Domagoj Vidović – ANTROPONIMIJA I TOPONIMIJA ZAŽABLJA / Pročitajte knjigu!

Antroponimija i toponimija Zažablja, mikroregije na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, središta srednjovjekovne humske župe Žapsko doktorska je disertacija Domagoja Vidovića

U ovome radu, ponajprije na temelju arhivskoga i terenskoga istraživanja, obrađuje se antroponimija i toponimija Zažablja, mikroregije na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Područje današnjega Zažablja središte je srednjovjekovne humske župe Žapsko (Yabsco), koju u 12. stoljeća spominje Grgur Barski, a njegova bogata antroponomijska i toponimijska građa nije dosada bila primjereno istražena i obrađena. Zažapski su mjesni govori dijalektološki i sociolingvistički veoma zanimljivi. Na temelju povijesnih vrela i toponimije razvidno je da je riječ o iskonski ikavskome prostoru koji je migracijama poijekavljen, ali je zadržao čitav niz drugih, jezikoslovno važnijih, starijih crta (npr. šćakavizme, dočetno l, skupinu čьr-) koji u mnogome mogu pomoći u slaganju hrvatskoga dijalektnog mozaika u prošlosti, a s obzirom na činjenicu da je riječ o živome prostoru u kojemu se i danas događaju brojne promjene, zavrjeđuje i istraživanja druge vrste.

Zažapska antroponimija pokazuje neke osobitosti u odnosu na druge antroponomastički obrađene punktove na hrvatskome povijesnom prostoru, poglavito u fondu osobnih imena u kojemu su se do danas uščuvala neka narodna (npr. Boja, Rade, Stoja, Stojan, Vujana, Vuk i Vukašin) i kršćanska imena (npr. Đuro, Lazar, Mihajlo, Mitar i Spasoje) koja su u hrvatskome antroponimijskom fondu veoma rijetko uščuvana. U hercegovačkome dijelu Zažablja uščuvana su i neka osobna imena u kojima se ogledaju i dijalektološke značajke mjesnih govora (npr. Ćetko, Neđeljka i Šćepo). U zažapskoj se antroponimiji ogledaju teške povijesne okolnosti u kojima je živjelo mjesno stanovništvo te njegove tjelesne i duševne osobine.

U zažapskim se pak toponimima odražava reljefna te biljna i životinjska raznolikost toga kraja, na temelju toponimije doznajemo za postojanje poganskih i starokršćanskih svetišta te se upoznajemo s temeljnim gospodarskim djelatnostima kojima su se bavili Zažapci. Velik je broj toponima mjesnome pučanstvu posve neproziran, što je posljedicom čestih migracija te prožimanja različitih jezičnih sustava (ilirskoga, avarskoga, dalmatskoga, albanskoga, vlaškoga, turskoga, talijanskoga, njemačkoga i dr.) koji su ostavili trag na obrađenome području.

Domagoj Vidović

Rođen je 20. studenoga 1979. u Metkoviću. Osnovnu je školu pohađao u Metkoviću i Pučišćima na otoku Braču, a gimnaziju u Metkoviću. Diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je u ožujku 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranivši rad Nacrt za vidonjsku antroponimiju i toponimiju. Od 1. rujna 2004. zaposlen je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Iste je godine upisao poslijediplomski znanstveni studij lingvistike te doktorirao u travnju 2011. s temom Antroponimija i toponimija Zažablja pod mentorstvom Dunje Brozović Rončević. Danas radi na projektima Odjela za onomastiku i etimologiju te projektu Hrvatski mrežni rječnik (MREŽNIK) koji podupire HRZZ. Ujedno je voditeljem metkovske podružnice Instituta. Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima i akcentologija, a bavi se i prevođenjem s esperanta. Objavio je tri samostalne knjige i tri u suautorstvu, tridesetak izvornih znanstvenih radova i sudjelovao na desetak međunarodnih znanstvenih skupova. Objavljuje i popularnoznanstvene radove u mjesnim časopisima (Glas Hutova, Metkovski vjesnik, Vrutak, Veselje svetog Jere i Zupci Times), na portalima (metkovic.hr, likemetkovic.hr) te na društvenim mrežama (stranice Pučišća i Radija Narona na Facebooku), urednikom je antroponomastičke rubrike Od Mile do Drage u časopisu Hrvatski jezik te je članom uredništva Hrvatskoga neretvanskog zbornika (od 2014. i glavnim urednikom) i povremenim članom uredništva Humskoga zbornika. Godine 2013. i 2014. bio je članom Organizacijskoga odbora Neretvanskih književnih, znanstvenih i kulturnih susreta, a 2019. njihovim voditeljem te je bio članom programskih odbora međunarodnih skupova E-rječnici i e-leksikografija (2019.) i Enciklopedika 2020 (2020.). Stalnim je kolumnistom Hrvatskoga slova bio od lipnja 2012. do srpnja 2015. i ponovno od ožujka 2018. Jezikoslovnu kolumnu objavljuje na e-stranicama BK Neretva (podstranica Rodu o jeziku). Članom je Hrvatskoga filološkog društva, Odbora za onomastiku HAZU-a i Odbora za dijalektologiju HAZU-a, ICOS-a (Međunarodnoga vijeća za onomastičke znanosti) i Hrvatskoga saveza za esperanto, članom je suradnikom Južnohrvatskoga ogranka Društva hrvatskih književnika, surađuje s Društvom dubrovačkih pisaca te književne tekstove objavljuje u časopisima Hrvatsko slovo, Literat i Stolačko kulturno proljeće. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je Nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Članom je Radne skupine Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreb bio od svibnja 2014. do travnja 2017. te je u nju ponovno imenovan 28. listopada 2019. Od 2020. vanjski je član Povjerenstva za standardizaciju geografskih imena.