JULIENNE, PISMO PREKO OCEANA |

Tomislav Marijan Bilosnić
JULIENNE, PISMO PREKO OCEANA

Umrla je (kažu) Julienne Eden Bušić
ali takvi ne umiru
Samo je tišina dobila ime
Tišina koja ostaje iza velikih ptica
kad jednom prelete ocean
i više se ne vraćaju

Odletjela je iz ove teške zemlje
što umara ljude i žene
i srce pretvara u kamen
Gore u nebu putuje sporije od tuge
i brže od zaborava
i mijenja obalu vjetra
Hrvatska Penelopa čeka
hrvatsku zemlju da se vrati sebi

Već u Oregonu među hladnim rijekama
i dimom čelika
njezina je duša govorila jezikom
hrvatskih kraljeva
Imala je samo jedno lice
lice vjernosti
Bila je žena od dvije domovine
i nijedna je nije mogla zadržati
Amerika joj je dala nebo
Hrvatska joj je dala ranu

Ona sada leti sa Zvonkom u oblacima bijelim
bez tamničkog broja na prsima
bez zidova što jedu čovjeka noću
s kosom od vjetra
i pod rukom nosi stare rukopise
i jednu Hrvatsku
Ispod njih svijetli more
i masline što šute kao redovnice

Neki će govoriti o avionu o otmicama
o godinama koje su pojedene željezom
jer povijest je slijepa knjiga
koja pamti eksplozije
a srce Julienne Eden Bušić
bilo je starije od ideologija
Voljela jednog čovjeka toliko dugo
da je vrijeme odustalo od brojanja

Nad Velebitom će možda večeras
jedna zvijezda gorjeti dulje
možda će je vidjeti emigranti
u dalekim gradovima Amerike
možda će je vidjeti žene u Hrvatskoj
koje još uvijek čekaju svoje mrtve
a možda će je vidjeti samo Bog

Zato večeras izgovaram njezino ime
kao molitvu: Julienne
U tom imenu šume atlantski valovi
zatvorska vrata i hrvatska polja
i krila jednog umornog anđela
koji se napokon vraća kući

Tomislav Marijan Bilosnić
Zadar – Postira – Zemunik, 21-25. svibnja 2026.