TAJNA TIHATSKOG KRIŽA – Književnica Vesna Štulić objavila novi roman

Vesna Štulić iz oskudnih povijesnih izvora izvlači nit i plete priču s temom kušnje i oprosta i to u godini koju je papa Lav XIV proglasio jubilejem, 800. obljetnica preminuća sv. Franje Asiškog

“Ako je nečija povijest obilježena križem onda je to povijest franjevačkog reda. Tako je Vesna, a da toga možda i nije svjesna vještim perom otvorila tajnu Tijatskog (u ovom slučaju Tihatskog) križa koji skriva grobove i nad kojima lebdi zavjet šutnje, a šutnja je stanje misterija križa. Vesna je vješta u uprisutnjivanju emocija. Roman je pun poruka koje nam autorica sloj po sloj otkriva. Duboko ispod svake Vesnine priče krije se pouka. I zato ovo nije još jedna priča o otoku. Ovo je priča puna mistike, geologije, arheologije, arhivistike, priča o otuđenosti. Tko spava pod križem, saznat ćete ako pročitate ovaj roman pun toplih emocija, kakvih nam Vesna Štulić još jednom nudi na čitanje. A ja ga od srca preporučujem.” napisala je u osvrtu na roman S. Matković, književnica.

Gotovo da bi se moglo govoriti o receptu po kojem su pisani Štulićevi romani; ispreplitanje vremena, u ovom slučaju vrijeme nadbiskupa Gardina splićanina i fikcijska nadogradnja arhivskih dokumenata koja su poslužila kao predložak, kao i poetski upliv “trećeg glasa”. Jer, ne zaboravimo Vesna Štulić autorica je preko dvadesetak pjesničkih zbirki.

“U svojim romanima dajem poetski glas onome o kojem je riječ u romanu. To je rekli su kritičari izvrsan iskorak u pisanju književnog žanra kao što je povijesna fikcija. Na taj način roman dobiva jednu novu dimenziju”, kazala je autorica.

Roman je pisan ne s namjerom da se zavjet šutnje koji vlada među otočanima, iz čijih karaktera autorica posuđuje ono nešto i vještim perom ispisuje karakter svojih likova, prekine već da se zabilježi ono što je jedino moguće, a to je “tišina”.

“Svaki moj odlazak na otok bio je povratak u tišinu koja je postajala sve gušća, postojana, opipljiva. Gledala sam u križ na Velikoj glavi očarana njim, valjda još od djetinjstva. Zavjet šutnje među otočanima bio je izazov koji je trebalo pretočiti u književno djelo. No, kako pisati o onome o čemu se ne govori? Šutnja kao zavjet prema mrtvima, prema mjestu, prema vlastitoj povijesti…”, piše autorica na poleđini knjige. “Zato je roman postao prostor u kojem sam mogla slušati ono što nije izgovoreno. I ne, nisam pisala da razotkrijem tajne, (to bi ipak jednom valjalo prepustiti arheolozima), već da zabilježim život u sjeni neizrečenog.”