Skip to content

ČITANJE KAZALIŠTA – ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGE IVORA MARTINIĆA / FOTO

Ana Petričić Gojanović

Sinoć je ususret praizvedbi teksta Ivora Martinića „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“, u foyeu Zagrebačkog kazališta mladih održana tribina Čitanje kazališta, a ujedno i promocija knjige dviju drama Ivora Martinića u izdanju nakladničke kuće Fraktura.

Osim drame „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ čija nas praizvedba očekuje večeras, knjiga sadržava i tekst jedne od najdugovječnijih, najgledanijih i najnagrađivanijih predstava na repertoaru ZKM-a – „Dobro je dok umiremo po redu“, koja je 2019. godine također u režiji Aleksandra Švabića premijerno izvedena u ZKM-u.

Uz Ivora Martinića, na tribini su govorili i dramaturg nove ZKM-ove predstave Marin LisjakMatko Botić, teatrolog, dramaturg i glazbenik te Bojana Radović kritičarka Večernjeg lista. Razgovor je moderirao Srđan Sandić.

Složena dinamika obiteljskih odnosa u dramama Ivora Martinića nije tek puka tema, nego i prava studija one nemoći koju svatko od nas može osjećati zbog biološki uvjetovanih zajednica koje nismo birali. Ta će se nemoć činiti tako poznatom i bliskom gotovo svakome tko je nečije dijete, otac ili majka jer je jedino zarobljenost u obitelji neumitna i nepopravljiva.

Iako u naslovu drame Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute njih troje sjede za stolom i dugo šute, u drami će sve izgovoriti. Za tim stolom postavit će se teška pitanja s još težim odgovorima i sva će se međusobna zamjeranja, povrede i ne­oprostivosti na njega iznijeti. Dok njihovu malom nukleusu prijeti nuklearna katastrofa koja samo naizgled dolazi izvana, ova će obitelj – kao i mnoge druge, naše – proždirati samu sebe.

To se događa i obitelji iz drame Dobro je dok umiremo po redu, na drugi način i iz drugih razloga. Ova se obitelj već raspala, ali njezini bivši članovi ne prestaju zbog toga biti nečija majka, otac ili sin. Iako najstariji član obitelji umire po prirodnom redu, mno­­ga su razočaranja i male smrti na ovaj ili onaj način dokrajčile i preživjele.

U dijalozima Ivora Martinića riječi ne služe samo tome da prikažu dramski konflikt, nego i sve ono prešućeno što iza tog konflikta stoji. Drama se zapravo događa u međuprostoru onoga što nje­go­­vi junaci žele i onoga što su dobili, a to je onaj među­prostor u kojemu svi, u svojim pojedinačnim životima i dramama, neprestano živimo.

Fotografije: Marko Ercegović

Ivor Martinić rođen je 1984. u Splitu. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao dramaturg surađivao je s kazalištima u Zagrebu i Rijeci. Redovito surađuje s dramskim programom Hrvatskog radija, gdje su izvedene sve njegove drame. Piše drame, radiodrame i scenarije.
Drama o Mirjani i ovima oko nje praizvedena je u Jugoslovenskome dramskom pozorištu u veljači 2010. Iste godine postavljena je u Mestnom gledališču ljubljanskom u režiji Dušana Jovanovića i Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u režiji Anje Maksić Japundžić. Drama Moj sin samo malo sporije hoda praizvedena je u Zagrebačkome kazalištu mladih 2011. u režiji Janusza Kice.
Drama Dobro je dok umiremo po redu praizvedena je u rujnu 2019., a drama Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute u veljači 2025., obje u Zagrebačkom kazalištu mladih i u režiji Aleksandra Švabića.
Drame su mu prevedene na desetak jezika i dobitnik je niza nagrada.