Povodom najave nastavka knjige “Hrvatska bajoslovlja” razgovaramo sa glumcem Vidom Balogom

Na izvorima naših tradicija posjedujemo veliko blago

“Ja sam jedini Zagrepčanin koji cijeli život govori da je iz Gotalovca”, rekao nam je to duhovito odmah na početku našeg razgovora glumac Vid Balog. Reklo bi se: “U svojem stilu”, koji je mnogima prepoznatljiv po ulogama komedijaša u komedijama, ali tek rijetkima kao pisca vanserijski vrijedne knjige “Hrvatska bajoslovlja”. Upravo o toj knjizi razgovarali smo sa Vidom Balogom za portal Akademija Art.

Gordana Igrec

Dakle, Vi ste Zagrepčanin iz Gotalovca?

Rođen sam u Koprivnici. Premda su moji već živjeli u Zagreb. Odnesli su me u Zagreb. I od djetinjstva sam u Zagrebu. Tak sam ja Zagrepčanin koji cijeli život pripoveda da je iz Gotalovca. To je jedno od veća tri mjesta koja se nalaze kraj mađarske granice.

A onda kada ste odrasli, u kojoj klasi ste diplomirali?

Magistrirao sam u klasi kod mojeg voljenog na žalost danas pokojnog profesora Tomislava Durbešića.

U kojem kazalištu ste angažiranji?

Odmah nakon dvije kako sam upisao Akademiju postao sam stipendist zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija. To je moj svijet i svjetonazor.  Za sada ne možemo raditi, ali nadam se da ćemo najasen početi jer doista mi nedostaje ta atmosfera.

Kako ste došli na ideju da napišete knjigu Hrvatska bajoslovlja?

„Hrvatska bajoslovlja“ su vjerovanja mojih predaka. Neprestani odlasci u Gotalovac i neprekidno čuvanje mojih prabaka njihove tradicije koju sam slušao nagnalo me da sve to jednog dana i zabilježim. Imao sam djetinjsjvo kakovo je  danas malo kome zamislivo. Išli bismo kod strine Slave i slušali njezine priče. Vjrojatno sam od posljednjih ljudi u Hrvatskoj koji je doživio prijenos tradicije.  Na to sam jako ponosan. Uvijek me mučilo da taj svijet mitološke mašte približim da odškrinem taj prozor. Zahvaljujući toj knjizi ključan dio sam napravio.

Što zapravo znači sam naslov?

Bajoslovlje je naziv iz 19. stoljeća hrvatska riječ za mitologiju. Ja sam je nazvao u množini zbog toga što su pojedina vjerovanja u bića iz raznih razdoblja. Predkršćanski sloj imamo a potom imamo nešto što je dolutalo iz srednjeg vijeka, baroka, renesanse. Primjerice, Vodenjak kojeg imaju svi u slavenskim, pa čak i u germenskim predajama vuku korijene u indoeuropsku prošlost. Stanoviti Ariluš ne znam kako je došao u prekodravlje. Oni svi ne čine folklorne predaje , ali dobar su putokaz za rekonstrukciju starih slavenskih vjerovanja.

O čemu knjiga govori?

Knjiga je doprinos uz prekrasne knjige mojeg dragog prijatelja  Radoslava Katičića i velikog učitelja Vitomira Belaja. Na tragu rekonstrukcije slavenskih mitskih predaja. U korpus rekonstrukcije ulaze i bića koja nisu božanstva nego su mali doprinos predkršćanskim likovima – mnogoboštva. Govorimo o tradiciji koja je zajednička svim narodima. Od Indije do Portugala. U tom kontekstu smještamo ova bića,  a razvidno je da je slvenski i baltički krug jedan od najstarijih tvrđava vjerovanja i prajezika.

Što je, međutim, sa“ Bijelom ženom“ iz bajoslovlja?

Bijela žena je nešto o čemu su razni kazivači govorili. Da duh Bijele žene okolo luta u vrijeme kada dolazi rat. Tako da su starci vjerovali da ih nije dobro sresti. Tu smo na tragu božice rata. Radi se o duhu. Javila se 1913, dakle, pred I.svjetski rat, potom 1939. Pred II.svjetski rat i zadnje kazivanje bilo je 1989/90. Pred Domovinski rat. Prema tom zadnjem kazivanju hodala je kroz selo Golu. Dvije osobe su tvrdile da su ju vidjele. Lebdi u bijelini.Inače,  osnovna oznaka korote nekada je bila bjelina. Kada su žene bile u koroti nosile su čistu bjelinu bez čipke. Crnina je došla u 19. stoljeću kao oblik žalovanja za nekim bliskim. Bijela žena – ona sigurno upućuje na slavensku božicu rata.

Što to ima Podravina kada ste toliko mitova i nadrealnoga uspjeli sakupiti iz njezine „podsvijesti“ i sabrati u knjigu? Tu je i „hlebinska škola“ bila.

Prvo: U Podravin, posebice  u prekodravskom kraju su bile vrlo male migracije stanovništva. Nikada taj kraj nije podpao pod otomansku vlast. Domicilno stanovništvo je uspjelo ostati u većini. Kako su živjeli stoljećima u istom prostoru sačuvali su predaju. Primjerice: Konj ima istu vrijednost za unuka i za djeda. Konj sa grivom i sa vilama i unuk jednako doživljava kao i djed do trenutka dok se ne pojavi traktor. Sad su konji turistička senzacija, a ne mitska predožba kakvu su imali naši stari.

Što ste zapravo željeli poručiti tom knjigom?

Želio sam poručiti da u današnjem svijetu su dobrodošle sklonosti traženju onostranog preko hobita, a da na izvorima naših tradicija posjedujemo veliko blago. I ne moraju nam uvijek anglosaksonsko mitovi biti uzor. Naša sela imaju bogatu tradiciju da bi se to dalo iskorisitit kao predložak za dokumentarne filmove, slikovnice i knjige. Jer ako ih mi ne ćemo prepoznavati, a onda tko će?

Spremate li nastavak?

Da. To obično život napravi. Poslije sam sreo razna bića iz 18 stoljeća. Slota kao bića, nisam obradio Drekavce u Bosni, Posmikalo nisam obradio, a to je duh koji opsjedne stvari, Regoč sam iz 16.stoljeća koji je bio tako veliki da je galije mogao bacati isto kao i Petar Klepac goranski čudesni mitski lik. Neprestano mi dolaze na ovaj ili onaj način. Spremam se napisati nastavak ne baš danas nego s vremenom. Kralj Matijaš je tu. Postoje zapisi iz Zagorja gdje se veli da Kralj Matijaš spava pod Železnom gorom i kada se probudi biti će kraj svijeta.

Koliko dugo ste radili na knjizi?

Radio sam na samoj knjizi dvije godine. Skupljao sam građu od srednje škole. Dakle 20 godina.

Je li javnost dovoljno upoznata sa postojanjem takve knjige?

Uglavnom kada imam povrtanu informaciju ona je lijepa. Najčešće većina ljudi me zna da sam ja komedijaš sa prošćenja i Martinja. Od dragih prijatelja uvijek dobijem potvrdu da je dobro to što sam napravio.

Što nam novoga u glumačkom svijetu pripremate?

Upravo smo uvih dana završili Legendu o Picokima. Danas idem u Varaždin jer tamo postavljamo komediju Cigle svete Elizabete koju sam ja napisao. Sada to radimo u HNK Varaždin. U doba korona napisao sam Kravu na granici. To je također komedija. Tradiconalno igram Groficu Maricu i Faraona. Imam Svetu Margaretu. U nizu komedija sam angažiran i nikada mi nije dosadno. A knjigu ću zaokružiti kao cjelinu, jer to dugujem našoj tradiciji i mojem djetinjstvu na razmeđi svjetova.