) propada do nestanka.
U agoniji izloženog (uličnog) umiranja, izmoreno dijete pali glavice kratkih štapića, utješno tražeći iskru prisutnosti. U prisjećanju na ljubav (uz rajsku baku), napušta bijedu svijeta.
Potraga za ljubavi u suvremenoj je interpretaciji bitno drugačija. Slikovnica Dom (Maja Biondić, 2025) prati djevojčicu koja, s ruksakom na leđima, promatra kuće. Fizički nedeprivirana, uspoređuje različitost zgrada i razmišlja jesu li one domovi. Njen samostalan razgled prilično je neopterećen. Bez emocionalno-ushićujućih uzleta i razočaravajućeg pada, priča je ravna. Na praznoj ulici, pokraj kuća i mimo njih, ona odustaje od potrage, i odlučuje kako će dom izgraditi u sebi. Ne usamljena, a sama u sebi samoj, bit će svoj na svom. Odijeljena u izoliranom ja, palit će svjetla po svojoj volji, čitati naglas, šaptati, slušati glazbu i bojati se u plavo. Nadići će suvišne kompromise, društvene nametnutosti i stereotipne regule. Postat će gospodar (svog) praznog doma.

Ilustracija: Freepik
Klasična bajka i suvremena slikovnica potvrđuju preobrazbu pristupa sličnoj situaciji u različitim vremenima. Dvije djevojčice s istom željom (naći ljubav), u dva razdoblja, sasvim su drukčije. Dok jedna fizičkom propasti potvrđuje (osjećajni) kolaps svijeta, druga, nahranjena i uredno odjevena, čvrstom ravnodušnošću izigrava emocionalnu tupost zajednice, i samo–fokusira se.
Suvremeno dijete u svojoj pojedinačnosti konkretizira mentalitet skupa samo-izgrađujućih pojedinaca nevezanih za porodicu, klan ili društvo. U kolektivnom ambijentu, oni su samo-odgovorne jedinke koje samo-izabranim idejama samo-konstruktivno grade vlastiti identitet u namjeri samo-održavanja. Njihova samoinicijativna djeca samo-regulirano uče u samo-motiviranim igrama i svoje znanje samo-korektivno stječu u interakciji s auto-ispravljajućim materijalima u vrtićkom prostoru koji (čak) zadobiva status trećeg odgajatelja. Oni su samo-dostatni, auto-referentni sustavi. Nepovezani, smatraju se cjelovitima. U samo-dovoljnosti, (paradoksalno) stvaraju zajedništvo koje podrazumijeva dom.
Pitanje je kako se moguće ljudski samo-izgraditi u neovisnu samo- kompoziciju. Od Andersenovog vremena, i mnogo prije njega, pa do suvremene Konvencije o djeci i ljudskim potrebama, jasno je kako je temeljna sastavnica strukture pojedinačne osobnosti ljubav drugih. Unutarnje utočište gradi se interesom uključenih ljudi. Unutrašnji baza stvara se povjerenjem u prisutne bližnje. U tom smislu, dijete upućeno na samo-gradnju, ostavljeno je praznih ruku. U nemogućnosti da se samo-stvori, ono, samo-utješno, formira fantazijske kule u zraku. U napuštenoj kući, da bi zaboravilo bolnu istinu kako nema ono što mu treba, (barem) iživljava sve što hoće.
Neispravno je misliti kao je, unatoč prividnom (i samo fizičkom) preživljavanju, djevojčica suvremene priče sretnija od one iz tradicionalne bajke. Njihova je razlika jedino u iskrenosti (stvarnosti) njihovog svjedočanstva. U raskrinkanom prikazu, Andersen situaciji daje jasan, logičan (i jedini moguć) kraj – emocionalna bešćutnost podrazumijeva (ljudsku) smrt. Suvremena, materijalno snabdjevena i sita djevojčica, unutarnjim odumiranjem adaptira se okružju ravnodušne hladnoće. U izostanku svake tuge, ona zamrznuto nadilazi sve dječje, i u svom društveno – prilagođenom (razvijenom) naumu, uspješno se ljudski poražava.
🏛️ ART POSTCARD (13) – KOD OPSTANKA: Svjetlo koje tiho zrije na istoku
✨ „Zemlja ne progovara kroz buku i uštogljene dekrete, nego kroz tišinu onih koji čuvaju njezino korijenje. Tko ima duboke obzore u srcu, taj mirno promatra oluje i ne pristaje na sivilo prolaznog…
CELESTE – Otvorena izložba Sergija Mihića u Galeriji “Martin Borković”
Izložbu mozaika „Celeste“ Sergija Mihića otvorio je Ivan Štedul, dekan Veleučilišta u Karlovcu, u srijedu, 11. studenoga 2026., u Galeriji „Martin Borković“ Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa u Karlovcu. O izložbi su…
Geometrija opuštanja: Kako rituali petkom uspostavljaju savršen životni sklad
Kada se radni tjedan primakne svome smiraju, a bjesomučni matrix obveza počne gubiti svoj neumoljivi stisak, čovjek intuitivno traga za oazom analognog reseta. Zašto su lagano spuštanje ekrana prema dolje, miris jesenjeg zraka…
Prilog o knjizi MOGLA SAM TO BITI JA
Marina Vujčić MOGLA SAM TO BITI JA Miroslav Pelikan Nedavno je Fraktura u Biblioteci Bookman, knjiga 39., objavila roman Marine Vujčić MOGLA SAM TO BITI JA, u lijepoj broširanoj opremi, na 220 stranica.…
Motiv raslinja u opusu Tea Trostmanna
Ciklus fotografija Tea Trostmanna s motivima raslinja izuzetan je doprinos suvremenoj hrvatskoj fotografiji Miroslav Pelikan U iznimno bogatom opusu dubrovačkog umjetnika, slikara i fotografa Tea Trostmanna izdvajaju se ciklusi umjetničke fotografije s raznolikim…
ART POSTCARD (12) – TIHA POBJEDA: Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove
✨ „Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove – jer vanjski sjaj hrastovih stolova prolazi, a istinska snaga zrije u tišini čiste zemlje.” Dvanaesta po redu misaona art razglednica portala Akademija Art…
🧠 UNUTARNJI KOD (14): Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove – Anatomija ega, sebičnosti i tihe poniznosti
U dubini starih požeških podruma, gdje raskošni hrastovi stolovi na ulazu polako ustupaju mjesto čistoj zemlji i vinima što u tišini odležavaju u mraku brda, davno je izgovorena rečenica koja sažima čitavo životno…
Globalni obzori i autohtoni ponos: Kako sačuvati vlastiti kod u eri planetarnog ubrzanja
Dok se veliki svjetski i europski sustavi suočavaju s krizom identiteta i administrativnom tromošću, neovisne platforme postaju jedini stvarni čuvari baštine. Zašto je lokalna autentičnost naš najbolji globalni štit i kako vlastita pamet…
🧠 UNUTARNJI KOD (13): Anatomija ljubomore – Zašto najteže emocije skrivamo iza zidova šutnje?
Ljubomora je jedna od najsloženijih ljudskih emocija jer u sebi istodobno nosi strah od gubitka i duboku nesigurnost u vlastitu vrijednost. U sredinama gdje se o intimnim borbama rijetko govori naglas, samo otvaranje…
Geometrija putovanja: Zašto vožnja otvorenom cestom ostaje najljepši oblik moderne meditacije
U eri autonomnih vozila, električnih pogona i neprekidne žurbe od točke A do točke B, zaboravljamo da je automobil nekada bio simbol čiste slobode. Kako povratak užitku same vožnje, bez gledanja na sat,…
Tehnologija s ljudskim licem: Zašto najbolji izumi nisu oni koji nas vežu za ekran, već oni koji nas oslobađaju
Pravi tehnološki napredak ne mjeri se brojem aplikacija koje nam kradu pažnju, već količinom slobodnog vremena koje nam uređaji vraćaju. Kako prepoznati i birati tehnologiju koja tiho služi čovjeku, umjesto da od njega…
Nova renesansa: Kako umjetna inteligencija postaje digitalni kist modernog umjetnika
Dok jedni u algoritmima vide tek hladne matematičke nizove, vizionari u njima prepoznaju najmoćniji alat za oslobađanje ljudske mašte od pojave fotografije. Zašto sinergija čovjeka i umjetne inteligencije otvara vrata neviđenim estetskim svjetovima…












