Tijek zrenja ideje, kroz promišljanja na terenu propitivanjem smisla i oblika, rezultirao je igrom izvedbi
Eugen Borkovsky
Fotografski radovi, koje u ovom postavu predstavlja Luiza Štokovac, nude scene zadnjih počivališta. Ova tema autorici postaje područje zanimanja i ona kreće u njihovo višegodišnje vizualno propitivanje. Kako sama kaže, ovakve lokacije zapaža još prije mnogo vremena. Radove za ovaj projekt bilježila je i skupljala više od deset godina.
Groblje je prostor na kojem se pokapaju tijela, obično nakon ritualnog ispraćaja koji se razlikuje ovisno o kulturi, vjeri ili želji preminulog. Grobna, grobljanska se kultura razvija još od pretpovijesti: štuju se ukopani i rađaju ideje bogova zagrobnog života. Povijest grobnih područja paralelna je s poviješću čovjeka koji, od svih bića na Zemlji, posjeduje svijest o svom neminovnom kraju. No, ne zna kada će se to dogoditi. Potisnuta spoznaja o sigurnoj smrti i želja za neograničenim životom određuju čovjekovu sudbinu. Iza kulta tijela i glamura grobnih zdanja krije se naš strah od smrti. Groblja se smatraju lokacijama za ukop mrtvih, ali ona nisu nastala radi mrtvih, nego (više) radi živih.
Za nas živuće, zanimljivi su nadgrobni dijelovi groba koji mogu biti sasvim skroman kamen ili humak, ali i grandiozni monumenti. Kroz povijest, prihvaćena je kombinacija evropskog sjevernjačkog i južnog tipa groblja, a to je često park s mnoštvom skulptura i ponešto arhitekture. Groblja su dokument o povijesti lokacije, starosjediocima i došljacima, migracijama i tijeku političkih i estetskih promjena. To se može pratiti jezicima epitafa i varijantama istih prezimena kroz vrijeme te po stilu oblika nadgrobnog spomenika. U grobovima i grobljima, njihovim obilježjima i oblikovanju odražavaju se različiti odnosi prema mrtvima; njihovo je poznavanje važno za proučavanje različitih kultura, poglavito starijih, te za promjenljive umjetničke stilove.
Segregacija koju živimo svakodnevno, prenosi se i na pokojnike. Tako su oznake vjera uvijek naglašene, a postoje čak i odvojena područja: rimokatoličko, starokatoličko, pravoslavno, muslimansko, židovsko, dječje, vojno, groblje za kućne ljubimce… U davna vremena i u nekim drugim civilizacijama, uobičajeno je bilo spaljivanje pokojne osobe, a to se sve češće događa i u suvremenosti. Ostaci, pepeo, ponekad se sprema u posebne zdjele za čuvanje ili se obavlja dodatni ritual prosipanja pepela. U hinduizmu nema groblja. Umjesto polaganja u grob, pepeo se prosipa u rijeku koja teče, a štovanje pokojnika se iz javne pomiče u privatnu sferu života.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja
petak / venerdì, 14. II. 2025. u 19.00 h
Luiza Štokovac: ULTIMA FERMATA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
Mnogi autori fotografi uzimali su temu groblja kao ideju projekta. Svi mogu svjedočiti kako na takvom mjestu izranjaju poteškoće kod kadriranja. Većina tih područja obiluje detaljima: često kičastih – postavljenih od strane posjetilaca ili slučajnih – uzrokovanih godišnjim dobom. Ovu izložbu Luize Štokovac možemo doživjeti kao konceptualni projekt jer je nastajala dugi niz godina. Izbor radova za izlaganje dogodio se svojevrsnim čišćenjem mnogostruke ponude. Od većeg broja fotografija izdvojena je kolekcija koja, polazeći od dokumenta, nudi naglašeno artistički pristup zapaženom.
Umjetnica otkriva posebnosti „zadnjeg počivališta“ i kreće u bilježenje. Ona u kadar pripušta detalj, segment, isječak iz bogatog izbora. Autorica bira kadrove koji nude neku neobičnost. Scene su narativne, ali rjeđe potiču neku odmah čitljivu, logičnu priču. Češće, izrez iz obilja detalja nudi iznenađujuće situacije koje animiraju promatrača. Autoricu zanimaju začudni odnosi elemenata zapaženog kadra. Oduzimajući kolor, ona umiruje scene, ali uspijeva bogatim tonskim gradacijama i kontrastima postići snažan dojam. Ponekad raspršenih, a ponekad zgusnutih i/ili centriranih segmenata, kompozicijski su fotografije uvijek stabilne. Pred nama je razvoj misli, od zapažene, doživljene realnosti preko izbora kadra do postizanja nivoa znaka.
Autorica zna da često događaj/motiv nije samo oblik, već prostor ispunjen osobnim dojmom i često konvencijama. Luiza Štokovac naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije i opće fenomenologije odabranih prostora. Doživljaj je detektiran detaljima likovne igre pri kojoj autorica dosjetljivo i ponekad cinično uvodi u rad vizualnu naznaku nesklada. Umjetnica nam na svakom radu predstavlja cjelinu. Sve su kompozicije sastavljene od fragmenata realnog stanja, nema režiranja scena. Igre ulegnutih, ispupčenih, ravnih ploha ili trodimenzionalnih oblika uvijek su kadrirane kao cjelina, bez obzira što nam je dano do znanja da je u pitanju isječak. Zapažamo djelomično čitke zapise ili, atmosferskim prilikama uzrokovane promjene koje sliku lica i tekst dovode do neprepoznatljivosti. Iako je pokopanima vrijeme zaustavljeno, tijek i mijena očituju se promjenama na obilježjima koja su postavili njihovi potomci.
Još jedan pogled na ove radove budi razmišljanja. Fascinacija motivima uvijek je presudna premisa kreativnog čina. U susretu/borbi sa zapaženim teško je odoljeti datostima koje on nosi. Luiza bilježi, inducira memorijske konotacije. Očitavanjem više radova ulazimo u autoričin kanon. Postaje nam jasno da ona ponavlja igru traženja motiva na slično određenim teritorijima, eksperimentirajući unutar ideje i mogućnosti motiva. Iako se zapažanje pa djelovanje ponegdje opetuje, svaki rad funkcionira kao završena cjelina. Rezultati su upečatljive, samodostatne, snažne likovne činjenice.
Tijek zrenja ideje, kroz promišljanja na terenu propitivanjem smisla i oblika, rezultirao je igrom izvedbi. Serijom bilješki svjetlom s malim ili većim otklonima autorica govori kako su tijek i mijena jedine konstante u osviještenom poimanju svijeta. Računajući na iskustvo, poštujući interakciju s memorijom promatrača, otvaraju se nova shvaćanja o našoj percepciji. Autorica u nizu koji predstavlja potvrđuje ove spoznaje na više nivoa. Prvi nivo je mijena u njenoj interpretaciji doživljaja motiva. Drugi nivo je tijek ostvarenja svakog od kadrova. Sljedeći nivo može biti određen percepcijom promatrača. On može biti građanski „zgranut“ motivima, a može mu se dogoditi svojevrsno prosvjetljenje. On može prihvatiti spoznaju o neizbježnosti tijeka i ljudskog neminovnog odlaska iz ovih gabarita postojanja.
Luiza Štokovac rođena je 1971. u Kopru (SLO). Fotografijom se intenzivnije bavi posljednjih petnaestak godina koju uči uz pomoć vrsnih profesionalnih fotografa: Miranda Legović, Jelena Prekalj, Robert Sironi, Nenad Šimunić. Izlagala je samostalno i sudjelovala na više kolektivnih izložbi i projekta: Grožnjan, Novigrad, Pula, Rijeka, Rovinj, Umag, Zagreb, Sarajevo (BIH). Dobitnica nekoliko nagrada i priznanja na nacionalnim i međunarodnim natječajima fotografije. Njena djelatnost zabilježena je u nekoliko monografskih publikacija. Luiza je, desetak godina, bila neizostavni član organizacijskog tima međunarodne manifestacije „Foto ex tempore“ u Novigradu.
