Monografija Duška Šibla

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Duško Šibl, autor je kompleksnog opusa, realiziranog u nizu ciklusa. Izlagao je brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu. Nedavno mu je Art studio Azinović objavila reprezentativnu monografiju o njegovom djelu

Autor: Miroslav Pelikan

Gospodine Šibl, evo monografija se, unatoč teškoćama s koronom, pojavila. Jeste li zadovoljni? Je li monografija ispunila Vaša očekivanja?

Zadovoljan sam. Svi suradnici na monografiji jako su se potrudili, bili su doista profesionalni. Od Ive Korbler koja je pisala tekst, fotografa Gorana Vranića, dizajnera Boruta Benčine, ali i niz drugih. Kompromisno smo odabrali izbor radova koji su prezentirani u monografija od dvjestotinjak stranica.

Ja sam želio da se u monografiji vidi razvojni put mojih figura, kako sam od naivnog realizma, oduševljenja novim njemačkim realizmom, Dix, Gross… između prvog i drugog svjetskog rata. Ja sam postupno došao do mog gestualnog izraza po kojem me svi i znaju.

To je put koji je trajao godinama i bio logičan. Po ilustracijama u monografiji jasno se vidi kako se moj umjetnički put odvijao. U ovoj monografji nema pejsaža, nema ni portreta.

Imam materijala za još dvije, tri knjige.

Zašto ciklus pejsaža nije u ovoj monografiji?

Prvo smo mislili da bi oni bili posebno poglavlje, no njih stvarno ima dosta.Imam i problem što ne znam gdje se nalaze mnoge moje slike, koje su prodane, od Velike Britanije do Hrvatske, od Amerike do Australije.Ja sam sačuvao ono zašto sam mislio da je prijelomno, ključno.

Znate, pejsaži su rađeni na posve drugi način. U mojim pejsažima nema figura.

Dojma sam da na pejsažima vlada arkadijski mir.

Nije arkadijski mir. Pejsaži nastaju za vrijeme Domovinskog rata. Putovao sam tih ranih devedesetih s Fedjom Šehovićem do Vitaljine za vrijeme ratnih zbivanja. Mislio sam kako će sve to biti spaljena zemlja. Taj kraj ima iskonsku ljepotu. Nisam imao iskustva s pejsažima. Slike sam izvlačio iz glave, posjećanju ili s fotografija. Nastaju slike u jarkim, nerealnim bojama. Crvena, žuta neba.

Tih slika nema jako puno. One su vezane za neke uspomene, meni vrlo važne, za izložbe u galeriji Talir pod policijskim satom, uz četvero ljudi na otvorenju.

Tada sam, u tim godinama samo radio pejsaže, negdje do 2000. godine. Svake sam ih godine izlagao u Dubrovniku.

Što je s portretima?

Portreta nema jako puno, iako ih je nekoliko u monografiji. Portreti za mene imaju iznimnu emocionalnu vrijednost.

Što je sada novo u atelijeru?

Pa nove su izložbe, u Osijeku, u Sarajevu, usred ljeta, no tek trebamo vidjeti, obzirom na nedavna zbivanja. Ubrzo slijedi Trakošćan.

• 

• 

• 

• 

• 

•