ANTIRATNE PJESME – GDJE RAT GOVORI SILOM, A PJESNIK ČOVJEKOM
Nedavno je iz tiska izašla zbirka poezije Braha Adrovića Antiratne pjesme, koja izlazi pred čitatelja otvoreno i bez uzdržanosti, u vremenu kada svijet ponovo tone u nasilje i kada se granice crtaju krvlju (bez stida i mjere). Već u prvom dodiru sa ovom poezijom osjeća se ono što je Breht nazvao mračnim vremenima, kada i sama istina mora tražiti način da preživi i kada riječ postaje posljednje utočište ljudskog dostojanstva. To nisu vremena velikih iluzija, nego vremena u kojima se jasno vidi koliko čovjek može pasti, ali i koliko se još može oduprijeti tom padu. U XXI stoljeću, dok ratovi razaraju Ukrajinu, dok se u Palestini svakodnevno broje mrtvi i dok nad Iranom stalno lebdi prijetnja novih sukoba, ova poezija dobija snagu koja prevladava književni okvir i ulazi u prostor suvremene savjesti. Kao da se potvrđuje misao Valtera Benjamina da povijest nije napredovanje nego (stvaranje) ruševina, pred kojima čovjek često stoji nijem i bez odgovora. Upravo protiv tog nijemog pristanka ustaje Adrovićev glas, ne kao ideologija nego kao potreba da se sačuva ono osnovno, osjećaj za drugog čovjeka. Jer gdje rat govori silom, pjesnik jedino može govoriti čovjekom i to je njegova jedina istinska moć.

On piše iznutra, iz mjesta đe se lično iskustvo sudara sa opštim zlom i đe više nema prostora za samozavaravanje. Njegov izraz je jednostavan, ljucki i ogoljen, bez patetike, ali vođen unutrašnjom snagom da se izgovori ono što boli i što se često prećutkuje. U tom tonu prepoznaje se pjesnička misao da će svijetu bez smisla jedini dostojan odgovor ostati čovjek i govoriti istinu bez uljepšavanja. Kod Adrovića ta istina nije filozofska konstrukcija, nego iskustvo koje se jasno se vidi (ali i proživljava) u svakoj rečenici. U toj potrebi ośeća se kontinuitet pjesnika kroz vijekove, koji su dizali glas protiv rata i njegovog besmisla, ne pristajući na ćutanje pred razaranjem čovjeka. Još od antičkih tragedija, preko srednjovjekovnih zapisa, pa do savremene književnosti, rat se uvijek vraća kao rana koja ne zarasta. Kao kod Tolstoja, istorija se i ovđee ne piše iz perspektive moći, nego iz perspektive stradanja, đe jedno ime nosi bol (ali i patnju) čitavog svijeta koji nestaje.
Ta etička linija najjasnije se otvara već u prvoj pjesmi, Rat, koja djeluje kao temeljni udar zbirke. Zlo se ne prikazuje kao izuzetak, nego kao stanje koje izbija iz čovjeka i širi se bez kontrole. „Niz glagola u prezentu ,,zlostavlja”, ,,pljačka”, ,,ubija”, ,,pali”, ,,ruši” ne funkcioniše samo kao nabrajanje, već kao ritmički mehanizam nasilja koji ukida vremensku distancu između događaja i čitaoca. Upotreba sadašnjeg vremena proizvodi efekat neposrednosti: rat se ne doživljava kao prošlost, nego kao trajno stanje koje se odvija pred nama. Time pjesma prelazi iz opisa u iskustvo čitalac više ne posmatra razaranje, nego ga jezički proživljava. U pjesmi ovjek i vijek rat se prelama kroz dublju prizmu kroz odnos čovjeka i vremena. Ovđe više nema jednostavnog krivca, jer i čovjek i vijek pokazuju svoju slabost. Taj pad podśeća na Ničeovu slutnju da čovjek, kada izgubi unutrašnju mjeru, može postati nešto niže od onoga što jeste. Ipak, usred tog pada, javlja se uporno ponavljanje ljubavi, gotovo kao unutrašnji otpor (melanholiji i patnji) ali i kao pokušaj da se sačuva ono što još nije uništeno.
U pjesmi Slušanje vijesti rat se premješta iz prostora fronta u prostor jezika. Fragmentiran i kontradiktoran govor medija stvara ośećaj nesigurnosti, u kojem čitalac, poput subjekta pjesme, više ne može jasno razlikovati istinu od interpretacije. Upravo u toj jezičkoj nestabilnosti ostvaruje se ono što je Orvel označio kao političku manipulaciju ne uništava se samo tijelo, nego i sposobnost razumijevanja stvarnosti.”
U Ljubavi i slobodi pjesnik vraća osnovnu mjeru ljudskog postojanja. Sve može biti oduzeto, ali ljubav i sloboda ostaju kao posljednja linija odbrane. Bez njih čovjek prestaje da bude biće koje bira i ośeća. Upravo u toj jednostavnosti leži snaga pjesme, jer ona ne traži složena objašnjenja nego podśeća na ono što je očigledno, a često zaboravljeno. Pjesma Mašine zla otvara možda najteže pitanje zbirke kako čovjek postaje sredstvo razaranja. Tu se jasno ośeća bliskost sa književno-folozofskom idejom banalnosti zla, đe zlo ne dolazi uvijek iz izuzetnosti, nego iz odsustva mišljenja i odgovornosti. Čovjek postaje dio sistema koji proizvodi destrukciju, često nesvjestan sopstvene uloge. Upravo ta slika čini ovu pjesmu posebno uznemirujućom.
U Propovijedanju ljubavi pjesnik bira put koji izgleda slab, ali je zapravo najteži da govori o ljubavi u svijetu koji proizvodi mržnju. To nije bijeg nego svjesna odluka da se ne prihvati logika nasilja. Ljubav ovđe nije ośećanje nego stav, oblik otpora koji ne pristaje na pravila razaranja. Pjesma Harmonija zatvara ovaj početni niz širenjem perspektive na cjelinu svijeta. Pitanje više nije samo ljudsko nego i kosmičko: kako je moguće da čovjek, koji traži nove svjetove, ne zna da sačuva ovaj koji ima. To je pitanje odgovornosti, ali i granice ljudske pohlepe i nepromišljenosti. U cijeloj zbirci ośeća se jedna važna stvar pjesnik ne vjeruje u moć poezije da zaustavi rat, ali vjeruje u njenu moć da razotkrije laž i probudi savjest. I upravo u tome leži njena snaga. Ona ne mijenja tok istorije, ali mijenja odnos čovjeka prema onome što se dešava. Zato je važno što se Antiratne pjesme pojavljuju upravo sada, u vremenu kada se rat ponavlja pod različitim imenima i kada čovjek lako (preboli) tuđu patnju. Jer najveća opasnost nije samo u oružju nego u ravnodušnosti. I dok čitamo ove stihove, teško je ostati samo čitalac jer nas oni uvlače u sopstvenu odgovornost (a imamo li je).
Pred našim očima urušavaju se isti obrasci nasilja koji se stalno vraćaju, mijenjajući samo imena prostora i jezike stradanja, ali ne i svoju suštinu. Ono što se danas događa u Ukrajini i Palestini, kao i prijetnje novim sukobima, nije ništa novo, nego nastavak iste nesposobnosti čovjeka da prekine ciklus razaranja kroz istoriju. Gradovi se ruše, ali još prije njih ruši se povjerenje među ljudima tijela stradaju, ali još dublje strada ono što čovjeka čini čovjekom. U takvom poretku stvari, poezija Braha Adrovića ne dolazi kao podsjećanje na stvarnost, nego kao njen kritički rez razotkrivanje onoga što svakodnevni govor pokušava da prikrije. Ona ne nudi utjehu niti ublažava ono što gledamo, već insistira na istini koja ne može biti prijatna. Njegovi stihovi ne traže podršku, nego bude savjest, podśećajući da svako pristajanje na nasilje počinje u malim, gotovo neprimjetnim odustajanjima od ljudskosti. Zato ova zbirka ne ostaje zatvorena među koricama, nego se širi u prostor odgovornosti tamo đe riječ prestaje da bude znak i postaje čin. U vremenu koje s pravom nosi Brehtovu oznaku mračnih vremena, govoriti jasno znači odbiti da se bude dio svijeta koji opravdava zlo. To više nije pitanje izbora, nego mjera unutrašnje dosljednosti i ljudskog dostojanstva. Ako je rat mehanizam koji se stalno obnavlja, onda su Antiratne pjesme pokušaj da se taj mehanizam imenuje i razotkrije. A u vremenu u kojem se zlo najčešće skriva iza jezika, imenovati ga znači učiniti prvi korak otpora. Zato ova poezija ne zaustavlja rat, ali onemogućava da ostane neprimijećen a to je prvi uslov svakog otpora, baš kao u pjesmi Rat izbliza.
“Rat je najgroznija mašina
Pljačkanja i smrti,
Koju su izmislili ljudi
Da se oko naših glava zauvijek vrti.“

DANI PRIJATELJA KNJIGE – OKONČAN 19. MEĐUNARODNI FESTIVAL KNJIŽEVNOSTI
U Rijeci je od 7.11. do 15.11. 2026. godine održan i uspješno okončan 19. međunarodni festival književnosti „Dani prijatelja knjige“ u organizaciji HKD – Hrvatskog književnog društva iz Rijeke, ove godine uz suradnju, pomoć i suorganizaciju makedonske, srpske, mađarske i slovačke nacionalne manjine iz Grada…
Osijek: Tribina “Bojimo li se Svetog pisma?”, 26. studenoga
Institut za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ Đakovačko-osječke nadbiskupije poziva sve ljude koje zanima Božja riječ na tribinu „Bojimo li se Svetog pisma?“, koja će se održati u četvrtak, 26. studenoga 2026. godine s početkom u 19:30. Tribina se održava u Nadbiskupskom vikarijatu,…
Francuz koji je postao Vukovarac
Posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na Ovčari, nedaleko od zloglasnog hangara, jednog od najupečatljivijih simbola ratnog stradanja Vukovara Venina Markuš Kad je 1991. godine napustio Francusku, Jean-Michel Nicolier nije mogao znati da će njegov životni put završiti tisućama kilometara od doma, u…
Prilog o knjizi ŽIVJETI POPUT STOIKA
Brigid Delaney ŽIVJETI POPUT STOIKA – Kako ostati smiren u kaotičnim vremenima Miroslav Pelikan Nedavno je ugledni hrvatski nakladnik Znanje objavilo vrlo zanimljivu knjigu Brigid Delaney ŽIVJETI POPUT STOIKA-Kako ostati smiren u kaotičnim vremenima, u lijepom broširanom izdanju, na 264 stranice, u prijevodu s…
Vrelina slikarstva Krešimira Ivića
Ciklus s motivima mora i priobalja istaknutog suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika Krešimira Ivića lijep je i iskren doprinos aktualnoj likovnoj produkciji Miroslav Pelikan Akademski slikar i glazbenik, Krešimir Ivić, doista neumorno, svakodnevno slika ili se osobito intenzivno sjećaju putovanja do dalekih i ogromnih američkih…
Geometrija prisutnosti: Zašto su analogni rituali i susret licem u lice jedini stvarni luksuz
Nakon povratka s dalekih putovanja i povijesnih ravnica, spuštanje ekrana prema dolje donosi neprocjenjiv kognitivni reset. Kako pretvoriti snimljene fotografije u trajne civilizacijske dragulje i zašto prelistavanje uspomena traži tišinu i bistru pamet? Kada se moćni motori našeg kruzera lagano smire nakon intenzivnog vikenda…
Energija je najvažnija valuta – predavanje dr. Anke Dorić
U organizaciji Rotary kluba Trakošćan, uspješno je održano edukativno predavanje doktorice medicine Anke Dorić, pod nazivom „Energija i vitalnost žene: Prevencija slabokrvnosti pravilnom prehranom i nadoknadom minerala i vitamina“ u četvrtak, 17. studenog 2026. u dvorani Muzeja planinarstva u Ivancu Tekst: Snježana Novotny –…
🧠 1. UNUTARNJI KOD (15): Anatomija čistoće – Zašto je bistra pamet oslobođena interesa jedini ključ unutarnjeg mira
Dok ljudski svijet često pokreću nemirne emocije, želja za posjedovanjem i nevidljivi lanci sebičnosti i ljubomore, prava sloboda stvaranja rađa se tek ondje gdje um ostaje čist od materijalnog interesa. Kako u eri opće komercijalizacije sačuvati zdravu pamet, miran san i radost zajedničkog djelovanja?…
🕯️ ART POSTCARD (14) – VUKOVARSKA VERTIKALA: Kroz kišne kapi prema vječnom svjetlu
✨ „Kišne kapi na staklu ne zamućuju pogled na Vukovar – one su tihe suze zahvalnosti koje čuvaju sliku nepokolebljive vertikale našeg ponosa i slobode.” Četrnaesta po redu misaona art razglednica portala Akademija Art donosi autentični, nefiltrirani zapis s hodočašća Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva…
🕯️ HODOČAŠĆE ČLANOVA HKLD-a U VUKOVAR: Molitva, pijetet i sjećanje na žrtvu grada heroja u kišnom studenome
Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD) svake godine u studenome aktivno sudjeluje u obilježavanju Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje kroz tradicionalno hodočašće, polaganje vijenaca i paljenje svijeća. Nakon dvodnevnoga posjeta Srijemu i Zemunu (13. i 14.…
Svjetlo koje ne gasne: Kako Vukovar i Srijem tkaju najljepšu priču humanističke obnove
Na dan kada domovina bdi nad svojim najvećim herojem, ponos i dostojanstvo nadrastaju svaku tugu. Kako kroz ženski diplomatski šarm, obiteljsko zajedništvo i radost stvaranja pretvoriti sjećanje u pogonsko gorivo za svemirski napredak novih generacija? Postoje datumi u kalendaru koji zahtijevaju stopostotni kognitivni mir…
IN MEMORIAM: MR. SC. BOŽENA HAVLIK, DR. MED. (1942-2026)
S tugom smo primili vijest da je u ponedjeljak, 16. studenoga 2026. preminula mr. sc. Božena Havlik, dr. med., liječnica i slikarica, članica Podružnice HKLD-a ‘Branimir Richter’ u Zagrebu koja je svojim profesionalnim i umjetničkim djelovanjem ostavila vrijedan trag u sredini u kojoj je…
🌍 HORIZONTI: Zemun na razmeđu svjetova – Od kule na Gardošu i habsburškog Kontumca do traga sestara milosrdnica
Postoje putovanja koja se ne mjere prijeđenim kilometrima, nego dubinom tišine i snagom susreta s ljudima koji stoljećima čuvaju svoje korijenje. U prvom velikom autorskom putopisu unutar preimenovane rubrike HORIZONTI, vodimo vas u Zemun i drevni istočni Srijem – prostor gdje Dunav spaja obale,…
VUKOVAR: GRAD KOJI PAMTI, GRAD KOJI ŽIVI
VUKOVAR 35 GODINA POSLIJE: GRAD HEROJ KOJI JE IZABRAO ŽIVOT Venina Markuš Postoje mjesta koja ne posjećujemo samo očima, nego i srcem. Vukovar je jedno od njih. Grad čije ime i danas budi emocije, poštovanje i tišinu. Grad u kojem svaka ulica, svaki križ…
HRVATI IZ KOLJNOFA S VUKOVARSKIM TORNJEM U GRADU HEROJU
Hrvati iz Koljnofa u Mađarskoj svake godine 18. studenoga, u organizaciji Hrvatske samouprave Koljnofa, odlaze u Vukovar kako bi odali počast žrtvama Domovinskoga rata i obilježili Dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Tom prigodom sa sobom nose poseban simbol svoje prepoznatljivosti i zajedništva – u…
Više od 120.000 posjetitelja ispunilo Interliber
Na Zagrebačkom velesajmu zatvoren je 48. međunarodni sajam knjiga Interliber. Tijekom šest dana Zagreb je bio središte europske književne scene, okupivši 319 izlagača iz 14 zemalja, svjetske i domaće književne zvijezde te tisuće mladih čitatelja koji su prvi put svoje naslove birali uz državne…
Sakuntala park i njegove sfinge – tajanstveni simbol Osijeka
Dvije sfinge, jedna priča i bezbroj uspomena na Osijek Venina Markuš U samom središtu Osijeka nalazi se Sakuntala park, jedna od najljepših gradskih zelenih oaza i omiljeno mjesto za šetnju, odmor i fotografiranje. Posjetitelje već više od stoljeća na ulazu dočekuju dvije kamene sfinge,…
Prilog o knjizi NEVJERA
Demian Bucay NEVJERA – Novi pogled na stari problem Miroslav Pelikan Nedavno je Fraktura objavila knjigu Demiana Bucaya NEVJERA, u zgodnom broširanom izdanju, na 228 stranica, u prijevodu sa španjolskog Ele Varošanec Krsnik. Pred nama je knjiga o ljubavi, slabosti i granicama vjernosti. Nakladnik…


















