PLANINA U KRVI, OGLEDALO U ČOVJEKU – PET UNUTARNJIH USPONA JASMINE LUBODER LEKOVIĆ

Poezija Jasmine Luboder-Leković u ovih pet pjesama oblikuje se kao složena komplementacija planinskog mita, unutarnje drame, metafizičkog nemira i etičkog preispitivanja čovjeka pred sobom i drugima. Njen poetski diskurs počiva na koncentriranoj simbolici, na precizno odmjerenoj slici i na stihu koji ne teži objašnjenju, već prodoru u dublje slojeve iskustva. U tim pjesmama riječ nije površinski znak, već duhovni rez ona otvara prostor između naslijeđenog i ličnog, između ćutanja i krika, između planine kao spoljašnjeg uspona i čovjeka kao najtežeg unutrašnjeg predjela.

Božidar PROROČIĆ

AMANET

Pita,

da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.
I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.

I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.

Kaže,

da je Ibar
njegova posljednja molitva.

I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.

U pjesmi „Amanet“ Jasmina Luboder Leković gradi snažnu arhetipsku vezu između pretka, planine, krvi, vode i molitve. Hajla u njenom stihu postaje visinska mjera naslijeđene boli, tvrda i snježna knjiga porodičnog sječanja, prostor u kojem se svaki korak prepoznaje kao nastavak nečijeg davnog hoda. Snijeg predstavlja svjetlost predaka, njihovo krilo nad putem, njihovo nijemo stražarenje nad onim što čovjek nosi u sebi kao porijeklo, dug i sudbinu. Biser voda, Ibar, krv, ožiljci i majčina šaka oblikuju lirsku genealogiju u kojoj se tijelo, zavičaj i duša ne razdvajaju rana postaje znak pripadanja, voda poprima snagu krvi, a majčina šaka ostaje posljednji oblik nježnosti u svijetu obilježenom usponom, gubitkom i pamćenjem.

2272 i HAJLA

dvije godine

dvije glave

sedam koraka

dva tovara

karavanski put

muke

radost

hod

2272

između 2272 i 2403

rasteže se uspon u stihu

2403

koliko treba

da se čovjek

popne

do sebe

Pjesma „2272 i Hajla“ nastavlja taj uspon, ali ga pretvara u egzistencijalnu mjeru. Brojevi nadmorskih visina predtavljaju stepenice unutrašnjeg penjanja. Između 2272 i 2403 ne nalazi se samo planinski uspon, nego pitanje koliko je čovjeku potrebno da se „popne do sebe“. Time planina postaje metafora samospoznaje, bola, napora i duhovnog sazrijevanja.

GEOGLIFI

U urezanim linijama

čovjek se raspada precizno

Sedam puta bio sam neko drugi

Tri puta sam se vratio

Sa manje kože

Hodam pravo

Dok u sebi crtam spirale

Linije su mape karaktera

vidljive onima

koji znaju

da se udalje

U pjesmi „Geoglifi“ pjesnikinja prelazi iz ,,svog malog kosmosa“ u prostor unutrašnje faktografije. Urezane linije postaju znakovi identiteta, a čovjek se u njima „urušava precizno“. Ova pjesma govori o promjenama, lomovima i vraćanjima sebi, ali i o tome da se prava suština bića-čovjeka ne vidi iz blizine. Potrebno je udaljiti se da bi se sagledale linije karaktera, rane i skriveni oblici unutrašnjeg trajanja.

GIBET

Četiri oka,

dvoje usta,

nas deset.

Iz očiju zavist,

iz usta med.

Krvoločno hraniš se

tuđim imenom.

Kao da je halal tvoja glad.

Četiri oka,

dvoje usta,

nas deset.

Klimamo glavom.

Siratom jezik

do ćuprije ide.

Trpeza i Mizan.

Ko glođe tvoje kosti

dok nisi tu?

Pjesma „Gibet“ donosi najoštriji ton. U njoj je prisutna kritika licemjerja, zavisti, ogovaranja i moralnog posrnuća zajednice. Slika „iz očiju zavist, iz usta med“ snažno otkriva dualnost ljudskog ponašanja. Religijski i etički pojmovi, poput Sirata, ćuprije, trpeze i Mizana, daju pjesmi dodatnu snagu, jer ljudska riječ nije prikazana kao bezazlena, već kao moralna odgovornost.

TRIDESET U OGLEDALU

Pet nas je u krugu.
Jedan je strah.
Drugi ime.
Treći zvijer pod rebrima.
Četvrti pamti sve što nije rekao.

Peti gleda kako se u trideset lica
čovjek raspada

da bi opstao.

U pjesmi „Trideset u ogledalu“ sažima se tema unutrašnje razlomljenosti. Pet lica u krugu predstavljaju strah, ime, zvijer pod rebrima, prećutanu riječ i čovjeka koji prežiavljava traume da bi opstao. Pjesnikinja pokazuje da identitet nije jedinstven i miran, već sastavljen od straha, bola i borbe za opstanak.

Ovih pet pjesama pokazuju Jasminu Luboder-Leković kao pjesnikinju složene metafore, snažne simbolike i unutrašnje (lične dogme) stiha. U njoj se planina pretvara u sudbinu, voda u krv linija u karakter, jezik u moralni ispit, a ogledalo u prostor „istine“ i preživljavanja. Zato ove pjesme djeluju kao arabeska žrne koja ćuti, trpi i iznova pokušava da dođe do sebe.