Tomislav Marijan Bilosnić
ZA STOLOM PETRA ŠEGEDINA
Sjedim za stolom Petra Šegedina
preda mnom pisaći stroj
još čuva udarce njegovih prstiju –
ta mala siva životinja od željeza
kojoj je godinama povjeravao
ono što nije mogao povjeriti nikom
Lampa je upaljena i ne gasite je
čovjek koji piše uvijek nekoga čeka
premda najčešće ne dolaze
a možda i sebe čeka
onog koji još nije znao
da će mu riječi postati sudbina
Na stolu njegove knjige
i one koje to nisu
Na zidu slike lica godine
sve što je prošlo
ima strašnu naviku ostati
I ovaj zid ostaje i ova soba
i stolica na kojoj sjedim
kao da će se Šegedin svakoga časa vratiti
iako čovjek nikada nije izišao iz sobe
u kojoj je napisao svoju samoću
Negdje iza prozora oleanderi
poznajem njihovu ljepotu:
otrovna je
Takav je i Mediteran
more nam cijeloga života govori
da beskraj postoji a onda nas zatvori
u kuću na kamenu na otoku
uz čempres i zvono
sunce koje nas bez milosti izvodi
pred sebe same
Otoci su okrutni učitelji i brzo nas uče
da nema kamo pobjeći
Šegedin je zato pisao da bi stigao
do mjesta od kojega nema dalje
do čovjeka do njegove krivnje
do straha koji se navečer svlači
i liježe pokraj nas
uz našu malu tvrdoglavu nadu
koju se sramimo priznati
jer smo obrazovani da sumnjamo
A Šegedin je sumnjao u sebe u riječi u povijest
u one koji su govorili u ime svih
najviše u one
koji nikada nisu posumnjali
jer čovjek bez sumnje već je zaključao vrata
iza kojih bi mogla biti istina
Zato je Šegedin pisao protiv zatvorenih vrata
protiv tišine koja se proglaša mudrošću
protiv vremena koje je od čovjeka tražilo
da zaboravi vlastito lice
ali i protiv sebe
jer pisac koji sebe ne dovede pred sud
samo je pisar vlastite taštine
Na ovom stolu za kojim sjedim
Šegedin je ostavio dovoljno svojih poraza
i ja ih ne diram
oni su sigurno ono
što je napisao bez pogreške
Pisaći stroj šuti o svemu
u njegovim slovima još su zarobljeni ljudi
koji bi mogli objasniti
zašto je priznao sve dok još nije znao
što je njegov grijeh
Tomislav Marijan Bilosnić
Orebić, 12. rujna 2026.
Na slikama: 1. Za stolom Petra Šegedina s njegovom kćerkom, gospođom Marijom Šegedin Ferenc; 2. Sa suprugom Sanjom Knežević; 3. Pisaći stol Petra Šegedina.
VINO TINTO CRNO VINO
Vino tinto – tinta kojom zemlja piše veselje
Crno a u njemu zakopano sunce
noć koja cijelo ljeto svijetli i drži se kamena
među cvrčcima i prašinom
Dok more tamo iza maslina
ponavlja rujan Pelješca
krv zemlje penje se do grozda
korijen pije žeđ grozd more
vino tinto – tinta kojom zemlja piše veselje
Na Pelješcu i u Španjolskoj
loza leži na zemlji baš kao i život
da grozd bi imao dušu i da bude zgnječen
pelješko crno i španjolsko tinto
zemlja su koja gori u staklu
Krivudavo pismo loze ispisano
na kamenom listu Mediterana
gdje čokot je slovo a vitica zarez
grozd tamna točka na kraju rečenice
koju je započelo sunce što ljubi dok koža ne pukne
U čaši noć a otvara se knjiga
rubin granat purpur i sol na usnama
kupina zgnječena među prstima
papar dim i miris u košulji
Malo kože malo hrasta i miris podruma
bačve koja razmišlja o vremenu
a vrijeme ne prolazi – vrijeme dozrijeva
I stara boca – jedan od rijetkih satova
koji pokazuju prošlost a otvara se sad
Život nas obere vrijeme stavi u tamu
ostalo je vrenje i okus usana kojih više nema
Izvučeš čep i izađe godina izađe ljeto
izađe čovjek koji je rezao lozu i žena koja je brala
dijete koje nosi košaru izađe kao sunce puno rujna
kojega više nema a s nama sjedi za stolom
U svakoj čaši netko je prije nas ležao uz vino
crnu tintu veselja s kojom se ne pišu zakoni
granice presude i računi
njome se piše: ¡Por la vida! živjeli!
U tome času kada se čaše dotaknu
dva čovjeka imaju isto zvono
i kruh se približi bliže od vlastite samoće
Pij polako kao u ljubavi pjesmi i na moru
vino ne otvara tajnu onome koji žuri
neka vino dodirne staklo
kao večernje sunce kameni zid
neka zamiriše neka se otvori
tinta kojom zemlja piše veselje
a mi kao kratki gutljaj nazdravimo beskraju
Tomislav Marijan Bilosnić
Orebić, Pelješac, 10. rujna 2026.
