Vinoreli Marine Tomašević
U petak 19. lipnja 2020. godine u Vinariji Mas Vin u Polači otvorena je izložba „Vino je umjetnost“ Marine Tomašević. Uz autoricu na izložbi su govorili, domaćin Radoslav Bobanović i književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić
Bilosnić je, predstavljajući radova Marine Tomašević izvedene u tehnici vinorela, slikanjem vinom, kazao:
Kad govorimo o slikarstvu ili poeziji, znamo da ni tisuće definicija ne mogu nam predočiti ono što oči vide i duša osjeća. Riječ je o odnosu gdje treptaj postaje vječnim vremenom, a vrijeme kao da i ne postoji.
Pa što onda kazati o vinorelima Marine Tomašević?! Ponovit ću ovdje razgovor koji sam davno vodio s ekselencijom umjetničke fotografije Antom Brkanom. Dakle, upitao sam fotografskog velikana, što misli o nekim slikama koje smo zajedno gledali. Tonći mi je odgovorio: lijepe su, dobre su, i rado bi ih imao na svome zidu. Eto, to ću ponoviti za Marinine radove, iako sam u prvome času očekivao složeniju ocjenu onomad od Brkana. Tek sam kasnije shvatio kako je meštar na svoj način ponovio Delacroix-ovu mudrost, kako je svaka slika u prvom redu i prije svega svečanost za oči. Konačno i kada slikamo, mi slikamo očima čije su nam ruke samo alat. U očima su boje, tonovi, likovi, u očima je duša, sav naš unutarnji svemir.

Ovu tajnu shvatila je i prihvatila umjetnica Marina Tomašević, koju znamo kao pjevačicu i slikaricu. Kada slika, bilo portrete svojih kolega, konje ili druge motive, Marina se prihvaća zadatka da razveseli naše oči. Zadatak je ti m veći i složeniji, što to ostvaruje zahtjevnom, teškom i rijetkom slikarskom tehnikom – slikanjem vinom, koje je, vjerujem, počelo vinskom mrljom na tunici kakvog antičkog uglednika na Dionizijevim svečanostima, pa se ponešto reflektiralo i u renesansi, da bi se danas time bavili rijetki među rijetkima, uglavnom odvažni, oni kojima ne nedostaje hrabrosti, koja kao u kineskoj kaligrafiji iziskuje znanje i strpljenje. Slikanje vinom tehnika je jedne boje, tako da se izbjegavanjem novih poteza i namaza, ta jedna, ista boja, u finim prijelazima tako nježno gradira do mistične gozbe svjetla, baš kao da se boja izložena suncu vraća u prvotnu svoju kap u zrnu grožđa. Minuciozne obrade detalja, bez kojih ovdje nije moguće ostvariti zrelo likovno djelo, zrenjem poput ravnokotarskog plavca, raskoš svoje realnosti pokazuje u skali od svijetložutih, preko tamnocrvenih, do ljubičastih tonova, što uistinu umjetnost (ovdje kazano u širem smislu) povezuju se vinom, i potvrđuju Paul Jeana kako „umjetnost nije, doduše, kruh života, ali je zato vino života.“
Dakle, ovo slikarstvo glede tehnike, teme i slikarskog materijala, pigmenta samog, povratak je prirodi, njezinoj zbilji. Potreba za ovom i ovakvom umjetnošću već po svojoj prirodi ne može proizlaziti iz bilo kakvog egzibicionizma, a slike Marine Tomašević nas zorno uvjeravaju kako nije lažna ni njihova realizacija. Ono što je prirodno, u ovome se slučaju, vidimo, ne ispravlja, već se iznosi kao tajna, vječna kao i sam život. Ruka prirode, ruka je slikarice. To je njezina vještina. Kinezi bi kazali: „I dragom je kamenu potrebna vješta ruka majstora“.
E sad, ovdje bi zasebno mogao govoriti i o vinima kao boji i konjima kao temi; vinu kao životnoj esenciji, napitku besmrtnosti, „piću božje ljubavi“, svoj onoj mistici koju su njemu u slavu ispovijedali podjednako svetci i umjetnici; i konjima, moći i snazi, onima koji vuku kola Sunca po kojemu se zauvijek obnavljamo; pa opet bi došli do istoga zaključka kako je naslikati sliku isto što i oživjeti nestalo. Uostalom, ne znam ima li na ovome svijetu išta pametnije od ukroćivanja konja i pretvaranja sunca u vino, žrtvu i strast, koja se u Euharistiji preobražava u krv.

Sad, kad nas je Marina, kao u „Pjesmi nad pjesmama“ svojim slikama slikanim vinom uvela u Bobanovićeve odaje vina, a takve su odaje od proročkih vremena bile i ostale – odaje svjetlosti i ljepote, mudrosti i istine, konačno vjere, meni je za kraj ponoviti riječi Svetog Ivana od Križa, čije sam rodno mjesto Fontiveros i kuću pohodio upravo u ove dane prošle godine, a koji će za vino kazati da je „po razboru, Božja mudrost; po volji, njegova ljubav; po sjećanju, njegove slasti“.
Tomislav Marijan Bilosnić
Motiv raslinja u opusu Tea Trostmanna
Ciklus fotografija Tea Trostmanna s motivima raslinja izuzetan je doprinos suvremenoj hrvatskoj fotografiji Miroslav Pelikan U iznimno bogatom opusu dubrovačkog umjetnika, slikara i fotografa Tea Trostmanna izdvajaju se ciklusi umjetničke fotografije s raznolikim motivima raslinja. Neopisivo bogatstvo boja, oblika ,razgranalo se i u ovom najnovijem, rekao…
ART POSTCARD (12) – TIHA POBJEDA: Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove
✨ „Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove – jer vanjski sjaj hrastovih stolova prolazi, a istinska snaga zrije u tišini čiste zemlje.” Dvanaesta po redu misaona art razglednica portala Akademija Art nadahnuta je bezvremenskom životnom mudrošću legendarnog književnika i novinara Gerharda Ledića. Prizor drevnog…
🧠 UNUTARNJI KOD (14): Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove – Anatomija ega, sebičnosti i tihe poniznosti
U dubini starih požeških podruma, gdje raskošni hrastovi stolovi na ulazu polako ustupaju mjesto čistoj zemlji i vinima što u tišini odležavaju u mraku brda, davno je izgovorena rečenica koja sažima čitavo životno iskustvo: „Onaj tko pobijedi sebe, sve su pobjede njegove.” Kako u vremenu koje…
Globalni obzori i autohtoni ponos: Kako sačuvati vlastiti kod u eri planetarnog ubrzanja
Dok se veliki svjetski i europski sustavi suočavaju s krizom identiteta i administrativnom tromošću, neovisne platforme postaju jedini stvarni čuvari baštine. Zašto je lokalna autentičnost naš najbolji globalni štit i kako vlastita pamet nadrasta suhoparni matrix birokracije? Suvremeni globalni matrix sve više teži uniformiranosti i brisanju…
🧠 UNUTARNJI KOD (13): Anatomija ljubomore – Zašto najteže emocije skrivamo iza zidova šutnje?
Ljubomora je jedna od najsloženijih ljudskih emocija jer u sebi istodobno nosi strah od gubitka i duboku nesigurnost u vlastitu vrijednost. U sredinama gdje se o intimnim borbama rijetko govori naglas, samo otvaranje ove teme postaje ključan korak prema očuvanju mentalnog zdravlja i zdravih odnosa. Za…
Geometrija putovanja: Zašto vožnja otvorenom cestom ostaje najljepši oblik moderne meditacije
U eri autonomnih vozila, električnih pogona i neprekidne žurbe od točke A do točke B, zaboravljamo da je automobil nekada bio simbol čiste slobode. Kako povratak užitku same vožnje, bez gledanja na sat, postaje savršen bijeg iz svakodnevnog stresa? Automobilska industrija danas se natječe u brojkama…






