BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA u pjesničkoj antologiji u redakciji T.M. Bilosnića |

Božidar Brezinščak Bagola

Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski pjesnik, književnik i prevoditelj (Vrbišnica kraj Huma na Sutli, 9. XI. 1947). Teologiju studirao u Ljubljani, Münchenu i Zagrebu, gdje je diplomirao 1974. Potom studirao filozofiju u Münchenu i Beogradu, gdje je diplomirao 1978. Piše liriku (Bjegunac svete uspomene, 1971; U ime pračovjeka, 1983; Staklo u nama, 1990; Zapisi jednog bogoslova, 1994; Između sumnje i predanja, 2007; Moja duša s tvojom, 2012), prozu (Traganje za samim sobom, 1980; Razdruživanje, 1992; S one strane Dunava, 2002; Nadgrobna svjetlost, 2006; Em smo Horvati, 2008); U sjeni ljepote, 2014; Hitac u potiljak, 2019.), te dnevničke zapise, putopise, eseje i oglede (Zavičajna radost življenja, 1997; Sutla kao sudbina, 2005; Sam svoj dokaz, 2011; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020). Prevodi sa slovenskog i njemačkog jezika.

Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971., „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. Živi, piše i prevodi na svom rodnom brijegu u Hrvatskom zagorju.

Božidar Brezinščak Bagola

IMAM SVOJ BRIJEG

imam svoj brijeg
svoju djedovinu očevinu
svoj orah jabuku i šljivu
svoju cestu vrt i njivu
svoj topli dragi dom

imam svoj brijeg
svoju vjeru ufanje i ljubav
svoj pogled blag i posrtaje
svoje žuljeve i zalogaje
svoj žitak i svoj bitak

imam svoj brijeg
svoju sjenu i svoj mir
svoje hrvatsko zagorje
svoju grudu vječnosti
svoje čisto obzorje

UMIVANJE CVIJEĆEM

na cvjetnu nedjelju umivam se
ljubičicom jaglacem tratinčicom

ljubičicom za spomen na muku kristovu
za čovjeka kakav jesam i kakav ću biti
za šimuna cirenca i veroniku
za znoj na čelu pravednu

jaglacem za obraz čist i praštanje
za maštanje u mirnom podneblju
za obilje zelenila i radosti
za smisao sav u ljubavi

tratinčicom za vjernost svome tlu
za svaku voćku grm i ružu procvalu
za svaki grumen zemlje očeve
za svaki tračak nade uskrsne

ljubičicom jaglacem tratinčicom
umivam se na cvjetnu nedjelju

T. M. Bilosnić – Iz ciklusa Jednom se to dogodilo (kombinirana tehnika)

PUT U ZELENJAK

na gorskom prijevoju košenine
ostavljam iza sebe hum na sutli
i ugledam crkvu gospe vinagorske

protegnem se do velikog tabora
osluhnem šapat veronike desinićke
i nastavljam zavojitim putem

vozim se kroz jelenjak i ravnice
na potoku horvatska umijem lice
i postanem svjestan domoljub

nastavljam vožnju kroz tuhelj
preko brda na sveto mjesto zelenjak
gdje udahnem najčišći hrvatski zrak

SESTRA MARIJA

svako buđenje odnosi
jednog po jednog iz bolničke sobe
s osmijehom sestre marije

uz brojne instrumente
nahrani bolju polovicu utjehe
prozrači sobu i zatamni je

da bismo manje znali za sebe
životom strte nijeme igračke smrti
sve dok nas njezin osmijeh…

…opet probudi a možda i ne
samo se ime na krevetu zamijeni
a ona i dalje radi u jutarnjoj smjeni

OPET O LJUBAVI

slušam je li dijete spava
spava li dobra draga mama
s rukom na mome boku

prizivam prizor ljuveni
vinograd s procvalim breskvama
i povjetarcem proljetnim

o kako smo se slatko voljeli
klicali blagoslovljenoj utrobi
iz jedne zdjele blagovali

kad se dijete probudi
u našoj bračnoj postelji
mi ćemo opet o ljubavi

STARI KOLODVOR

nekad kolodvor slavni
izgrađen po kraljevom dopuštenju
bio je desetljećima polazište
za odlazak u širok svijet

nekad ures pitomog krajolika
danas tek ropotarnica uz prugu
zapuštena čekaonica s propuhom
i velikim natpisom na krovu

nekad se ovdje dočekivalo putnike
s limenom glazbom i domaćim vinom
srce bi zaigralo neočekivanim zanosom
oči se naslađivale nečijom krinolinom

danas se ispred starog kolodvora
izdužuje uz prugu tek peron od betona
meni tako drag i čudesno miomirisan
jer nadolazećim vlakom stiže ona

dočekujem je bez glazbe i cvijeta
ruku spremnih za nošenje teških torbi
od kolodvora do kurije navrh brijega
u kojoj ćemo zajedno kraljevati

ZA OLUJNA VREMENA

misao poletjela u zaborav
tijelo strepi od udara groma
pisaći stol škripi od pritajena bola
knjige padaju s polica mrtve hladne

kuća samo što nije ostala bez krova
na ulaznim vratima ostaci suncobrana
u obiteljskim odajama zavija pranina
pasja kućica ucviljeno doziva čuvara

u cvjetnjaku nema ni traga cvijeću
od stoljetne trešnje ostale tek čvoruge
voćnjak oplakuje odlomljene grane
procvaloj lipi nije više do čaja

slušam oluju kako se smije i luduje
pratim munje na nebu i ostajem priseban
znam da me na čarobnom brijegu čeka ona
bez koje ne mogu ni za olujna vremena