Nova knjiga priča Đurđice Čilić, Vidimo se na papiru, upravo je objavljena u izdanju V.B.Z.-a i donosi nastavak prepoznatljivog, suptilnog i emocionalno preciznog autoričina rukopisa koji je publiku i kritiku osvojio već s naslovima Fafarikul i Novi kraj
Postoje knjige koje pročitate i zaboravite.
I postoje one koje vas tiho prate još dugo nakon zadnje stranice.
Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić Vidimo se na papiruvodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorica vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige Fafarikul i Novi kraj. To je vrlo intiman svijet, svijet njene obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, autorica se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se zadnjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali, istovremeno, krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi.
Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenta kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv.
Na jednom mjestu autorica kaže: „Imam već dosta godina. O ljudima znam da na agresiju najčešće odgovaraju – nasiljem, na blagost – toplinom.“ Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti; odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije; nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine…
Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita.
U ovoj zbirci priča autorica nas ponovno uvodi u intiman prostor međuljudskih odnosa – prostor u kojem lebde smrt, rastanci i neizvjesnost vremena, ali u kojem život, unatoč svemu, nastavlja dalje. Njezin svijet oblikovan je krhkim i često nepouzdanim vezama, proturječjima i tišinom, ali i stalnim pokušajem razumijevanja i bliskosti.
Vidimo se na papiru nije samo uzbudljivo i lijepo štivo – to je knjiga koja djeluje ljekovito, podsjećajući da se kroz život može ići s više blagošću, pažnjom i razumijevanjem.
Knjigu možete naručiti online na vbz.hr, potražiti u svim knjižarama.


SVETOST U SVJETLU BUDUĆNOSTI (7): Sv. Ante Padovanski – Svetac svega svijeta i tiha utjeha svakog hrvatskog doma
Serijal o hrvatskim svecima i nebeskim zaštitnicima kroz sinergiju tradicije i AI umjetnosti na portalu Akademija Art U sedmom nastavku našeg serijala „Svetost u svjetlu budućnosti” okrećemo se liku svetog Ante Padovanskog, svecu koji uživa neizmjernu ljubav i čije se ime s posebnim štovanjem…
ZLATNA NIT SLAVONIJE: Kako šokački vez i miris dunja na ormaru prkose zaboravu modernog doba
Dok se ranojesenje magle polako spuštaju nad slavonska polja, a miris zrelog grožđa i tek pečenog pekmeza ispunjava dvorišta, u zraku se osjeća onaj prepoznatljivi, svečani šum. Ovih dana ravnica ne slavi samo plodove zemlje, ona slavi samu svoju dušu. Kroz pjesmu, topot konjskih…
MARIN BUOVAC OSVOJIO PRVO MJESTO NA PRESTIŽNOM KNJIŽEVNOM NATJEČAJU „VINUM ET POETA“ U POŽEGI
U vinskoj klijeti Vinum Academicum u Podgorju, u sklopu prostorija Fakulteta turizma i ruralnog razvoja u Požegi, održano je osmo izdanje manifestacije „Vinum et poeta – Večer poezije i vina“, kulturnog susreta koji već osam godina na jednom mjestu okuplja pjesnike iz različitih krajeva…
Dvije pjesme iz Orebića s poluotoka Pelješca
Tomislav Marijan Bilosnić ZA STOLOM PETRA ŠEGEDINA Sjedim za stolom Petra Šegedinapreda mnom pisaći strojjoš čuva udarce njegovih prstiju –ta mala siva životinja od željezakojoj je godinama povjeravaoono što nije mogao povjeriti nikom Lampa je upaljena i ne gasite je čovjek koji piše uvijek…
Anatomija prve jutarnje kave: Zašto u prvih 15 minuta ne želimo čuti ljudske glasove?
Hrvatski ritual ispijanja kave institucija je za sebe, no unutar tog golemog kulturološkog fenomena postoji jedan poseban, mističan i gotovo sakralan trenutak To je ona prva jutarnja šalica. Ako su popodnevne kave rezervirane za tračanje, a poslovne za pregovore, prva jutarnja kava je nešto…
Osijek 42 Dinamo – večer kad je Opus Arena postala glas grada (Osijek 42 Dinamo – večer kad je Opus Arena postala glas grada)
Alexandra Végh je učinila ono što je Osijeku godinama nedostajalo: pretvorila ga je iz kluba koji reagira u klub koji odlučuje. A kad klub odlučuje – onda može pobijediti i Dinamove vedete, i vlastite demone, i vlastite navike Boris Markuš Postoje utakmice koje se…






