DUNJA DETONI-DUJMIĆ u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića

Dunja Detoni-Dujmić

Dunja Detoni-Dujmić rodila se u Križevcima, školovala u Zagrebu, gdje je završila studij komparativne književnosti; 1977. je doktorirala, potom je urednica u Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“. Od 1970. objavljuje književne prikaze, studije, eseje i pjesme u mnogobrojnim književnim časopisima i samostalnim knjigama. Proučava problematiku novije hrvatske književnosti (monografije o Franu Galoviću, Dinku Šimunoviću, Krugovima, T. Ladanu), književne veze hrvatskih s angloameričkim piscima. Napisala je prvu povijest hrvatskoga ženskog pisma od 1800. do 1945. (Ljepša polovica književnosti, 1998.), autorica je i knjige eseja o hrvatskim književnicama od 1945. do 2010. (Lijepi prostori, 2011.); njezina knjiga Mala noćna čitanja (2017.) sadrži sedamdesetak kritika hrvatskih romana objavljenih u razdoblju 2011-15., a Tekstovi u kon/tekstu (2020.) dvadesetak studija i eseja o novijoj hrvatskoj književnosti.

Objavila je sedam pjesničkih zbirka (Hajon, Naprijed, 1993., Zbirka listova, Matica hrvatska, 1993., Bluzeri, DHK,2006., Tiha invazija, DHK, 2011., Bili smo Istok i Zapad, DHK, 2014., Svjetski dan samoće, DHK, 2018.; Nebeski grafiti, Studio nova, 2019.). Zastupljena je u više antologija novijega hrvatskog pjesništva, a pjesme su joj prevedene na španjolski, engleski, bugarski i njemački. Dobitnica je Nagrade „Tin Ujević“ (za Tihu invaziju), „Zvane Črnja“ (za Lijepi prostori), „Julije Benešić“ (za Mala noćna čitanja) te „Kiklop“ (za leksikone svjetske književnosti).

Dunja Detoni-Dujmić

BICIKLIRANJE

Proljeće je okrutno, travanj kažu najgori, u kući još sniježi, očevi su već otišli a majke pozaspale, pred nama je ulica, u nju je lako zakoračiti ali kako s nje sići, zovnem ga i on dotrči, maše mi psećim veseljem pa zajedno jurimo od sunca do sunca, takva je gradska ravnodnevica, a oko nas nomadi, ulični vitezovi, i oni bi s nama, dobacim im komadić smijeha, vrate mi ga u zubima, mi vozimo četveronožno, uz cvrkut i tisućljetnu travu, naša su tijela u božjim satima, drže ih još samo nebeski potpornji, od njih u ulicu više ništa ne stane, sve brže vrtimo pedale, nešto pokreće našu srčanost, nešto izjeda naše okajanje, ima li još mjesta u proljetnom skloništu, sve se odjednom zatvorilo pa i nagli zalazak sunca, vraćamo se zadihani, kuća nam je uvijek netko drugi, izdaleka nas promatra tišina, prelijeva se iz sebe u sebe.

TIŠINA

Povremeno se zapitam što se nalazi iza nje, odnosno što je jače od pozadinske velike tišine, možda je to mala riječ zatišje, nastala davno kad još nije bilo riječi, a ljudi se sporazumijevali dimovima, izgovorim ju tiho, malo promiješam u ustima, okrenem nepce naglavačke i proizvedem gutljaj po gutljaj zatišja kao da ispijam vodu u kojoj se utopio neki otočić tišine, stalno sam na rubu straha da ću proigrati njezinu tajnovitost, zato nastojim ne izgovoriti ju prerano niti prebrzo, od moje veselosti mogla bi se rastvoriti na sitnije čestice, kao na primjer na ti, ši, za, je, a to znači nestati i otpisati me zauvijek, precrtati me u svome umu i imenu, u svome ljetu, u dobima i dobitcima, bolje da se odmah zatišinim, to jest dobrovoljno uselim u zatišje među vrane i hrastove i viknem joj: tišino vrati se kući dok te još želim čuti.

ONAON

1.

on od jutra do mraka ratari na proplanku punom daljinskih sjena i čini se kako je uspio preorati nered koji je ostao nakon eksplozije početnoga straha

Uzeo je brtvilo, kosu, vjetromjer, zabio rilo i mamutov zub u zemljinu pokoricu koja mu je pripala po pravilima prvenstva, sunce se izleglo iz mora, zasvjetlucalo na oštrici planinske kukuljice, na vršku joj čuvar ratara, kerberi bdiju nad edenskom stazom, on posipa solju zemlju iz koje je otet, pravi crtovlje, riše zamršenu geometriju, nasade koromača, divljeg zelja, kruha,  plodina, žuri mu se, plombira mračne zemljine pore, razbija klisure, stenje u sebi: ni među sivim kamenjem nema sličnosti, svaki dolazi iz vlastita ponora, na listovima pustinjske ruže već se srebri kolonija puževa, oni prave zelene otvore i ispisuju jelovnik za prvu večeru, tu će večeru nazvati alkemičarskom, kada se smrači počinje velika rošada, sjene i svjetla zapadaju u melankoliju, paprati se ruše kao trolovi, miševi pod mjesčevim zrakama postaju dinosauri, kornjače stružu perajama na putu prema vrištini, iz tame nekontrolirano sijevaju florescentne oči pustinjskih vukova, a ona u mraku postaje nevidljiva kao ametist prožet nekim unutarnjim vriskom. 

2.

nju je dohvatio vještičji malj i rasuo joj prah koji je plutao uokolo još dvije tisuće godina

Pale se krijesovi, nestalo je doba nevinosti, netko donosi malj, netko samoću, stižu rojevi svjetova, rastvaraju se šavovi, kroz pukotinu tijela providi se horizont, svijaju se rebra, briše spona između zjenica i želja, to nije ljubav nego anatomija, ne treba mi ni pripravak protiv boli, obje polovice gore istodobno, trče raspletenih kosa, ništa ne ostaje u prirodnoj veličini osim krivnje, ona dolazi na red prva, izgorjet će zajedno sa mnom, spalite mi skute, donesite suharaka i slame, zna se da najljepše gore one koje nikomu ne pripadaju, muškarci prolaze kao ogromne dodo-ptice i peru ruke, iskre se zavlače u tijelo i ubadaju, rastežu ogrlicu, skraćuju profil, u uhu već pjevaju male smrti, gomila širi oči, posljednji pozdrav onima koji ostaju, hvatam se za tlo, tu su me opekle koprive, poneka travka gori sa mnom, smrt se dakle razvija, nada mnom je bog kad ga ima, voljela bih znati na kojoj će me postaji ostaviti, ovdje raste samo  pepeo, počinje utrka  smrtnika, onih koji još nisu na redu, a smrt uvijek dolazi sama i zbije se u jednu točku, tko bi u svemu uopće vidio neki poredak?          

• 

• 

RADOVI NA CESTI

U tren smo se našli na strani nereda,
Tamo gdje nas čeka ožujak i odbačene stvari,
Gdje se jastuci stanjuju bez topline tijela
I miruje glomazan otpad;
Sami na ulici neizglačani,
Gdje je samoća u džepnom izdanju,
A perači se ulica grudaju prašinom,
Na granici, između zidova
Slušamo kako u jednom teče odbrojavanje
A za drugoga se svi pridržavamo.
Sve će biti snimljeno, utaboreno
Kad nas prestanu izjedati prozori,
Kad se zgusne nebo, izglade dvorišta
Ili se netko odluči malo zaigrati s ljubavnikom
I lagano pritisnuti puce – tada se sve odjednom zaustavi,
Svi dostavljači novina, vlasnici samoće i studeni.

• 

• 

LJUBAVNI THANATOS

1.
Čekam da ona odustane
i ode s posla kući kao mačja roditeljica
kojoj svjetlucaju sjene i oči na crnom
baršunu
no smrt jača mišiće jer želi još i još
ljubavnih ćaskanja sve dok ne ispije zadnju kap
i strpa je u backpack da joj se nađe putem
oblivenim uspomenama koje je ispustilo srce
dok se pitalo
je li moguće
zaviriti u ljubav ili njezino središte
ispletene u mali osunčani vijenac smrti?

2.
Ona se uvukla u knjigu cirkuskog bestijarija
i zaplovila afričkom divljinom i zapalila pola zoološkog mora
pa se uselila među urođeničke kolibe što viore na vjetru
pola ih pojela – pola poslala u pučku kuhinju
gdje se prodaju u bescjenje narukvice od bijeloga ničega
i igrala se s krajem kao koncem od kojega se šiju košuljice
šiju ih dječje ručice malih akrobata što se njišu na trapezu
na valovima tsunamija i izvlače konope s lađa
pa kreću na put prema svjetskim cirkusima
pa plivaju u ustima oceanskih narvala.

Dunja Detoni Dujmić u pjesničkoj antologiji u redakciji T. M. Bilosnića