SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (4)
Sv. Juraj, Rovanjska, 9.st.
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
KNEZ MISLAV PRISILIO MLETAČKOGA DUŽDA NA PLAĆANJE DANKA [1]
Po ukinuću furlanske markgrofije 828. godine, čije je markgrof imao nadzor nad Dalmatinskom, odnosno Bijelom Hrvatskom, hrvatsko-dalmatinski knez «podređen» je kralju Italije (inače franačkome caru). Tako je primorsko-hrvatski knez Vladislav neposredno podređen Ludovikovu sinu, Lotaru, kralju Italije. Međutim, to nimalo nije značilo stvarnu ovisnost hrvatskoga vladara, jer je njegov status potpuno slobodan i neovisan. To je i razlog što Mislav, neposredni nasljednik Vladislavov, već 30-ih godina 9. stoljeća izvodi Hrvatsku na europsku, a tada, dakle i na svjetsku pozornicu. S njim je 839. godine i mletački dužd Petar Trandenik primoran sklopiti mir. Riječ je o ključnim i bitnim pomacima u jačanju i ubrzanom širenju Hrvatske preko dotadašnjih granica na ovome dijelu jadranske obale. Ipak, jezgra hrvatske države i dalje će ostati zadugo na prostoru između Zrmanje i Cetine, kako povjesničari inače krste tlo Ravnih Kotara, Bukovice i Dalmatinske zagore.
Crkva sv. Juraja u Rovanjskoj
Mislav je, dakle, 835. godine naslijedio bjelohrvatskoga kneza Vladislava, a vladao je na ovom našem prostoru sve do 845. godine. Iz Nina on se preselio na Klis kod Splita. Zašto za svoje sjedište nije izabrao Nin, nego Klis, teško je reći. Običaj hrvatskih narodnih vladara bio je da vrlo često mijenjaju prijestolnice za svog vladanja. Tako je i Mislav uz Klis, boravio i u Ninu kao svojoj ljetnoj rezidenciji, ali i u Kninu, kao i u drugim središtima tadašnje ranosrednjovjekovne hrvatske države.
Vidjeli smo da je odmah na početku svoje vlasti Mislav zaratio s Mlečanima. On će ubrzo okušati svoju silu i s Arapima, koji se sve više zalijetavaju u Jadran. Značajno je i to da on daruje zemlju splitskoj crkvi koja se tad nalazi na bizantskom teritoriju i pod carigradskim patrijarhom. Njegov dar splitskoj crkvi bio je prvi dar što ga je ova crkva dobila od hrvatskoga vladara na hrvatskome zemljištu. To može vrlo lako značiti kako je Mislav bio vrlo pobožan hrvatski vladar, što govore i neke druge činjenice, ali sve zajedno nabrojano svakako govori da je Bijela Hrvatska za njegove vladavine vrlo snažna, značajna i presudna sila na Jadranskome moru. Iako se za rat s Mislavom prvi odlučio mletački dužd Petar Tradonik (ili Trandenik, kako ga koji izvor navodi), bijesan što hrvatski gusari, vrlo smiono i lako presreću i plječkaju mletačke lađe, koje su trgovale s Carigradom, on je prvi morao i uzmaknuti. Došavši sa svojom mornaricom do «sancti Martini curtis», očito do Svetog Martina kod Splita, dužd je pritisnut snažnom Mislavovom mornaricom morao okaniti se borbe, i 839. godine s hrvatskim knezom ugovoriti trajni mir. Taj je mir, dužda i Veneciju, stajao godišnjih daća, tako što je slobodnu plovidbu svojih lađa Venecija morala debelo plaćati hrvatskom vladaru. Duždeva drskost da se ponovno digne na neke hrvatske župane uz samu našu obalu, stajalo ga je novih davanja, ljudskih žrtava, sramote u boju, i prisile da 840. godine sklopi novi mir, još nepovoljniji za sebe.
Mislav je u povijesti ostao zapamćen po zadužbinama i gradnjama, kao i svi hrvatski narodni vladari. Stolujući i boraveći u Klisu, on se približio nadbiskupu splitskom, kojega je vrijeđala činjenica da se u opsegu njegove nadbiskupije pojavila i ona ninska, hrvatska biskupija, čiji se biskup ne pokorava splitskom nadbiskupu, već izravno papi u Rimu. Kao što je Mislav bogato obdario splitsku Crkvu, dajući joj kmetove i gotovo desetinu plodova i životinja s kneževskih imanja u okolici, u Putalju (Sućurcu), nedaleko stare Salone, sagradio je i crkvu sv. Jurja. Povijesti iz nepoznatih razloga, ovaj je knez priznao splitskoga nadbiskupa za metropolita u čitavoj svojoj državi. Tim činom ninska je nadbiskupija došla pod splitsku metropoliju. Knez je na ovaj način uspostavio dobre odnose i punu suradnju s dalmatinskim gradovima pod bizantskom vlašću, uprežući tako ove gradove, sa Zadrom na čelu, u razvoj mlade države Hrvatske.
Ulomak pluteja iz crkve Sv. Mihovila u Pridragi, 9. st.
U Slovinskoj zemlji za Mislavove vladavine u Bijeloj Hrvatskoj vladao je poznati knez Ratimir, koji je pred franačkom silom, kojoj se pokušao oprijeti, morao pobjeći u Bosnu. Ovo je važno u našem slučaju znati, jer je franačka provala u Slovinsku zemlju imala i pozitivnih posljedica za naše krajeve, tako što je Mislav svoju vlast proširio na zemlju između Vrbasa i Drine, po današnjoj Bosni, gdje je ubrzo osnovao bosansku, usorsku, i druge banovine, približivši se tako Srijemu. Osiljena Bijela Hrvatska u Mislavovo se doba uvelike povećala, proširila i osnažila.
Arape to nije priječilo da sa svojim brodovima uđu sve do zadarskih i kvarnerskih otoka, tako da su u proljeće 841. godine čak uspjeli zapaliti i Osor. Činili su to tako što nisu dirali hrvatsku mornaricu, već su Jadranom sve do Lošinja progonili mletačke galije, nanoseći im teške poraze. Dok snažnoj Hrvatskoj nije prijetila pogibelj od Arapa, ta se pogibelj nadvila nad dalmatinske gradove u bizantskoj Dalmaciji. «Najpoznatije vođe tih saracenskih (arapskih) gusara bili su Kalfo i Saba, koji su širili strah i trepet gdje bi se samo pojavili. Godine 840. zapolovili su sa 36 brodova prema južnoj Dalmaciji i poharali su ondje više gradova, među njima Budvu i Kotor; poslije dopriješe i na sjever do Dubrovnika, na koji udarahu do petanaest mjeseci (Arapi su Dubrovnik opsjedali od 866. do 867. godine, op.p.). Dubrovčani se nađoše u velikoj nevolji i zamoliše pomoć u bizantskoga cara, svoga gospodara.Čuvši međutim Saraceni od uhoda da se primiče grčka mornarica, ostaviše Dubrovnik i otploviše prema italskoj obali, gdje im pođe za rukom osvojiti znamenite gradove Bari i Tarent (840.), odakle su uznemiravali čitavo Jadransko more.», piše V. Klaić, i nastavlja: «U Carigradu vladaše tada carica Teodora za svoga sina Mihajla III. Budući da je bila suviše slaba da skrši Saracene, posla ona nekoga patricija Teodora u Mletke, neka skloni dužda Petra Tradonika na rat s nevjernicima. Mletački dužd privoli i pođe s 60 brodova prema Tarentu, gdje je bio saracenski knez Saba. No ondje biše Mlečani sasvim razbijeni; većina ili izgibe ili dopade ropstva. Sada su se Saraceni osvetili. Oni provališe na sjever do otoka Cresa i spališe tamo na sam drugi dan Uskrsa grad Osor. Na povratku obratiše grad Jakin (Anconu) u pepeo i pohvataše silu mletačkih trgovaca, koji su se vraćali iz Sicilije (842.). Saraceni ne mirovahu ni poslije. Nakon dvije godine (844.) osvanuše opet s velikim brodovljem u Kvarnerskom zaljevu. Mlečani im pođoše u susret, ali kod malenog otoka Suska biše razbijeni i u bijeg natjerani.» Međutim, bitka kod Suska bila je 842. godine.
Predromaničko sakralno graditeljstvo u zadarskom kraju, 8. – 11. st.
Ove arapske bitke i uspjesi nad Mlečanima ohrabrile su mnoge hrvatske pomorce, posebice one skupine sklone gusarenju i raznim pomorskim prepadima. Hrvatski su brodovi tako 846. godine zauzeli i tadašnji mletački otok Caorle. Međutim, u nekim izravnim skuobima Arapa i Hrvata na moru, Saraceni (crni Moro kako se i danas govori u Kotarima) su zarobili priličan broj Hrvata koji su kasnije kao robovi dospjeli u arapski svijet, napose u Španjolsku. Omejidski Kalifi u Kordovi sastavili su tako od Hrvata zasebnu tjelesnu stražu. Tako su neki Hrvati s našeg područja postali znamenitim osobama Kordovskoga Kalifata, kao što su, Wadha el Ameri (1009. – 1013.) i Zohair Alameri (1018. – 1041.).
Kada smo kod ove priče, spomenut ću da je prvi arapski povjesničar koji spominje Hrvate uz jadransku obalu u 9. stoljeću Muslim al-Djarmi. Ibn Khurdadhbih spominje ih kao susjede Bizanta. Ibn Rustih, koji plovi uz našu obalu i piše svoje «Dragocjene bisere» oko 903. godine, tvrdi da smo pokršteni za vladanja Bazilija I. Spomenuti Ibn Khurdadhbih reći će da hrvatski vladari stoluju u gradu Biogradu na moru, u zemlji Khurwat. Ibn al-Fakih razlikuje «ljude tamnije puti» uz more, i one «koji imaju svijetliju boju kože» u unustrašnjosti, u zaleđu Zadra. Al-Maqqari piše da je u Cordobi između 912. – 961. godine bilo više od 13 750 Hrvata. Među njima istaknuo se Dalmatinac al-Mujahid b. Abd Allah al-Amir, Hrvat, s naših prostora, utemeljio je vlastitu dinastiju, predavši je sinu Ali b. Mujahid Iqbalu, kao upravitelj Denie i Balearskih otoka (1009. – 1044.). Hrvat Khayran, upravitelj Almeire i Murcie, predaje vlast drugom Hrvatu, Zahayru, koji će grad opasati zidinama i dovršiti gradnju velike džamije. Bilo je tu još naših ljudi, robova i sa zadarskih otoka, pokrovitelja znanosti i umjetnosti. Mislavov, odnosno Trpimirov suvremenik je i Lav Afrički, ili Blaž Vodopić, poznat i kao vojskovođa Djawhar (Đauhar), koji kao rob slobodnjak, preko Sicilije, dolazi iz Dalmacije, s našeg mora na dvor potomaka Muhamedove kćeri Fatime. Ovaj će Hrvat našijenac postati ne samo glasoviti vojskovođa koji će uvijek pobjeđivati nadmoćnije berberske i omejidske čete na području Magreba, već će kao politički i vojni upravitelj Egipta, postati i utemeljitelj nove prijestolnice, grada Kaira, poslije Bagdada, najvećeg islamskog grada na svijetu.
){kind=link}