VRIJEME KAO IZAZOV – kolektivna izložba fotografija

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja kolektivnu izložbu fotografija autora/ica iz Velike Britanije, petak / venerdì, 10. IV. 2026. u 19.00 h
VRIJEME KAO IZAZOV, kolektivna izložba fotografija

Eugen Borkovsky

TRINAESTORO / THIRTEEN:  Clive Bevan, Elizabeth Brown, Tony Hale, Avril Harris, Gordana Johnson, Kasia Kowalska, Marcus Fernando, Chris Moxey, Andrew Ridley, Jennette Russell, Norman Smith, Roger Towell, Duncan Unsworth

TRINAESTORO / THIRTEEN je grupa odličnih fotografa koji su izlagali na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, neki s britanskim i međunarodnim nagradama. Ova izložba u galeriji Fonticus njihovo je  četvrto  izlaganje u Hrvatskoj. Da bi izrazili svoju viziju svijeta, članovi grupe odlikuju se raznorodnim izborom tema koje su obrađene fotografskim tehnikama.  Većina je prihvatila digitalnu fotografiju, s manjinom koja ostaje vjerna klasičnoj. Grupa smatra da je broj 13 njihov sretan broj.

London-Grožnjan/Grisignana

otvorenje / apertura: petak / venerdì, 10. IV. 2026. u 19.00 h

Kustos: Eugen Borkovsky

  opći predgovor
VRIJEME KAO IZAZOV

Već smo pisali kako likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment, bez obzira na to radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Povijest umjetničke prakse može se svesti na dekodiranje poruka upućenih promatraču. Oni mogu biti upozorenja ili niz bilježaka unutar tekućeg vremena, ali mogu imati oslonac i u povijesnom vremenu. Na tragu ovih postulata trinaest autorica i autora vezanih za londonsku likovnu scenu predstavlja nizove autorskih fotografija. Sve pojedine kolekcije radova homogene su na likovni ili smisleni način.

  Motivi su u rasponu od ljudskog portreta/figure/akta, prikaza životinjskih, biljnih ili anorganskih pojavnosti, preko režiranih ili spontano zapaženih predmeta, do naturalnog ili urbanog krajolika. Većina radova može se podvesti pod ideju trenut(a)ka segmentima zabilježenim u tijeku nekog vremenskog razdoblja. Ovi poliptisi, direktno ili indirektno, ipak evociraju recentno vrijeme u kojem su nastali, s osloncem na povijesno. Ova raznolikost je poželjna jer, na mnogim područjima svjedočimo forsiranja uniformiranosti, jednoobraznosti.

  U nedalekoj prošlosti, agresija diktata postala je očita na području zdravstva. Danas, vrijeme kao da se ubrzalo agresijama koje se razbuktavaju na više lokacija Plavog planeta bez oslonca u zakonodavstvu. I u ovom ratnom okruženju stanovnici su pod ucjenama, predstavljaju se samo neka događanja i skrivaju ona koja ne odgovaraju krupnom kapitalu i oligarhiji. Svjedočimo kako se konstruira problematika te nameće podrška samo nekim interesnim državama. Kroz sve krizne zemljopisne lokacije pokušava se čitav Svijet podvrgnuti podvali koja se zove demokracija, ali koja se transformirala u agresivnu podložnost multinacionalnim kompanijama kojima je jedini cilj profit, bez obzira na cijenu pojedinog ljudskog života. Zabrane različitih mišljenja/stavova, ometanje putovanja, otkrile su agresiju profiterstva. Srednji sloj stanovništva više ne postoji. Postoje proli koji budzašto prodaju svoju snagu i energiju. Megapostrojenja, religijske institucije, prodajni centri još djeluju. Krupni kapital je nedodirnut. Čini se da se umjesto demokracije nameće demokratura, (demokracija + diktatura). Idemo ka dramatičnom tehnofeudalizmu.

   Izložba predstavlja trinaest ponuda oblika, priča, komentara, doživljaja od kojih većinu možemo objediniti pojmom vremena. Individualni doživljaj raznorodnih tema ostvaruje se elementima likovne igre svjetlom, u kojoj autori maštovito i ponekad agitatorski uvode u  rad vizualne naznake propitivanja tijeka i stalne mijene.

   o autorima, radovima

   Clive Bevan odlučuje se za dokumentiranje situacije u svom okruženju. On niže scene tijekom „rituala“ pretvorbe grožđa/vina u rakiju. Rakija je snažno alkoholno piće koje se dobiva destilacijom fermentiranog voća. Rakija je popularna na Balkanu, ali i šire. Udio alkohola u ovom piću je 40% i više, često preko 50% u kućnoj radinosti. Autor bilježi upravo starinski, kućni način izvedbe. Tako je ambijent neuređen, sve se događa u nekom podrumu. Autor tumači da su ga, osim radnje, privukli ljudi i alati koje koriste. Radovi bilježe starinske poluuzidane peći na drva, bakrene sisteme kotlova i sl. Predstavljena je i naporna atmosfera izvedbe procesa. Očita je temperatura u prostoru, isparavanja i ne sasvim jednostavni segmenti neophodnih radnji. 

   Napuštajući djelomično inzistiranje na artističkom kadriranju, autor ipak predstavlja likovno, kompozicijski i koloristički, odlične radove.

   Elizabeth Brown predstavlja fotografske radove bliske temi memorije. Ona gomila slučajne predmete, s nenaglašenom idejom komponiranja elementa motiva. Ona, i sama iznenađena, prepoznatljive predmete grupira, komponira u grupe na način da ih prepoznajemo. Fascinaciju izaziva raznorodnost predmeta na svakoj pojedinačnoj podlozi.

  Autorica kaže: „Napravila sam ovaj projekt kako bih otkrila govore li nam stvari koje nosimo u torbama i džepovima o životima koje vodimo i gotovo postaju portret pojedinca. Izazvala sam ljude u knjižnici Hornsey da isprazne sadržaj svojih džepova i torbi pred mojim fotoaparatom…“ Pokazalo se da ti funkcionalni, ali i slučajni predmeti svake grupacije na radu mogu iskazati indirektni portret pojedine osobe.

   Autorica kao da istražuje osobno i kolektivno sjećanje te utjecaj slučajnosti. Promatrač se mora poslužiti memorijom, bez obzira prepoznaje li samo predmete ili ih doživljava kao neke preskočene ili zanemarene oznake koje bude osobnu memoriju.

   Tony Hale predstavlja seriju od četiri fotografije. Na svima nalazimo portretne situacije. Zajednička karakteristika im je da su fotografskom tehnologijom bilježeni muški modeli koji nose različite oblike brada. Portrete odlikuje odlično kadriranje i imaju izvrstan izrez. Sve pozadine ovih radova su zatamnjene pa likovi na neki način izranjaju iz tame. Dio osoba predstavlja i neku gestu rukama, nikad napadnu, ali uvijek znakovitu. Akteri su najčešće zagledani u promatrača i može im se do neke mjere iščitati psihološko stanje introvertiranosti koje ostaje u registrima vedrine.

   Autor nam nudi svojevrsni tematski okvir ove serije. Također nas na neki način animira i uvlači u aktivizam, podršku. On naime kaže: „…radim na projektu usmjerenom na ‘muškarce s bradama’. To je u korist istraživanja raka prostate.“

  Avril Harris predstavlja se fotografijama snimljenim na plaži, na sjeveroistočnoj obali Engleske. Ponuđene su izuzetno suptilne, lirske bilješke svjetlom na kojima zapažamo sitni pijesak te kamene oblutke. Autorica odlično kadrira pa je svaki rad u potpunosti djelo za sebe.

   Ona kaže: „Ova plaža mogla je biti drugačija svaki put kad bih je posjetila, ponekad pijesak, a ponekad samo kamenje…“ Ovo je i ideja asocijacije na prirodna, fraktalna događanja u okruženju: stalnu mijenu i tijek. Priroda samu sebe formira po određenim sistemima koje mi, materijalistička civilizacija, skoro da ne primjećujemo. Silnice koje nas okružuju djeluju na organske i anorganske energije i materiju. Fotografkinja kao da nas želi upozoriti kako je važno to spoznati i primjećivati. Autorica u komentaru zaključuje: „Uvijek sam voljela uzorke koje je priroda stvorila.“

   Gordana Johnson nudi kolekciju fotografija koje bilježe urbanu situaciju. Ona se odlučuje zabilježiti relativno svježe izgrađeni novi poslovni centar Londona, Canary Wharf. No ona se ne odlučuje za pejzažno-dokumentacijski materijal, već pokušava predstaviti vizualne odjeke urbane situacije. Na radovima možemo iščitati urbanu atmosferu, pa čak i osluhnuti potmule zvukove velegrada. Osim vode i odsjaja stakala, na radovima nema zelenila, čak ni nekog manjeg gradskog parka i/ili mjesta za odah. Ova otuđena atmosfera, bez obzira na količinu svjetla i kolora, priziva pojmove mjesta i nemjesta. Tehnologija, globalizacija i urbanizacija stvaraju nemjesta lišena identiteta, povijesti i relacija, lokacije koje nemaju u vremenu razvijenu kontekstualizaciju mjesta. Primjeri su aerodromi, trgovački centri, autoceste, brzi restorani… Ovakve lokacije nude uniformiranu arhitekturu, komercijalnu svrhu i brzu prolaznost osoba koje ne komuniciraju osobno.

   Na fotografijama vidimo kadriranje manjih segmenata okruženja uz raskošno korištenje odsjaja, kako u vodi, tako i na staklima zdanja. Autorica nam nudi ponegdje i zamućene dijelove kadrova, trudeći se podastrijeti energije i dojmove, a ne samo ilustrirati ekstravagantni ambijent.

   Kasia Kowalska predstavlja mali fotografski, konceptualni projekt. Radovi nose autorski obojene osobne vizualizacije, a promatraču nude ekološke asocijacije. Autorica kombinira, kolažira po dvije fotografije. Jedna, veća, u ulozi podloge, uvijek predstavlja isječak neke prirodne situacije. To su zemlja ili vodena površina. Na tu fotografiju ona aplicira snimak manjeg formata na kojem uvijek nalazimo dijelove tijela u pokretu koje kao da pokušava uhvatiti ili barem popratiti energiju emaniranu fotografskim prikazom segmenta naturalnog okruženja.

   Ona nam donekle dešifrira: „Projekt Sanjam u zelenom sastoji se od slika snimljenih u mom vrtu, koje kombiniraju izvedenu fotografiju i ekološke slike.“ Ovi radovi dodiruju ideje ekspresionizma koji za osnovni cilj ima iskazati unutarnje stanje autora, odnosno one emocije koje prožimaju samo njega i tako oblikuju njegovo viđenje svijeta.

   Marcus Fernando u komentaru uz radove kaže: „Ljudsko tijelo je prekrasan konstrukt i zaslužuje da se prema njemu fotograf odnosi sa suosjećanjem i poštovanjem.“ Autor realizira seriju decentnih ženskih aktova. Većina ovih tijela zabilježena je u aktivnim pozicijama kretanja, tek pokatkad u umirenoj pozi na tren zaustavljene aktivnosti.

   Druga zanimljivost ove serije je korištenje osvjetljenja. Autor veoma promišljeno eksperimentira sa svjetlom i sjenama. Osvjetljenje nježno oblikuje, a ponekad prati linije i površine tjelesnih oblika. Zapravo autor brižljivo određuje „odijevanje figura u sjene“. Fotografije djeluju retro jer on izuzima realni kolor i ostavlja da prevladava sepia ton na tamnoj pozadini. Tijela izranjaju iz tame nudeći nam autorovo komponiranje odjeka svjetlosti, a rad postaje usmjeren ka našem doživljaju.

   Primjetna je bliska, ali decentna suradnja modela i fotografa. „Ova serija portreta, nastala s njegovim omiljenim modelom, ima za cilj proslaviti graciozne linije ljudskog tijela. Korištenjem sjena i pozadinskog osvjetljenja, cilj nije otkriti sve na jakom svjetlu, a istovremeno se ne bojati gole figure. Uvijek će biti onih koji će se odlučiti uvrijediti. Ako je tako… skreni pogled. Ali sigurno bismo trebali biti ponosni na mnoge i raznolike oblike tog prekrasnog stroja koji je ljudsko tijelo.“

   Chris Moxey predstavlja se s nekoliko fotografija koje se poigravaju idejom NLO-a i vanzemaljaca. Ona posjećuje nekoliko lokacija na kojima su navodno bili ili boravili stanovnici neke nepoznate galaksije ili planeta. Na lokaciji ne nalazi osobno „male sive“, već na obilježja njihova mogućeg boravka.

   Autorica svemirce doživljava benigno i nudi nam njihovu svojevrsnu porodičnu situaciju, nastambu, svemirski brod, ali i reklamom obilježen mogući ulaz u područje. Čini se da ona ulazi u dozvoljeni, vjerojatno turistički dio područja Roswell u američkoj državi Novi Meksiko. Tamo se srušio nepoznati svemirski brod s bićima koja vjerojatno nisu preživjela. Autorica bilježi makete i prikaze njihovih obličja te ideju neobičnog sela i mogućeg svemirskog broda. Ona izuzima kolor i sve predstavlja u C/B tehnici, što asocira na povijesnost cijele situacije. Naime, ovaj UFO incident dogodio se 1947. godine. 

   Fotografkinja predstavlja situacije i ne problematizira stanje niti nam direktno saopćuje svoj stav o tome. No, očit je interes, želja za dokumentiranjem i predstavljanjem još ne sasvim potvrđene ideje o postojanju nekog oblika života u beskonačnom svemiru. Svakako ponuda za razmišljanje.

   Andrew Ridley predstavlja niz od četiri fotografije. Na svima su sasvim obični predmeti, ali predstavljeni u maštovitim kombinacijama. Na tri bilješke svjetlom nalazimo kuhinjske predmete. To su vilice i šalica za kavu. No, autor im dodaje značenje i funkcionalnost. Vilice postaju okviri očiju ili neko biće, a šalica za kavu postaje viseća i izvan standardne funkcije. Četvrti rad jest kolaž bijelog papira i tri plošna okrugla oblika poput gumba, pa rad zaziva uređivanje košulje ili nekog predmeta iz garderobe.

   Svi radovi rezultati su promišljanja, a čistoća izvedbe kroz fotografski način nudi ih kao oblike dovedene na rub apstrakcije, ili preciznije, svojevrsnog nadrealističkog pristupa. Stilizacijom, obradom skrenutom ka grafičkom dojmu, autor se poigrava prozaičnim motivima, ali i promatračevim doživljajem. Na nekima od radova u prvi mah ne zamjećujemo transponirani prepoznatljivi oblik. Šokira nas prepoznavanje.

   Autoru ne manjka maštovitosti pa svaki rad zaslužuje posebnu pažnju. Na većini radova on izuzima ili reducira kolor. Unatoč nedostatku kolora, radovi nimalo ne zaostaju izražajnošću. Čak, dapače, prisutna grafička percepcija daje im izuzetnu dojmljivost.

   Jennette Russell predstavlja četiri fotografska rada vezana za temu ptica. Ona je zabavljena promatranjem i bilježenjem ovih bića. Autorica tumači kako su ovi letači snimljeni u Grčkoj i Mađarskoj. Ona vjeruje da žive slobodno u prirodi. Zapravo su u pitanju portreti zanimljivih pernatih letača. Možemo ove bilješke svjetlom doživjeti kao dva prikaza egzaltiranih, a dva umjerenijih ptica, što pokazuju njihove poze. Samo jedna od njih ima pozadinu, nejasno plavetnilo. Ostale tri su predstavljene na bijeloj podlozi.

   Interes autorice i predstavljeni radovi okreću nas ekološkim situacijama. Naša civilizacija je materijalno određena. Tako su pitanja ekološke ravnoteže i stanja prirode uvijek samo dotaknuta, da bi se u svakom interesnom trenutku zaboravila ekologija, a forsirala nedosljedna i pretjerana, nesuptilna eksploatacija životinja, biljne raznolikosti, tijekovi prirodnih voda i sl., ali i eksploatacija čovjeka. Možemo ovaj ciklus doživjeti samo kao prikaze krilatih bića, ali i kao i upozorenje na zapuštenost naše ekološke svijesti. 

   Norman Smith podastire četiri fotografska rada na granici humornog portreta i dokumentiranja stanja. Radnja ovih bilješki svjetlom događa se na Kubi. Autor se okreće ljudskom, bez obzira što osobe dovodi u vezu s okruženjem na svakom pojedinom radu. Čini se da su dva portreta režirana, a jedan je slučajan. Četvrti rad nudi odlično kadriranu uličnu situacija dva predmeta: automobil i hidrant. Oba vremešna.

   Autora fascinira živopisnost okruženja, ali i neuništivost ovog naroda. Bez obzira slagali se ili ne s političkim situacijama Svijeta, svakako je očita želja ove države i njenih stanovnika za neovisnošću i slobodom. Autor tumači: „Zanima me urbani prostor, odnosno interakcija ljudi i okoline, ili barem utjecaj ljudske ruke… Kuba ostaje mjesto koje bih sa zadovoljstvom ponovno mogao posjetiti…“

   Roger Towell nudi četiri fotografije urbano-industrijskih konotacija. Radi se o lokaciji u Londonu koja, nakon dugih godina, postaje urbano mjesto života poslije industrijske faze. Autor izuzima kolor, čime postiže dramatičnost, ali i kontrastom događanja na nebu i u prezentaciji detalja podupire likovnost. Scene predstavljaju isti motiv, ali iz četiri različita rakursa. Autor uspijeva predočiti i veličinu građevina i područja. Očita je masivnost objekata te povijesne i suvremene intervencije pretvorbe od starog pogona elektrane u suvremeni stambeno-komercijalni kvart.

   Autor je očito zadovoljan oživljavanjem urbanog dijela velegrada koji od nemjesta kroz vrijeme postaje mjesto.

   Duncan Unsworth predstavlja niz koji progovara o umjetnom, pa naturalnom urbanom događanju. Pred nama je serija fotografskih uradaka snažnog kolora i prigušene poruke. Autor tumači kako se radi o zidu išaranom grafitima na koji se priroda opet vraća. Mi zapažamo grančice i listove biljaka koje se penju zidom i postepeno prekrivaju grafiterske intervencije. Uz propitivanje stalnog tijeka i mijene svega oko nas, niz nudi vizualizacije na ekološke probleme civilizacije. Od zagađenja kemikalijama, industrijom, ali i vizualna onečišćenja okruženja. Autor komentira: „…priroda se pokušava ponovno potvrditi, što dovodi do kontrasta u teksturama i oblicima između organskih i apstraktnih slikanih oblika. Nada za budućnost…?“

Impressum: Produkcija: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, IV. 2026. Izdavač/Editore: Općina Grožnjan/Comune di Grisignana, HDLU Istre; Curator: Eugen Borkovsky – voditelj programa galerije; Koordinacija: Marcus Fernando, Tina Hofman; Lektura: Doris Pandžić; Postav: Kurator, Tina H., Fernando; Design: Studio Borkovsky; tel: 00385 99 252 33 72, e-mail: eugen.borkovsky@gmail.com; Tisak: Comgraf Umag, IV. 2026.     

Info: www.akademija-art.hr