Mali ženski razgovori sa voditeljicom emisije Kutija slova na Hrvatskom radiju, novinarkom Karolinom Lisak Vidović

Jako je važno trenirati onaj najslabije razvijen mišić u našem tijelu, to je onaj za empatiju

Iako je po zanimanju diplomirana povjesničarka umjetnosti i komparativne književnosti, Karolina Lisak Vidović je prije puno godina kao mlada studentica završila na Hrvatskom radiju i ondje i ostala nakon diplome na Filozofskom fakultetu. Za Male ženske razgovore ova “knjigoljubica” koja posebno voli književnost govori o svojem nazoru na svijet, o svojim slobodnim trenutcima, o književnosti i o novinarstvu. Zavirite i vi za ovih kišnih dana u svijet voditeljice emisije Kutija slova na Hrvatskom radiju.

Gordana Igrec

Gdje ste rođeni?

Rođena sam u Zagrebu u Petrovoj bolnici, navodim namjerno ime te bolnice jer je u njoj rođen i moj brat, Dražen Lisak, koji je zaslužan za moje približavanje književnosti. Odrastajući uz njega, gledala sam ga kako naprosto guta knjige, pa sam pomislila, to je sigurno nešto dobro. On je bio moj veliki autoritet i uzor. U toj bolnici rodila sam i sama svoje dvije kćeri, tako da me za to mjesto vežu najljepše uspomene.

Od kada vodite emisiju Kutija slova?

Radijsku emisiju posvećenu književnosti pod nazivom Kutija slova vodim od rujna 2001. godine, tada sam naime preimenovala dotadašnju emisiju o književnosti Marulovu korablju koju sam naslijedila od bivše urednice Đurđe Mačković. Promjena imena dogodila se u želji da joj dam neki svoj mali pečat i da ju radim u dosluhu s novim vremenom. Tako da iduće godine slavimo dvadeset godina postojanja. Emisija sada već ima veliki kontinuitet, posebno kada znamo da se emitira svaki tjedan, uz pauzu ljetnih mjeseci, jer se tada smanjuje broj predstavljanja knjiga i drugih događaja vezanih uz svijet knjige i izdavaštva.

Bavite li se i vi pisanjem poezije?

Iznenadili ste me ovim pitanjem. Oduvijek pišem poeziju, u određenim životnim razdobljima bila mi je ona glavni način sagledavanja svijeta, uz nju sam lakše probavljala životne izazove, da tako kažem. No, nju pišem samo za sebe, samo ponekad podijelim koju pjesmu s najužim krugom mojih najintimnijih prijatelja i članova moje obitelji. S njima volim podijeliti te poetske trenutke koji su se jednostavno dogodili, bez forsiranja i plana, nadahnuli me i ustvari razveselili, neovisno o tematici koja je ponekad teška, ozbiljna, jer poezija je uvijek radost, čak kada govori i o patnji ili smrti. Jednom mi se samo dogodilo da sam objavila svoju pjesmu javno, točnije na Facebooku. Bilo je to u naletu osjećaja slobode, kada sam s obitelji nakon izolacije tijekom korone, prvi put krenula na put, prema moru. Vozili smo se cestom i zanos je učinio svoje, obuzdao racio, te je pjesma, ni kriva ni dužna, osvanula na društvenoj mreži.

 Što ste željeli postati dok ste bila mala djevojčica?

Bilo je tu svakakvih želja. Željela sam postati učiteljicom, maštala sam postati balerinom i glumicom, čak sam jedno vrijeme razmišljala bih li se možda i počela pripremati za prijemni ispit na Akademiji. Srećom po hrvatsku glumu nisam se za to odlučila.

Zašto ste baš odabrali novinarstvo?

U novinarstvu sam završila posve slučajno. Nikada nisam zamišljala postati novinarkom, ama baš nikada mi to nije padalo na pamet. Bila sam pri kraju studija i jednostavno sam otišla na razgovor za posao na Hrvatskome radiju, čisto da steknem iskustvo takvih razgovora za posao, da vidim kako to izgleda, bez ikakve namjere da taj posao i dobijem. Čak nisam ni točno znala za što točno traže vanjske suradnike, tako su oglašavali na radio postaji. Nisam ni sama čula taj oglas, nego mi je to prenijela majčina prijateljica s idejom da bi bilo dobro da se ja javim na to. Otišla sam, prvo na usmeni dio testa, onda i na pismeni, bila primljena u takozvanu novinarsku školicu Hrvatskoga radija  (tako smo je mi polaznici nazvali) i odlučila da ću je pohađati jer svako znanje je korisno, mislila sam, zašto ne naučiti osnove novinarstva. Predavao nam je karizmatični legendarni radijski voditelj Franc Pea. To je bilo to, tada sam se zarazila novinarstvom odnosno idejom da sadržaje koje volim i koje sam studirala mogu prenijeti javnosti. I više nije bilo povratka.

Je li točna ona izjava: Jednom novinar, uvijek novinar…

Apsolutno točna. Kad jednom probudite taj nerv, on ne može nestati. Imam jednu anegdotu o tome koju moj suprug Gordan Vidović često prepričava. On je bio na službenom putu u Londonu baš za vrijeme terorističkoga napada. Ja sam tada bila na poslu, kolege iz Informativnog programa su užurbano pripremali vijesti. Naravno da sam odmah nazvala supruga i pitala ga: Čuj, možeš li nam reći što se tamo događa? Jesi li što vidio? Treba nam izjava očevica za vijesti. Zbog tog novinarskog nerva ja svojeg supruga nisam ni pitala kako je, je li dobro, nego sam samo tražila da ga snimimo da kaže što je vidio i što se to događa. Toliko o tome jednom novinar, uvijek novinar.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Nemam puno slobodnog vremena, no najviše ga provodim s obitelji. Najdraže mi je kad možemo otići u prirodu. Žudim za redovitim bjegovima u prirodu, priroda me naprosto hrani, vraća mi energiju, oplemenjuje. Obožavam šetati šumom, grliti drveće, gledati prekrasne vizure, penjati se na Sljeme, fotografirati, šetati Maksimirom. Volim jogu i vožnju biciklom. Aktivnost mi je nužna jer puno sjedim pred računalom.

Volite li naše pjesnike i književnike i koje?

Volim li ih? Obožavam, ali Vam naprosto ne mogu samo tako reći koje, jer bi taj odgovor bio predug i vjerojatno bih zaboravila neke i poslije se kajala zbog toga. No, možda ipak mogu izdvojiti neke iz povijesti hrvatske književnosti, da suzim izbor, no i tu ću sigurno nekog zaboraviti. Tin Ujević, A. G. Matoš, Dobriša Cesarić, Nikola Šop, Vesna Parun, Slavko Mihalić, ma popis je dug. Jednako dug bio bi i popis suvremenih pjesnika. Da i tu suzim izbor, neću Vam navoditi imena suvremenih hrvatskih etabliranih lirika, imamo stvarno iznimno bogatu i kvalitetnu pjesničku scenu, vrhunsku, nego ću navesti jednog pjesnika koji nije iz Hrvatske, živi u BIH, u Prijedoru, no objavljuje i u našoj zemlji. Njegovo je ime Darko Cvijetić. Osim njega, navest ću i ime pjesnikinje koju otkrivam na Facebooku, koja možda još i ne zna da je prava pjesnikinja, od formata, možda i ne misli o sebi na taj način, no ona to doista jest. To je Sunčica Kunić.

Jeste li zadovoljni slušanošću emisije Kutija slova?

Zadovoljna sam, jer koliko god je radio kao medij dosta samozatajan i nije moćan kao televizija ili internet, on ima svoju vjernu publiku i uvijek čujem povratne informacije. K tome, radijski slušatelji su iznimno zahvalni slušatelji, s nekima od njih komuniciram direktno preko društvenih mreža, dopisujemo se, postali smo i prijateljima. Ove godine je promijenjen termin emitiranja Kutije slova. Ne ide više petkom u 16 sati i 30 minuta, nego u 10 i 05 ujutro, tako da se nadam da će se slušatelji prilagoditi. No, sve emitirane emisije mogu se slušati na Internetu, što slušatelji itekako znaju i mnogi baš tako slušaju emisiju.

S kojim ciljem je ta emisija pokrenuta?

Emisije o književnosti postoje na Hrvatskome radiju još od njegova osnutka, od početaka radijskog emitiranja, tako da imamo zavidan kontinuitet. Hrvatski radio kao sastavni dio HRT-a, dakle javnog servisa, mora po svojoj definiciji imati emisije posvećene kulturi i znanosti, to je naša najvažnija zadaća i uloga u našem društvu. Moj je cilj, kada radim Kutiju slova, da populariziram ljubav prema knjizi, prema čitanju, da predstavljam prave umjetničke vrijednosti, ali posebno i da pomognem mladim još neafirmiranim piscima pronaći put do čitatelja.

Kako usklađujete privatne i poslovne obaveze?

Teško i lako. Kako kad. Puno mi je pomagala moja mama,  sada kad su mi kćeri velike, važan je samo dobar plan i raspored dužnosti. No, kad i to izostane, snalazimo se i guramo dalje. Mislim da se trud uvijek isplati, privilegija je raditi ono što voliš.

Vaš moto u životu?

Nemam neki konkretni moto. Mislim da je najvažnije činiti dobro, činiti drugima ono što bi htio da oni tebi čine, pomagati slabijima, biti pošten. Čak i kad možda posumnjamo u to da se poštenje danas isplati, sjetiti se koje zadovoljstvo nam pruža činjenica da smo nekog usrećili i da je možda zbog takve neke baš vaše sitnice svijet postao malo boljim mjestom.

Do kojih vrijednosti držite najviše u životu?

Mislim da se odgovor djelomično krije u onom prije. To su iskrenost, poštenje i dobrota. Mislim da je i jako važno kako kaže izraelski pisac Etgar Keret trenirati onaj najslabije razvijen mišić u našem tijelu, to je onaj za empatiju. On to čini pišući knjige, a mi to možemo činiti čitajući knjige.

Radite li moguće na nekim novim projektima u novinarstvu i na kojim?

Radim. Počela mi je nedavno peta sezona televizijske emisije Što je klasik? koja se emitira na Trećem programu svakog drugog utorka u 22:30. Tu emisiju radim zajedno s producenticom Tihanom Čuljak. Osmišljavajući  i smanjujući priloge za nju  uživamo u sjajnoj sinergiji. Često to bude pravi kovitlac ideja, dobro se nadograđujemo i obje smo prave radoholičarke. Redatelj je Mislav Hudoletnjak, asistentica Željka Šešerko. Nedavno sam sudjelovala i u odličnom projektu Sunčana strana Prisavlja, vodila sam i uređivala svečano otvorenje Festivala svjetske književnosti, što mi je bilo sjajno iskustvo i zadovoljstvo. Osim toga, počela sam i raditi za emisiju Dobro jutro Hrvatska u kojoj svaki utorak preporučujem za čitanje nove književne naslove i tako nagovaram naše gledatelje da u ovoj digitalnoj eri uzimaju što češće knjigu u ruke.