SLIKE KAO SVEČANOST ZA OČI, A BOJA OKREPA ZA DUŠU

Vinoreli Marine Tomašević

U petak 19. lipnja 2020. godine u Vinariji Mas Vin u Polači otvorena je izložba „Vino je umjetnost“ Marine Tomašević. Uz autoricu na izložbi su govorili, domaćin Radoslav Bobanović i književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić

Bilosnić je, predstavljajući radova Marine Tomašević izvedene u tehnici vinorela, slikanjem vinom, kazao:

Kad govorimo o slikarstvu ili poeziji, znamo da ni tisuće definicija ne mogu nam predočiti ono što oči vide i duša osjeća. Riječ je o odnosu gdje treptaj postaje vječnim vremenom, a vrijeme kao da i ne postoji.

Pa što onda kazati o vinorelima Marine Tomašević?! Ponovit ću ovdje razgovor koji sam davno vodio s ekselencijom umjetničke fotografije Antom Brkanom. Dakle, upitao sam fotografskog velikana, što misli o nekim slikama koje smo zajedno gledali. Tonći mi je odgovorio: lijepe su, dobre su, i rado bi ih imao na svome zidu. Eto, to ću ponoviti za Marinine radove, iako sam u prvome času očekivao složeniju ocjenu onomad od Brkana. Tek sam kasnije shvatio kako je meštar na svoj način ponovio Delacroix-ovu mudrost, kako je svaka slika u prvom redu i prije svega svečanost za oči.  Konačno i kada slikamo, mi slikamo očima čije su nam ruke samo alat. U očima su boje, tonovi, likovi, u očima je duša, sav naš unutarnji svemir.

Ovu tajnu shvatila je i prihvatila umjetnica Marina Tomašević, koju znamo kao pjevačicu i slikaricu. Kada slika, bilo portrete svojih kolega, konje ili druge motive, Marina se prihvaća zadatka da razveseli naše oči. Zadatak je ti m veći i složeniji, što to ostvaruje  zahtjevnom, teškom i rijetkom slikarskom tehnikom – slikanjem vinom, koje je, vjerujem, počelo vinskom mrljom na tunici kakvog antičkog uglednika na Dionizijevim svečanostima, pa se ponešto reflektiralo i u renesansi, da bi se danas time bavili rijetki među rijetkima, uglavnom odvažni, oni kojima ne nedostaje hrabrosti, koja kao u kineskoj kaligrafiji iziskuje znanje i strpljenje.  Slikanje vinom tehnika je jedne boje, tako da se izbjegavanjem novih poteza i namaza, ta jedna, ista boja, u finim prijelazima tako nježno gradira do mistične gozbe svjetla, baš kao da se boja izložena suncu vraća u prvotnu svoju kap u zrnu grožđa. Minuciozne obrade detalja, bez kojih ovdje nije moguće ostvariti zrelo likovno djelo, zrenjem poput ravnokotarskog plavca, raskoš svoje realnosti pokazuje u skali od svijetložutih, preko tamnocrvenih, do ljubičastih tonova, što uistinu umjetnost (ovdje kazano u širem smislu) povezuju se vinom, i potvrđuju Paul Jeana kako „umjetnost nije, doduše, kruh života, ali je zato vino života.“

Dakle, ovo slikarstvo glede tehnike, teme i slikarskog materijala, pigmenta samog, povratak je prirodi, njezinoj zbilji. Potreba za ovom i ovakvom umjetnošću već po svojoj prirodi ne može proizlaziti iz bilo kakvog egzibicionizma, a slike Marine Tomašević nas zorno uvjeravaju kako nije lažna ni njihova realizacija. Ono što je prirodno, u ovome se slučaju, vidimo, ne ispravlja, već se iznosi kao tajna, vječna kao i sam život.  Ruka prirode, ruka je slikarice. To je njezina vještina. Kinezi bi kazali: „I dragom je kamenu potrebna vješta ruka majstora“.

E sad, ovdje bi zasebno mogao govoriti i o vinima kao boji i konjima kao temi; vinu kao životnoj esenciji, napitku besmrtnosti, „piću božje ljubavi“, svoj onoj mistici koju su njemu u slavu ispovijedali podjednako svetci i umjetnici; i konjima, moći i snazi, onima koji vuku kola Sunca po kojemu se zauvijek obnavljamo;  pa opet bi došli do istoga zaključka kako je naslikati sliku isto što i oživjeti nestalo. Uostalom, ne znam ima li na ovome svijetu išta pametnije od ukroćivanja konja i pretvaranja sunca u vino, žrtvu i strast, koja se u Euharistiji preobražava u krv.

Sad, kad nas je Marina, kao u „Pjesmi nad pjesmama“ svojim slikama slikanim vinom uvela u Bobanovićeve odaje vina, a takve su odaje od proročkih vremena bile i ostale – odaje svjetlosti i ljepote, mudrosti i istine, konačno vjere, meni je za kraj ponoviti riječi Svetog Ivana od Križa, čije sam rodno mjesto Fontiveros i kuću pohodio upravo u ove dane prošle godine, a koji će za vino kazati da je „po razboru, Božja mudrost; po volji, njegova ljubav; po sjećanju, njegove slasti“.

Tomislav Marijan Bilosnić