Povodom najnovijeg dokumentarnog filma i istoimene serije „Doba uskoka“ razgovarali smo sa televizijskim novinarom i autorom brojnih dokumentaraca Domagojem Božidarom Burićem
On je iz Grada u kojem je uklesana opomena „Ostavi sve privatno i bavi se javnim poslovima“ iz grada dunda Luke Paljetka i braće Jusić, Buce i Srđana i Dubrovačkih trubadura. Novinar HRT-a Domagoj Božidar Burić iza kojeg je respektabilan broj dokumentarih filmova posvećenih upravo Dubrovniku i čiji dokumentarac „Republika“ možemo ponovno pratiti na malim ekranima, za Akademiju Art govori o svojem rodnom Dubrovniku, svojem stvaralaštvu, prošlosti Grada kao i o snazi i moći velike televizijske kuće poput HRT-a. Pa, prošećimo malo za promjenu Stradunom sa Domagojem Božidarom Burićem, novinarom, povjesničarom, glazbenikom koji je obnašao najviše dužnosti na HRT-u.
Gordana igrec
Nitko se kao Vi nije kroz dokumentaran film „pozabavio“ poviješću Dubrovnika. Odakle ideje za film „Republika“ koji nas je opet okupio u večernjim terminima uz male ekrane, ali i za „Dubrovačku diplomaciju“ kao i ostale dokumentarce o srednjem vijeku?
Kad odrastate i školujete se u Dubrovniku, kao što ja jesam, ne treba biti pretjerano maštovit da poželite tu jedinstvenu priču ispričati kroz medij u kojem radite. Dubrovnik, odnosno Dubrovačka Republika, vjerojatno je najsjajnija točka hrvatske povijesti. To je grad, unatoč mnogim otežavajućim povijesnim okolnostima i vrlo nezgodnom geopolitičkom smještaju, koji je preko pola tisućljeća uspio cvasti na jedinstven način, pa čak i vrlo ozbiljno utjecati na europsku povijest. Što se tiče srednjeg vijeka, to je moja uža specijalizacija jer pohađam – trenutno, zbog opsežnih televizijskih obveza, na počeku – doktorski studij medijevistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Srednji vijek me je oduvijek fascinirao zbog tog svog famoznog “mraka” koji je, zapravo, samo privid. To razdoblje zapravo nije bilo ništa mračnije od povijesnih razdoblja prije ili poslije njega.
To je poput Vojnovićeve Trilogije, tako nekako, zar ne? Samo na suvremen način… Što biste rekli o toj vašoj „tajnoj vezi“ sa Dubrovnikom?
Hvala Vam na darežljivoj usporedbi, ali mislim da usporedba s Vojnovićem nije baš najpoštenija, primarno zato što je Vojnović jedan od najvećih hrvatskih književnika ikad dok sam ja običan televizijski autor. K tomu, Vojnovićeva Dubrovačka trilogija je suptilan i jedinstven prikaz Republike na umoru, dok je moj predmet interesa više zlatno doba Dubrovnika, vrijeme kad je Republika bila na vrhuncu moći i prosperiteta. Što se tiče moje “tajne veze” s Dubrovnikom, nisam siguran da u njoj ima ičega tajnog, s obzirom da sam svoje formativne godine proveo u tom gradu te i dan-danas – iako već dugo živim u Zagrebu (u kojem sam i rođen) – sam sebe najčešće nazivam Dubrovčaninom.
Kako je Dubrovnik živio u srednjem vijeku?
Vrlo teško pitanje na kojega je nemoguće dati zadovoljavajući sažet odgovor. Najbliže istini bilo bi reći da je Dubrovnik u srednjem vijeku živio više ili manje slično kao i ostali mediteranski gradovi u tom vremenu. Trenutak kada se Dubrovnik počinje ozbiljnije isticati svojom ekonomskom i diplomatskom moći pripada više Novom nego Srednjem vijeku.
Da li je postojala velika razlika između puka i aristokracije?
Naravno da je postojala, pogotovo u Dubrovniku čiji državno-društveni sustav povjesničari često znaju nazivati aristokratskim republikanizmom. Dubrovačkom Republikom upravljali su, u pravilu, plemići. Svoj položaj u državnoj upravi stjecali su prije svega svojim podrijetlom. Svaki punoljetan pripadnik dubrovačkog plemstva bio je član Velikog vijeća, kojega bismo mogli nazvati parlamentom. No, to ne znači da i pučani nisu mogli steći ugled i počasti. Primjerice, jedini čovjek u dugoj državnoj povijesti Republike koji je počašćen posthumnom izradom poprsja bio je Miho Pracat, basnoslovno bogati trgovac koji je bio pučanin.
Je ste li znali za uzrečicu „dok dolazim u Grad“ obuvam cipele. To je važilo za sve koji su posjećivali Grad
Znam za tu izreku, no nisam se bavio njenim podrijetlom ili autentičnošću, tako da Vam po tom pitanju ne mogu reći išta više od citiranja te poznate izreke.
Tko je za Vas najupečatljivija figura iz povijesti Dubrovnika?
Ovisi što podrazumijevate pod pojmom “upečatljivost”. U smislu globalne znanstvene važnosti najveći Dubrovčanin, a – uz Teslu i najveći Hrvat – koji je ikada živio bio je Josip Ruđer Bošković. Kad se iz današnje perspektive i s današnjim znanstvenim spoznajama osvrnete unatrag prema Boškoviću, ne trebate biti akademik da biste shvatili koliko toga je taj čovjek shvatio, spoznao i naslutio puno prije drugih. Bošković je u svakom smislu otac suvremene atomistike, koji je već tada, sredinom 18. stoljeća, predvidio postojanje subatomskih čestica, kvarkova. On je vrlo vjerojatno prvi čovjek u povijesti koji je shvatio da su prostor i vrijeme relativni, ali danas će uz tu misao svatko povezati najprije Einsteina koji je tu znanstvenu činjenicu, za razliku od Boškovića, i matematički iskazao i dokazao. Što se tiče ostalih upečatljivih povijesnih osoba u Dubrovniku, gotovo da nema područja ljudske misli i djelovanja u kojem nema barem jednog globalno važnog Dubrovčanina. Benedikt Kotrulj je, na primjer, otac modernog knjigovodstva i jedan od najvažnijih ekonomista u povijesti. Marin Držić općenito se smatra jednim od najznačajnijih renesansnih komediografa u Europi. Dubrovački dominikanac Ivan Stojković osobno je predsjedao jednim od najvažnijih događaja u povijesti Katoličke crkve – Baselskim koncilom. Đuro Baglivi je praktički otac kliničke medicine. Najbolje bi bilo sad se zaustaviti jer bih ovako mogao nabrajati unedogled. No, čini mi se da je najupečatljiviji lik u ovoj priči sâm Grad. Pogledajte u čemu je sve Dubrovačka Republika prednjačila: prvi zakon o pomorskom osiguranju na svijetu nastao je u Dubrovniku, prva karantena (što je danas vrlo aktualno) na svijetu nastala je u Dubrovniku, najdugovječnija ljekarna u Europi koja neprekinuto radi od svog nastanka početkom 14. stoljeća nalazi se u samostanu Male braće u Dubrovniku. Dubrovačka Republika još je početkom 15. stoljeća zabranila trgovanje ljudima – gotovo 450 godina prije države koja se naziva lučonošom svjetske demokracije, SAD-a. Usput, u skladu s ondašnjim diplomatskim uzusima, možemo reći da je Dubrovačka Republika prva u svijetu priznala te iste Sjedinjene Američke Države kao međunarodni subjekt. U određenim trenucima 15. i 16. stoljeća Dubrovačka Republika imala je najveći prihod per capita u Europi. Imala je uvjerljivo najprofitabilniju trgovačku flotu na svijetu. Institucija počasnog konzula je izvorni dubrovački izum. U Žudioskoj ulici u Dubrovniku sačuvana je najstarija sinagoga u Europi. Jedna od prvih javnih knjižnica u Europi nalazila se u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. I ovdje ću se zaustaviti, jer bih također ovako mogao unedogled.
Zašto se niste pozabavili životom suvremenog Dubrovnika i njegovim gosparima?
Ovo pitanje pomalo je neobično, s obzirom da sam povjesničar čiji predmet interesa nije sadašnjost nego prošlost. Postoje ljudi koji bi sadašnjost Dubrovnika prikazali i protumačili puno bolje od mene.
Vi ste i glazbenik. Kakav ste uspjeh polučili kao glazbenik?
Mislim da nije na meni da govorim o uspjesima bilo čega što sam radio. To prosuđuju gledatelji, slušatelji i profesionalni kritičari. Mogu Vam samo iznijeti kvantitativne činjenice, a one govore sljedeće: završio sam glazbenu školu u Dubrovniku, smjer klasične gitare. U međuvremenu sam naučio svirati još nekoliko instrumenata. Zajedno sa svojim prijateljem Srđanom Sekulovićem Skansijem – a djelujemo pod nazivom Mystic Barbarism – skladao sam i snimio soundtrackove za sve svoje dosadašnje serije, od kojih je jedan i objavljen, onaj za seriju “Hrvatski kraljevi“, a nadam se da će uskoro biti objavljeni i soundtrackovi serija “Republika” i “Doba uskoka“. Devedesetih godina objavljen mi je i kantautorski album u diskografskoj kući Croatia Records. Mystic Barbarism trenutno imam u planu objaviti i album pjevan na engleskom jeziku, koji je već snimljen i spreman za objavljivanje.
Dokumentarne serije su dinamične i gotovo autentične. Kako jedan povjesničar po struci savladava gradivo za scenarij za dokumentarac? To znači koliko dugo ste se pripremali samo za snimanje primjerice „Republike“?
Povijest kao znanost je samo jedna strana izrade ovakvih projekata. Što se te faktografske strane tiče, moja priprema traje još od vremena studiranja na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pa čak i prije toga – primjerice, čak je i tema moje maturalne radnje bila povijest Dubrovnika od 1358. do 1526. godine. Druga strana je ona televizijsko-filmska. Odavno sam htio napraviti igrano-dokumentarnu seriju o povijesti Dubrovnika ali sam to učinio tek kad sam stekao dovoljno televizijskog i filmskog iskustva za napraviti seriju koja će biti dovoljno kvalitetna da se otisne u svijet i tamo, na svjetskog pozornici, pokaže kakav jedinstven biser Hrvatska ima u svojoj povijesti.
Što nam o dubrovačkim gosparskim obiteljima u današnje vrijeme možete reći?
Ako pod pojmom “gosparske obitelji” mislite na plemićke obitelji nekadašnje Republike, bojim se da Vam ne mogu dati ikakav zanimljiv odgovor na njega, s obzirom da nemam dovoljno znanja o potomcima dubrovačke vlastele danas. No, ako mislite na dubrovačku obitelj općenito – a gosparom se smatra svaki civiliziran i dobro odgojen Dubrovčanin, bez obzira na podrijetlo – mislim da se ona danas potpuno uklapa u sliku mediteranske obitelji općenito. Mislim da Dubrovčani danas u sebi baštine ono najbolje od Hrvatske i Mediterana, prije svega Italije.
Kako pak doživljavate dubrovačku staru diplomaciju?
Po pitanju diplomacije Dubrovačka je Republika, po meni, jedno od rodnih mjesta suvremene diplomatske prakse. Osim Vatikana, ne znam niti za jedan sličan primjer sveobuhvatnosti diplomacije i razrađenosti njezinih protokola i načina. Diplomacija je, uz trgovinu, bila kralježnica Dubrovačke Republike. Dubrovnik je većinu toga, u političkom smislu, stekao diplomacijom. Pa kad i nije bilo tako, kad je stjecao nešto ratom, poput nekih dijelova svog državnog teritorija, diplomacija i diplomatski marketing – u čemu su Dubrovčani bili vjerojatno najvještiji na svijetu – pobrinuli bi se prikazati taj ratni plijen kao nešto što je stečeno mirnim i nenasilnim putem. Na neki način, čak i neprobojne i kolosalne dubrovačke zidine te masivni topovi koji su iz njih virili bili su diplomatsko sredstvo par excellence – oni su neprijateljima, kojima je Dubrovnik bio neprestano okružen, poručivali: „Ostavite nas na miru. Dubrovnik se ne isplati ni pokušavati vojno osvajati.“ Ta je diplomacija odista funkcionirala. A da ne govorimo da je krajem 18. stoljeća Dubrovačka Republika imala preko 80 konzulata diljem svijeta. Usporedbe radi, u isto vrijeme ih je moćna carska Austrija pod Marijom Terezijom imala jedva tridesetak.
Nije li dubrovačka diplomacija iznikla iz stare dubrovačke uzrečice „sa svakijem lijepo, ni sa kime istinito“?
Mislim da će prije biti da je obrnuto – ta izreka iznikla je iz percepcije prakse dubrovačke diplomacije. Međutim, ta izreka je, kao i svaki vic, samo duhovito i namjerno iskrivljavanje stvarnosti. Stari Dubrovčani nisu bili ništa više lažljivi ili prijetvorni nego ostali diplomati bilo gdje u svijetu u ta vremena. Razlika je samo u tome što su Dubrovčani u tome – u diplomaciji, ne u laganju – bili bolji od ostalih.
Je li Dubrovnik dobro tretiran u današnje vrijeme od sviju vlasti u Hrvatskoj kao zaštićena materijalna baština UNESCO-a?
Kao povjesničar, po prirodi stvari nikad ne mogu biti posve zadovoljan tretmanom ne samo Dubrovnika, nego bilo kojeg spomenika svjetske baštine bilo gdje u svijetu. No, ono što je Dubrovniku danas prijeko potrebno jest bolja prometna povezanost. To je osnova svega. Kad se to dovede u red – a, koliko vidim, uskoro i hoće – sve će biti lakše, pa tako i postići viši stupanj pozitivnog i primjerenog tretmana bogate dubrovačke baštine.
Kako je bilo provesti djetinjstvo i mladost u Dubrovniku?
U vrijeme mog djetinjstva Dubrovnik je bio jedno od najugodnijih mjesta na svijetu za odrastanje. Teško je opisati osjećaj svakodnevnog suživota s jednim od najljepših povijesnih spomenika na svijetu. Dubrovnik vas oblikuje duboko i temeljito kao malo koje mjesto na svijetu. Svi Dubrovčani su s razlogom zaljubljeni u svoj Grad, pa tako i ja.
Odlazite li i danas kod svojih roditelja u Dubrovnik i kako se osjećate?
Odem do roditelja u Dubrovnik onoliko često koliko mi to obveze dopuštaju. Još uvijek je to puno rjeđe od onoga koliko bih želio. Svaki odlazak u Dubrovnik za mene je na neki način povratak u djetinjstvo.
Vaše serije bile su najprodavanije u inozemstvu. To znači da je kvaliteta prepoznate. Godi li vam ta činjenica?
Naravno da mi godi, zbog jednostavne spoznaje da se svi zajedno koji smo na tim serijama radili nismo mučili bez razloga. No, po tom pitanju naglasio bih jednu činjenicu koja je puno važnija od mene kao autora – ovakve projekte u Hrvatskoj, pa i šire, može proizvesti samo HRT i niti jedna druga televizija. To pokazuje nadmoć HRT-a kao institucije koja je puno više od informativnog medija – ona je i kulturna, umjetnička i obrazovna institucija čija je važnost za Hrvatsku vitalna i nezamjenjiva.
Osmislili ste i emisiju „Na rubu znanosti“. Kako se snalazite na televiziji kao mediju?
O tome kako se snalazim, ponavljam, nije na meni da procjenjujem. To neka procjenjuju i ocjenjuju oni kojima su moja televizijska djela namijenjena, a to su prije svega gledatelji.
Pripremate li nam što novoga za jesen ili za bližu budućnost?
Pandemija je privremeno zaustavila dovršavanje serije „Doba uskoka“, kao i dugometražnog filma na istu temu, koji će se, nadam se, uskoro prikazati i u kinima diljem Hrvatske. Serija se bavi fenomenom Senja koji je tijekom 16. stoljeća bio specifično gusarsko gnijezdo koje je zadavalo velike probleme ne samo Veneciji i Osmanlijama nego i vlastitim nominalnim gospodarima Habsburzima. Kako stvari sada stoje, serija bi na programu HRT-a trebala biti prikazana krajem ove godine.
