Vinoreli Marine Tomašević
U petak 19. lipnja 2020. godine u Vinariji Mas Vin u Polači otvorena je izložba „Vino je umjetnost“ Marine Tomašević. Uz autoricu na izložbi su govorili, domaćin Radoslav Bobanović i književnik i slikar Tomislav Marijan Bilosnić
Bilosnić je, predstavljajući radova Marine Tomašević izvedene u tehnici vinorela, slikanjem vinom, kazao:
Kad govorimo o slikarstvu ili poeziji, znamo da ni tisuće definicija ne mogu nam predočiti ono što oči vide i duša osjeća. Riječ je o odnosu gdje treptaj postaje vječnim vremenom, a vrijeme kao da i ne postoji.
Pa što onda kazati o vinorelima Marine Tomašević?! Ponovit ću ovdje razgovor koji sam davno vodio s ekselencijom umjetničke fotografije Antom Brkanom. Dakle, upitao sam fotografskog velikana, što misli o nekim slikama koje smo zajedno gledali. Tonći mi je odgovorio: lijepe su, dobre su, i rado bi ih imao na svome zidu. Eto, to ću ponoviti za Marinine radove, iako sam u prvome času očekivao složeniju ocjenu onomad od Brkana. Tek sam kasnije shvatio kako je meštar na svoj način ponovio Delacroix-ovu mudrost, kako je svaka slika u prvom redu i prije svega svečanost za oči. Konačno i kada slikamo, mi slikamo očima čije su nam ruke samo alat. U očima su boje, tonovi, likovi, u očima je duša, sav naš unutarnji svemir.

Ovu tajnu shvatila je i prihvatila umjetnica Marina Tomašević, koju znamo kao pjevačicu i slikaricu. Kada slika, bilo portrete svojih kolega, konje ili druge motive, Marina se prihvaća zadatka da razveseli naše oči. Zadatak je ti m veći i složeniji, što to ostvaruje zahtjevnom, teškom i rijetkom slikarskom tehnikom – slikanjem vinom, koje je, vjerujem, počelo vinskom mrljom na tunici kakvog antičkog uglednika na Dionizijevim svečanostima, pa se ponešto reflektiralo i u renesansi, da bi se danas time bavili rijetki među rijetkima, uglavnom odvažni, oni kojima ne nedostaje hrabrosti, koja kao u kineskoj kaligrafiji iziskuje znanje i strpljenje. Slikanje vinom tehnika je jedne boje, tako da se izbjegavanjem novih poteza i namaza, ta jedna, ista boja, u finim prijelazima tako nježno gradira do mistične gozbe svjetla, baš kao da se boja izložena suncu vraća u prvotnu svoju kap u zrnu grožđa. Minuciozne obrade detalja, bez kojih ovdje nije moguće ostvariti zrelo likovno djelo, zrenjem poput ravnokotarskog plavca, raskoš svoje realnosti pokazuje u skali od svijetložutih, preko tamnocrvenih, do ljubičastih tonova, što uistinu umjetnost (ovdje kazano u širem smislu) povezuju se vinom, i potvrđuju Paul Jeana kako „umjetnost nije, doduše, kruh života, ali je zato vino života.“
Dakle, ovo slikarstvo glede tehnike, teme i slikarskog materijala, pigmenta samog, povratak je prirodi, njezinoj zbilji. Potreba za ovom i ovakvom umjetnošću već po svojoj prirodi ne može proizlaziti iz bilo kakvog egzibicionizma, a slike Marine Tomašević nas zorno uvjeravaju kako nije lažna ni njihova realizacija. Ono što je prirodno, u ovome se slučaju, vidimo, ne ispravlja, već se iznosi kao tajna, vječna kao i sam život. Ruka prirode, ruka je slikarice. To je njezina vještina. Kinezi bi kazali: „I dragom je kamenu potrebna vješta ruka majstora“.
E sad, ovdje bi zasebno mogao govoriti i o vinima kao boji i konjima kao temi; vinu kao životnoj esenciji, napitku besmrtnosti, „piću božje ljubavi“, svoj onoj mistici koju su njemu u slavu ispovijedali podjednako svetci i umjetnici; i konjima, moći i snazi, onima koji vuku kola Sunca po kojemu se zauvijek obnavljamo; pa opet bi došli do istoga zaključka kako je naslikati sliku isto što i oživjeti nestalo. Uostalom, ne znam ima li na ovome svijetu išta pametnije od ukroćivanja konja i pretvaranja sunca u vino, žrtvu i strast, koja se u Euharistiji preobražava u krv.

Sad, kad nas je Marina, kao u „Pjesmi nad pjesmama“ svojim slikama slikanim vinom uvela u Bobanovićeve odaje vina, a takve su odaje od proročkih vremena bile i ostale – odaje svjetlosti i ljepote, mudrosti i istine, konačno vjere, meni je za kraj ponoviti riječi Svetog Ivana od Križa, čije sam rodno mjesto Fontiveros i kuću pohodio upravo u ove dane prošle godine, a koji će za vino kazati da je „po razboru, Božja mudrost; po volji, njegova ljubav; po sjećanju, njegove slasti“.
Tomislav Marijan Bilosnić
🧠 UNUTARNJI KOD (13): Anatomija ljubomore – Zašto najteže emocije skrivamo iza zidova šutnje?
Ljubomora je jedna od najsloženijih ljudskih emocija jer u sebi istodobno nosi strah od gubitka i duboku nesigurnost u vlastitu vrijednost. U sredinama gdje se o intimnim borbama rijetko govori naglas, samo otvaranje ove teme postaje ključan korak prema očuvanju mentalnog zdravlja i zdravih odnosa. Za…
Geometrija putovanja: Zašto vožnja otvorenom cestom ostaje najljepši oblik moderne meditacije
U eri autonomnih vozila, električnih pogona i neprekidne žurbe od točke A do točke B, zaboravljamo da je automobil nekada bio simbol čiste slobode. Kako povratak užitku same vožnje, bez gledanja na sat, postaje savršen bijeg iz svakodnevnog stresa? Automobilska industrija danas se natječe u brojkama…
Tehnologija s ljudskim licem: Zašto najbolji izumi nisu oni koji nas vežu za ekran, već oni koji nas oslobađaju
Pravi tehnološki napredak ne mjeri se brojem aplikacija koje nam kradu pažnju, već količinom slobodnog vremena koje nam uređaji vraćaju. Kako prepoznati i birati tehnologiju koja tiho služi čovjeku, umjesto da od njega čini svog roba? Živimo u vremenu nevjerojatnih tehničkih dostignuća, no često se čini…
Nova renesansa: Kako umjetna inteligencija postaje digitalni kist modernog umjetnika
Dok jedni u algoritmima vide tek hladne matematičke nizove, vizionari u njima prepoznaju najmoćniji alat za oslobađanje ljudske mašte od pojave fotografije. Zašto sinergija čovjeka i umjetne inteligencije otvara vrata neviđenim estetskim svjetovima Svaka velika tehnološka prekretnica u povijesti čovječanstva u početku je izazivala nevjericu, pa…
Tiha moć elegancije: Zašto se najveći poslovni potezi danas donose izvan buke sastanaka
U svijetu koji nas neprestano uvjerava da se uspjeh mjeri brzinom odgovora na poruke i pretrpanim kalendarima, istinski lideri okreću se posve drukčijoj filozofiji. Kako su mirnoća, osobni stil i povratak analognom promišljanju postali najskuplja valuta modernog menadžmenta? Suvremeni poslovni svijet prečesto podsjeća na užurbanu traku…
PLAVA SOBA Sophie Piližota – prvi umjetnički atelier u šibenskim Bilicama
Sophia Piližota, ranije poznata pod imenom Nevena Petra Piližota, javnosti otvara vrata drugog ateliera u svojoj rodnoj kući u Bilicama pokraj Šibenika – a New Earth Atelier nalazi se u staroj gradskoj jezgri na adresi Ulica Nove crkve 3A Prema dostupnim podacima, Pilizote su jedno od…






