Miroslav Pelikan: KAPETAN
Nisam mogao odbiti i ovaj zadatak. Već sam se bio na vrlo niskim redakcijskim granama i doista malo nedostaje pa da izvisim i s te posljednje grane. Naime, morao sam napraviti priču o lokalnom pomorcu, kažu da je bio i kapetan broda, koji je spasio svojom barkom nekolicinu nespretnih i nesretnih jedrililičara i za taj je poduhvat nagrađen priznanjem za hrabrost. Antun Tonči Franić, taj odvažni pomorac sjajno me je ugostio. Složio sam zgodnu priču i odmah je poslao u redakciju. Urednik je bio vrlo zadovoljan, govoreći mi, to je put kojim moraš ići, iako su mi njegove riječi odnekud zvučale poznato. Za nagradu dobio sam par dana odmora, možda nađem još nešto zanimljivo. Uz dobar odmor uvijek se može dobro raditi, tumačio mi je urednik.
Tonči Franić nije dopustio da odem u hotel, ponudio mi je jednu od soba u velikoj kamenoj kući. Odavna je tu, to je obiteljska kuća, živi sam, neće mi smetati a meni će svakako dobro doći dan, dva odmora u debeloj hladovini kuće. Nisam odbio. Tonči je bio ugodan sugovornik, zašto ne bih ostao. Već navečer, Tonči me je poslije dobra objeda pozvao da mi pokaže staru kuću. Upoznao me je s bogatom i prevrtljivom povijesti kuće i obitelji koja je u njoj živjela. Mnogobrojne fotografije tapetirale su zidove, uz poneki očuvani dio skupog pokućstva, nekoliko slika s brodovima na moru. Ispred kuće prostirao se prostrani vrt prepun biljaka sa svih strana svijeta, ponosno ih je pokazivao Tonči.
Uskoro smo se našli i u podrumu kuće, a vino koje smo kušali bilo je izvanredno. Čaša na čašu, riječ za riječ i jedva smo izašli iz rajskog podruma.
Noć sam proveo teško. Ujutro sam se osjećao kao prebijen… …
Pročitajte cijelu priču Miroslava Pelikana: KAPETAN
