Miroslav Pelikan ODLAZAK
Pogledao je u vrhove cipela. Bez trunke nečistoće, sjajne, očuvane, unatoč vremena i duga hodanja. Najugodnije mu je bilo u tim starim cipelama, nije osjećao umor od prijeđenih udaljenosti od grada do željezničke stanice. Svaki dan, usprkos ružnu, kišovitu vremenu, studeni ili sparini, dolazio je u rano popodne, odmah iza ručka, pratiti tuđe vlakove u koje njegova noga neće nikada kročiti. To je znao, dobro. Odlazio je na stanicu siguran u svoj povratak. Nakon mnogih ispraćaja, slijedilo je mučno i dugo, teško hodanje natrag u grad. Rijetko bi se osvrtao, zastajkujući osluškivao je zvukove sa sve dalje željezničke stanice. Bili su sve slabiji. Po njima je znao,polako odmiče, koliko se god trudio sporo hodati grad je bio sve bliži, postajao je veći, konture su sve izoštrenije. Stapajajući se s prvim sjenama kuća, nemir je prestajao, zatiljak nije više bio prekriven bolom, kao odnešen, istrgnut, bol je zamro. Kupovao bi večernje novine, prelistavajući ih bez osobita zanimanja, pratio je pozorno samo vijesti o promjenama voznog reda. Doista je bio ponosan na svoje znanje, u svako doba dana ili noći, bolestan, mamuran, znao je točne polaske i dolaske, bez iznimke. Novine bi nemarno savijao, stavljao u džep kaputa i odlazio u svoj stan. Stan mu je pružao samo prenoćište, bez pogleda na ulicu, na udaljenu stanicu. Zvuci vlakova rijetki su se čuli,noću možda,ali ni tada nije bio posve siguran, je li to vlak ili zvučna halucinacija. Skakao bi iz kreveta, razgrtao zavjese, zagledao se u noć loveći tragove zvuka. Poneki pramen magle ili dima lelujao bi oko prozora. Gledao je u ta lako isparljiva tijela, ponekad bi ih hvatao rukom, a prsti su mu prolazili kroz prozirno biće stremeći, čvršćem, osjetnijem… … …
Pročitajte cijelu priču Miroslava Pelikana: ODLAZAK !
