Jučer smo se kupali. Danas smo već malo stariji
Venina Markuš
Jučer smo se kupali. Jučer je voda bila topla onako kako zna biti samo na kraju ljeta – ne više srpanjska, ne više kolovoška, nego ona posebna, kasnoljetna toplina koja se drži za kožu kao uspomena.
Drava je bila mirna, široka, gotovo blaga. Ljudi su se smijali glasno, kao da se bore protiv kalendara. Djeca su skakala s pontona, sunce je još imalo snage, a mi smo se pravili da će sve to potrajati barem još nekoliko dana. Ali danas – sve je tiše. Zrak je promijenio boju, jutro je imalo onu tanku hladnoću koja ne peče, ali podsjeća. Grad je sporiji, kao da se priprema za nešto ozbiljnije, nešto što dolazi bez žurbe, ali sigurno. Drveće je malo tamnije, ulice malo mekše, a ti osjetiš da je ljeto popustilo – ne zato što je nestalo, nego zato što se povuklo korak unazad, kao čovjek koji zna da je vrijeme da prepusti mjesto drugome. Jučer smo se kupali. Danas smo već malo stariji. Ne puno, ne dramatično – samo onoliko koliko se ostari između dva dana koja nose različite mirise. Onoliko koliko se ostari kad shvatiš da je nešto završilo, a ništa loše se nije dogodilo. Onoliko koliko se ostari kad prihvatiš da kraj ljeta nije gubitak, nego promjena ritma. Do nekog narednog ljeta, bit ćemo opet tamo. I možda je to cijela priča o kraju ljeta: ne prestane odjednom, nego se samo povuče, tiho, pristojno, kao gost koji zna da je vrijeme da ode.
