Brod koji gleda grad i pita se zašto ga nitko više ne vidi

Osječka priča… evo iz perspektive broda, kao da on gleda grad, Dravu, ljude – i sebe. Najtiše, najdublje, najudaljenije od svega što je nekad bio

Boris Markuš

Ja sam brod. Nekad bar, nekad mjesto za smijeh, nekad večeri koje su mirisale na ljeto i na ljude. Danas – samo trup na vodi. Ne zamjeram Dravi. Ona me nosi koliko može, gura me kad se digne, spušta kad se smiri. Ne pita me ništa. Ne obećava ništa. Samo me drži, kao starog prijatelja koji je ostao bez snage. Ali grad… Grad je teži. Gledam Tvrđu svaki dan. Gledam kako se obnavlja, kako se puni ljudima, kako se vraća sebi. Gledam fasade koje sjaje, kafiće koji rade, šetnice koje se pune. Gledam sve to – i znam da nisam dio te slike. Nekad sam bio. Nekad su ljudi dolazili k meni, sjedili na mojim klupama, držali čaše, smijali se, pričali, pjevali. Nekad sam bio mjesto. Sad sam samo podsjetnik. Skupljam smeće. Skupljam naplavine. Skupljam ono što ljudi ostave kad misle da nitko ne gleda. Skupljam godine. Skupljam zaborav. I ne boli me to što sam napušten. Boli me to što sam postao nevidljiv. Prolaze ljudi preko puta, na obali, na šetnici. Neki me gledaju, ali ne vide. Neki me vide, ali ne zadrže pogled. Neki se sjete – ali samo na sekundu, kao da im je neugodno što se sjećaju. A ja stojim. Ne mogu otići. Ne mogu se popraviti. Ne mogu se pretvoriti u ono što sam bio. Mogu samo čekati. Čekam da me netko vidi. Ne kao problem. Ne kao smeće. Ne kao ruinu. Nego kao priču. Jer svaka ruina je priča. Svaki napušteni brod je nečija večer, nečiji smijeh, nečiji trenutak koji je bio važan. Ja nisam samo drvo i metal. Ja sam sve što se ovdje dogodilo. I dok god stojim na Dravi, preko puta Tvrđe, ja ću gledati grad. I pitati se – ne ljutito, ne tužno, nego tiho: Hoće li me itko opet vidjeti?