GDJE JE MOJ ZAGREB

U Zagrebu više ne živim
i zato mi je žao.
Stari Zagreb često snivam
kada sam mu sebe dav’o.

Gdje su ruže s Cvjetnog trga?
Stare čage, „moja špica“?
Zvonki korak s Gornjeg grada
nasmiješena, sretna lica.

Gdje su nestali pereci?
Gdje su dečki? Gdje su cure?
Pušlek cvijeća iza leđa
i čekanje ispod vure?

Gdje su Savske plave vode?
Gdje su starinski dućani?
Tajni poljupci u mraku
i šestinski kišobrani?

Da l’ još drnda uspinjača?
-odjednom mi nešto sine.
Da l’ se vožnja liftom plača
neboderom u visine?

Da l’ još svira dobar trio
na balkonu u kavani?
Da li je na Dolcu gužva
i štandovi načičkani?

Da l’ Maksimir još miriše
kao kad smo bili mladi?
Vjetar da l’ platane njiše?
„Medvednica“ da li radi?

Da l’ tuguju za mnom vrbe
u dvorištu iza škole
i pjevaju noću cvrčci
u Zajčevoj kad se vole?

Sjetim se i one klupe
kad su na nas zvijezde pale,
gdje sam jedva tupim ključem
ureziv’o inicijale.

Mladost ode poput vode
i propuste ne oprašta.
Kada sklopim stare oči
ostaje mi samo mašta.

Sve prolazi, sve se mijenja
i zato mi i dođe žao.
Kako li je lijepo bilo
kad sam o svem’ manje znao.

Nema više „ljubim ruke“!
Poštovanja. To me dira.
Ni gospode nema više.
Nema starih kavalira.

U Zagrebu ja sam rođen.
Bog je dao tu mi sreću.
Kako li je nekad bilo
zaboravit nikad neću.

Zagreb živi nikad brže
i mijenja se svakog trena.
A od mojeg „starog“ grada
osta’ samo uspomena.

Sve je manje purgeraja….
Ni boema nema više……
Sve je više kupleraja!