MALI ŽENSKO-MUŠKI RAZGOVORI SA SOCIOLOGOM PROF. DR. RENATOM MATIĆEM

Mi smo i dalje duboko u strukturi društva mačističko društvo

Doktor za društvo, dakle, sociolog Renato Matić rođeni je Vinkovčanin, grad u kojem je proveo sretno  djetinstvo iz kojeg i danas crpi snagu i nadahnuće za život. Prof.dr.sc. Renato Matić često je u javnosti kritički se osvrtao na pojave u našem društvu koje škode općem dobru. U narodu se kaže da je bio „bez dlake na jeziku“. No, prof. Matić koji je dao intervju za Akademiju Art je vrlo decentan, lucidan i ne samo kritički raspoložen nego i konstruktivno. Kao doktor za društvo uvijek pronalazi riješenja za društvene „boljetice“ s time da voli sretan kraj. Uvijek pristupačan i jedna topla i srdačna osoba za Male žensko-muške razgovore govorio je o sociologiji, o svojem znanstvenom radu, jer je napisao oko 40 radova koji su tiskani u recentnim znanstvenim časopisima i četiri knjige (dvije samostalne i dvije kao koautor) o slobodnom vremenu, knjigama koje voli čitati, glazbu koju voli slušati… U svakom slučaju krenimo upoznati sociologa Renata Matića izvan njegove struke. Ostat ćete iznenađeni.

Gordana Igrec

Kako to da ste odlučili baviti se sociologijom?

Do drugog razreda srednje škole bio sam odlučan baviti se astronomijom i filozofijom, ali ozbiljno razmišljanje i spoznaja da mi nedostaje marljivost za matematiku i fiziku, presudili su u korist interesa za društveni univerzum, koji ne samo da je nepregledan poput svemira već i nepregledno kompleksan, tako da novih i neistraženih prostora istraživanja, nikad ne može nedostajati.

Kako biste u najkraćim crtama objasnili što je sociologija?

Krenimo od usporedbe. Slučajno smo zalutali u veliki labirint i želimo pronaći izlaz. Prepušteni smo metodi pokušaja i pogrešaka, pa nam ni ne treba dodatno strah od nekog Minotaura da bismo u nekom trenutku pomislili, to je to, nema spasa. A sad zamislimo da smo u jednom trenutku dobili sposobnost vidjeti taj isti labirint odozgora. Samo malo strpljenja i koncentracije i pronašli smo izlaz. Slikovito bih sociologiju definirao kao sposobnost prevladati silu gravitacije i ograničenu slobodu pogleda sa zemlje te steći sposobnost i slobodu sagledavati stvarnost iz perspektive leta. Također bih rekao kako sociologija omogućuje gledati iza ugla, vidjeti dalje od horizonta, kao i preuzeti perspektivu nekoga čiji su nam stavovi na prvi pogled nerazumljivi ili neprihvatljivi te doći do uzroka neshvaćanja i otkriti ključ uzajamnog razumijevanja .

Koji predmet predajete na Hrvatskim studijama?

Krenut ću od kolegija Sociološke teme i perspektive, koji se izvodi u dva semestra, i gdje se nastoje izgraditi solidni temelje razumijevanja te autonomnog usmenog i pismenog upravljanja sociološkim terminima, uz poznavanje osnovnih teorija i socioloških škola. Kroz drugi obvezni kolegij Sociologija hrvatskog društva, studenti se upoznaju sa najvažnijim osobama koje su obilježile hrvatsku sociologiju. Također držim i u domaćoj tradiciji oživljeni i obnovljeni kolegij Sociologija devijantnosti, potom vlastite autorske kolegije Civilizacija nasilja i kultura mira te Predrasude i prevencija diskriminacije. Također sam suautor i nositelj novih i originalnih predmeta Sociologija upravljanja ljudskim potencijalima, Sociologija marketinga i Sociologija interneta.

Kakav ste odnos izgradili sa svojim studentima?

Rekao bih ispunjen uzajamnim povjerenjem. To bi bila moja ocjena, a i nema razloga za sumnju kad na kraju svakog semestra pročitam rezultate anonimnih anketa u kojima studenti slobodno ocjenjuju kvalitetu nastave. Mislim da je stvar u tome, kad sam sa studentima na nastavi, ne postoji nitko i ništa drugo osim njih. Sve ostalo nestaje i ostaje sa druge strane vrata predavaonice. Biti profesor na fakultetu, nije zanimanje, to je poziv, naprosto život i ne može biti ništa osim toga.

Što ste studirali i gdje?

Sve bitno što se odigralo u smislu formalnog obrazovanja od diplomskom, poslijediplomskog i doktorskog studija, dogodilo se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. I dalje, unatoč tome što je prošlo dosta godina od kad sam zadnji put bio u statusu studenta, kad idem na Filozofski, često kažem samo ‘idem na fax’, ne misleći da moram objasniti na koji točno tj. idem li na ‘svoj fax’ na kojemu radim ili idem na ‘svoj fax’ na kojemu sam studirao.

Kako Vas je odredilo Vaše djetinjstvo i tko je utjecao na Vas u Vašem mladenaštvu?

Moj djed po majci, bez dvojbe. Životne su okolnosti dovele do toga, da smo od kad sam se rodio, pa do kraja njegovog života, a tada mi je bilo devet godina, živjeli u istom kućanstvu. Samo detalj za usporedbu, kada su se na TV-u pojavila prva generacija Zvjezdanih staza, malo je reći da je osim škole, koja se nekako podrazumijeva, sve moje ostalo vrijeme igre, maštanja i razgovora, bilo posvećeno toj seriji i toj temi. Ipak jedino bez čega, ni pod koju cijenu, dan nije smio proći, bili su dugi razgovori s djedom i slušanje njegovih priča. U svojem je vremenu, doslovce prehodao cijelu Europu, i sa svih strana je nosio sjećanja, uspomene i prijatelje, s kojima se unatoč izostanku formalnog obrazovanja, uspješno dopisivao na različitim jezicima.

Moja urednica u Slobodnoj Dalmaciji je jednom prilikom kazala kako se „svaka nacija znade malo prehladiti“ misleći pri tome na društvene devijacije. Kako biste Vi okarakterizirali našu svakidašnjicu, naše društvo?

S obzirom da pripadam generaciji, koja je imala nesreću suočavanja sa nametnutim ratom, u trenutku odluke, barem za mene, nije bilo puno izbora. Govorim o izboru poslije kojega se možeš mirno pogledati u ogledalo. Riječ je o vremenu kada su na jednoj strani vladale vrline požrtvovnosti, solidarnosti i hrabrosti, a na drugoj je strani primat preuzela makijavelistička sposobnost da se stradanje drugih iskoristi za materijalno bogaćenje, a da se hrabrost drugih iskoristi za vlastiti politički profit. Kad je umjesto prijekog ratnog suda, prvi ratni profiter zadržao zaradu, dobio odlikovanje, te postao ugledan građanin, krenula je ‘prehlada’ o kojoj govorite i taj isti virus pogađa svaku novu generaciju. Neotpornost na taj virus posebno je prisutna u krugovima koji se natječu za pozicije društvene moći.

Je li danas teško živjeti i je li na snazi uzrečica iz Rimskog carstva: „Kruha i igara“?

Ta je uzrečica oduvijek jedna od dvije omiljene krilatice kad je vlast u pitanju. Druga je ‘zavadi pa vladaj’. Hrvatsko poslijeratno društvo je najbolji primjer, ali na sreću, kod novih generacija, rođenih na prijelazu tisućljeća, to sve manje ‘drži vodu’. Koliko god se stariji trudili da ih uguraju u iste ideološke podjele koje su sami naslijedili, mlade to sve manje pogađa. Velika većina se vodi logikom ‘ibi bene ibi patria’, i nemaju živaca ni vremena ići putem, na kojemu manjina društvenih moćnika trajno definira pravila i zarobljava one koji valjda misle da drukčije ne može. Naravno da će se i dalje manipulacija i opsjena uspješno primjenjivati na nekima sve vrijeme, na mnogima neko vrijeme, ali teško da će to više biti moguće ostvariti u prijašnjem opsegu.

Kakvu biste Vi Hrvatsku željeli u bliskoj budućnosti?

Želje su oduvijek iste, i vrlo jednostavne. Hrvatsku ispunjenu odgovornošću za dobro svih, u kojoj će svatko dobronamjeran biti sretan i uspješan, slobodno razvijati svoju kreativnost i graditi budućnost, a svatko zlonamjeran djelotvorno ograničen činiti probleme sebe i drugima. Hrvatsku u kojoj ljudi koji se natječu za pozicije vlasti, razumiju i prihvaćaju odgovornost za posljedice svih svojih odluka, i u kojoj se bilo koji politički moćnik  neće moći tek tako ograditi od odgovornosti, nakon što je osobu od svog povjerenja postavio na mjesto, koje je ovaj iskoristio za nezakonite i koruptivne aktivnosti. Konačno, Hrvatsku u kojoj će osobni moral, obrazovanje, stručna kompetencija i kreativnost biti kriterij zapošljavanja, a ne članstvo u stranci, poznanstvo ili podmićivanje onoga koji donosi odluke. Time smo odmah zatvorili i pitanje demografskog problema, i postaju nepotrebna ministarstva, agencije i izmišljene institucije koje će se baviti rješavanjem demografskog pitanja.

Malo da skrenemo na privatan život: kako provodite slobodno vrijeme?

Šetanju u prirodi, svaki oblik povezanosti sa prirodom, i društvo osoba s kojima se osjećam sretno i opušteno vidim kao najveću blagodat. Svaka fizička aktivnost iza koje se vidi ili osjeti neka pozitivna promjena, od košnje travnjaka do sporta koji me fizički iscrpi ali ispuni pozitivnim umorom. To je ono što ću reći kad razmišljam o vremenu koje se još nije dogodilo, ali teško da išta može zamijeniti radost i ispunjenost koju osjećam nakon što supruga i ja preuzmemo uloge bake i djeda, i kad čuvajući naše neuhvatljive unuke doslovce nemaš vremena za ništa drugo, nego u parku ili na igralištu paziti na svaki njihov korak. Bio bih najsretniji na svijetu kad bih znao da će me unuke pamtiti kao što ja pamtim svog djeda.

Koje knjige volite najviše čitati?

Svjesno ulazim u rizik, ali me još više baš briga što će izbor netko nazvati infantilnim, nakon što kažem da volim čitati knjige sa puno zapleta, drame, neizvjesnosti i akcije ali sa sretnim završetkom. Kao sociolog, sam dijelom izabrao, a dijelom usmjeren iskustvom ljudskog stradanja, počeo istraživati i razmišljati o uzrocima dubokog i tamnog mora društvene devijantnosti. Poslije naprosto vapim za sadržajima u kojima se iza toga svega, pa makar i samo u želji i autorskoj slobodi dogodi pozitivan i optimističan kraj.

Koja Vam je umjetnost najdraža?

Moguće da se već naslućuje odgovor, ona umjetnost u susretu s kojom, osjetim radost koju nitko i ništa nakon tog iskustva ne može relativizirati ili negirati. Bio bih nepravedan kad bih nešto posebno izdvojio jer bih time umjetno narušio prostor koji pronalazim u pisanom, oslikanom, rukama oblikovanom, igranom, glazbenom ili bilo kojem drugom izrazu neiscrpnog ljudskog nadahnuća za lijepo.

Koju glazbu volite najviše slušati?

Na prvu ću reći blues i rock ‘n’ roll, jer na to pitanje gotovo automatski odgovaram kao da imam ugrađeni softver s tim odgovorom. Ipak, riječ je o glazbi od koje uvijek polazim jer ju naprosto želim slušati, ali u konačnici to ni približno neće odgovarati proživljenom iskustvu. Glazba s kojom krenem u meni probudi s jedne strane neutaživu želju za istraživanjem, a sa druge bezbroj asocijacija koje me odvedu u glazbene galaksije koje sa početnim jednoznačnim odgovorom na prvi pogled nemaju nikakve veze. Ako bi me, nasuprot tome, netko poželio mučiti ili natjerati da priznam kako sam sudjelovao u nekoj od najvećih zavjera u povijesti, dovoljno je da me svlada, sveže i odvede u neki od klubova, kojih trenutno prednjače prema broju gostiju.

Ovo su Mali žensko-muški razgovori, pa bih Vas rado pitala: mogu li muškarac i žena biti prijatelji u stvarnom životu?

Mislimo li na prijateljstvo u kojemu nije primaran ili ne prevladava neki oblik erotskog naboja, da, moguće je. Vjerujem da se to iskustvo potvrđeno u životu svakoga od nas. Mislim da svatko od nas poznaje osobe drugog spola, u čijem se društvu osjeća ugodno i ispunjeno, a da je ujedno jedan od razloga za taj osjećaj upravo ta razlika te da možda baš ta razlika učvršćuje prijateljstvo.

Što kažete na naše preostale feministice?

Poznajem dosta njih, a znajući na kakve su utvrđene položaje jurišale i kad je bilo potpuno izvjesno da se ne samo u tom trenutku, već i dugoročno unaprijed neće ništa promijeniti, bez ikakve patetike koju mrzim iz dna duše, mogu reći da im se divim jednako kao i u vrijeme kad su danas ostvareni i samorazumljivi standardi bili potpuno nezamislivi.

Ne treba li muškarce odgajati da rade sve kućanske poslove kao i žene? I sl.

Tko se ne uključuje u kućanske poslove, živjet će u staji ili u svinjcu, pa tko voli nek’ izvoli. Koliko god tko od nas odrastao u sredini u kojoj se podrazumijevalo da su kućanski poslovi rezervirani samo za žene, našao se u okolnostima u kojima bi se bez promjene navika loše proveo. Mislim da je uključivanje u kućanske poslove u jednakoj mjeri pitanje odgoja i samoodgoja.

Jesmo li mi mačističko društvo?

Mislim da je to još uvijek neupitno. Jesmo i to je vidljivo na prvi pogled. Pa i tamo gdje postoji hinjena želja da se dokaže suprotno ti pokušaji djeluju umjetno, a često i neiskreno. Previše je i preduboko mačizam ukorijenjen u društvenim strukturama, kao što se i dalje intenzivno koristi kao predložak u području filma i glazbe, a o reklamama da se i ne govori.

Spremate li nam neku novu knjigu?

Nekoliko, nadam se dobrih želja već dulje vrijeme uporno odolijeva u toj početnoj fazi dobrih ideja i nacrta, pa na pitanje spremam li, mogu reći da, a na pitanje kad će to biti, malo je teže odgovoriti.

I nadalje, do kojih vrijednosti najviše držite u životu?

Budući da vrijednosti definiramo kao apstraktne ideje o tome što je po sebi dobro, opće korisno i lijepo, držim se onih dvaju Kantovih imperativa: ‘Djeluj tako da načelo tvoga djelovanja može postati načelo svih drugih’, i ‘Djeluj tako da ljude oko sebe i samog sebe vidiš kao cilj, a nikad kao sredstvo!’ Duboko sam uvjeren da uz vrijednosti dobra i ljubavi, svijet može postati sretno mjesto življenja.