Nova knjiga priča Đurđice Čilić, Vidimo se na papiru, upravo je objavljena u izdanju V.B.Z.-a i donosi nastavak prepoznatljivog, suptilnog i emocionalno preciznog autoričina rukopisa koji je publiku i kritiku osvojio već s naslovima Fafarikul i Novi kraj
Postoje knjige koje pročitate i zaboravite.
I postoje one koje vas tiho prate još dugo nakon zadnje stranice.
Knjiga autobiografskih priča i zapisa Đurđice Čilić Vidimo se na papiruvodi nas kroz isti prozni krajolik koji je autorica vrlo sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige Fafarikul i Novi kraj. To je vrlo intiman svijet, svijet njene obitelji, nad kojom lebdi majčina nedavna smrt i očeva bolest, ali život se ne obazire na takve stvari, grabi dalje. Dok prati sina na studij u inozemstvo, autorica se prisjeća svog djetinjstva i studiranja, a kroz priču o ljetovanju kćeri u Karinu u tridesetak redova prelama se zadnjih tridesetak godina života na ovim prostorima. Sjećanja su vrlo živa, toliko da oblikuju život, ali, istovremeno, krhka i nepouzdana, jednako kao što su to i ljudske veze, oko kojih se autorica, usprkos svemu, svesrdno trudi.
Naravno, to je i naš svijet, nesavršen, proturječan, često okrutan i uskogrudan, ali to nije razlog da se od njega odustane. Đurđica Čilić izvrsna je promatračica i slušateljica, ulazi u stražnja dvorišta, promatra svađu djece u samoposluzi, vidi napuštene životinje, čuje usputne razgovore i iz tih malih fragmenta kreira tekst koji nam je blizak i prepoznatljiv.
Na jednom mjestu autorica kaže: „Imam već dosta godina. O ljudima znam da na agresiju najčešće odgovaraju – nasiljem, na blagost – toplinom.“ Ova knjiga pokazuje da se kroz svijet može ići s blagošću i razumijevanjem, da se može zagrliti čak i nasilnika koji napada dostavljača i tako ga smiriti; odvesti na hitnu pijane momke s Thompsonova koncerta koji baš ne vole druge i drukčije; nagovoriti mladog navijača koji mrzi pedere da prvi put u životu pročita knjigu, podijeliti svoj stan s majkom i kćeri iz Ukrajine…
Zbog toga ona nije samo uzbudljiva i lijepa za čitanje, nego i ljekovita.
U ovoj zbirci priča autorica nas ponovno uvodi u intiman prostor međuljudskih odnosa – prostor u kojem lebde smrt, rastanci i neizvjesnost vremena, ali u kojem život, unatoč svemu, nastavlja dalje. Njezin svijet oblikovan je krhkim i često nepouzdanim vezama, proturječjima i tišinom, ali i stalnim pokušajem razumijevanja i bliskosti.
Vidimo se na papiru nije samo uzbudljivo i lijepo štivo – to je knjiga koja djeluje ljekovito, podsjećajući da se kroz život može ići s više blagošću, pažnjom i razumijevanjem.
Knjigu možete naručiti online na vbz.hr, potražiti u svim knjižarama.


Prilog o knjizi MOGLA SAM TO BITI JA
Marina Vujčić MOGLA SAM TO BITI JA Miroslav Pelikan Nedavno je Fraktura u Biblioteci Bookman, knjiga 39., objavila roman Marine Vujčić MOGLA SAM TO BITI JA, u lijepoj broširanoj opremi, na 220 stranica. Roman koji govori o suočavanju s gubitkom voljene osobe, roman je…
Motiv raslinja u opusu Tea Trostmanna
Ciklus fotografija Tea Trostmanna s motivima raslinja izuzetan je doprinos suvremenoj hrvatskoj fotografiji Miroslav Pelikan U iznimno bogatom opusu dubrovačkog umjetnika, slikara i fotografa Tea Trostmanna izdvajaju se ciklusi umjetničke fotografije s raznolikim motivima raslinja. Neopisivo bogatstvo boja, oblika ,razgranalo se i u ovom…
ART POSTCARD (12) – TIHA POBJEDA: Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove
✨ „Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove – jer vanjski sjaj hrastovih stolova prolazi, a istinska snaga zrije u tišini čiste zemlje.” Dvanaesta po redu misaona art razglednica portala Akademija Art nadahnuta je bezvremenskom životnom mudrošću legendarnog književnika i novinara Gerharda Ledića.…
🧠 UNUTARNJI KOD (14): Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove – Anatomija ega, sebičnosti i tihe poniznosti
U dubini starih požeških podruma, gdje raskošni hrastovi stolovi na ulazu polako ustupaju mjesto čistoj zemlji i vinima što u tišini odležavaju u mraku brda, davno je izgovorena rečenica koja sažima čitavo životno iskustvo: „Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove.” Kako u…
Globalni obzori i autohtoni ponos: Kako sačuvati vlastiti kod u eri planetarnog ubrzanja
Dok se veliki svjetski i europski sustavi suočavaju s krizom identiteta i administrativnom tromošću, neovisne platforme postaju jedini stvarni čuvari baštine. Zašto je lokalna autentičnost naš najbolji globalni štit i kako vlastita pamet nadrasta suhoparni matrix birokracije? Suvremeni globalni matrix sve više teži uniformiranosti…
🧠 UNUTARNJI KOD (13): Anatomija ljubomore – Zašto najteže emocije skrivamo iza zidova šutnje?
Ljubomora je jedna od najsloženijih ljudskih emocija jer u sebi istodobno nosi strah od gubitka i duboku nesigurnost u vlastitu vrijednost. U sredinama gdje se o intimnim borbama rijetko govori naglas, samo otvaranje ove teme postaje ključan korak prema očuvanju mentalnog zdravlja i zdravih…






