Botev na simboličan način također rješava ove spletove formacija. Uz odlične grafičke radove na rubovima apstrakcije, umjetnik nudi verziju poznatog povijesnog likovnog dijela
Eugen Borkovsky
Atanas Botev: SPAŠAVANJE SVJEDOČANSTVA
Prirodne katastrofe uvijek pobuđuju pažnju. Naravno, objavljuju se na TV, na portalima, u vijestima i sl. Tako je bilo i s potresom 1963. godine u Skopju. Tada je to bio glavni grad republike Makedonije, sastavnice danas raspadnute Jugoslavije, bivše države koja je svojom organizacijom i ustrojstvom bila humanija i sklonija stanovnicima, a ne krupnom kapitalu. Nakon tragedije Skopja, priskočile su u pomoć mnoge države Svijeta. Tako se i danas neke ulice zovu prema državama koje su pomogle obnovu.
Atanas Botev predstavlja seriju radova koji problematiziraju taj događaj. Autor fotografira pa grafički obrađuje detalje, ostatke dramatično srušenog zdanja u skopskom potresu. (Iako je davno odlučeno da zdanje željezničkog kolodvora, čiji je dio pretvoren u Muzej grada Skopja, ostane u stanju kao nakon potresa, kao svjedočanstvo događaja, spomenik za više od tisuću poginulih ljudi.) No, dijelovi mu se ipak po/miču, mijenjaju, kako bi bio izgrađen komercijalni blok jednog iz niza prodajnih lanaca, naravno, ne domaćih, već stranih.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana predstavlja:
petak / venerdi, 4. IX. 2026. u 20.00 h
Atanas Botev: SPAŠAVANJE SVJEDOČANSTVA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenje / apertura: petak / venerdì, 4. IX. 2026. u 20.00 h
Atanas smatra uklanjanje dijela bivšeg željezničkog kolodvora svojevrsnim arheološkim ekocidom. Umjetnik reagira. On uspijeva zabilježiti stanje uništenja te ga preoblikuje u izuzetan umjetnički projekt. Čini se da želi iskazati protest nad devastacijom svjedočanstva. Kao kad se mrtvaca makne s lokacije i za pogreb uređuje: šminka, transformira u ono što nikada nije bio, niti bi to, da je preživio, ne bi želio biti.
Ako se okrenemo radovima, možemo reći da izložbu, zapravo projekt, čine izuzetno uspjele crtački i grafički izvedene kompozicije. I bez saznanja o porijeklu scena, možemo ih doživjeti kao zrele likovne kompozicije. Planovi, linije, trake, tonirane ili rasterirane površine, odnos i napetost elemenata ne traže proširenje kadra. Izrez, koji nam se nudi na ogled, kompozicijski je čvrst i stabilan. Radove možemo doživjeti kao ideogramske otvore u bjelini galerijskih zidova. Ciklus nosi mnoge asocijacije i pozive na razmišljanja. Jer, likovno je oblikovanje igra za umjetnika i za promatrača. Unatoč izvjesnoj strogoći radova, autor pripada kreativcima, igračima. On se igra oblicima koji mu privlače pažnju.
Mnogi elementi ovih radova izlaze iz formata. Zapravo se i radi o detalju, dijelu, izresku razorene građevinske strukture. Iako radovi duguju porijeklo dokumentarnosti, očita je autorova želja za iskazom protesta prema kasnijem odnosu prema zdanju. Točnije, prema rezultatima prirodne tragedije. Botev i u ruševinama pronalazi estetiku. Komadi betona, dijelovi i prepleti armatura, teksture lomljenih površina i rubova bivaju mu zanimljivi za likovnu interpretaciju. On ih najprije bilježi kao skice, da bi ih kasnije transmutirao u izvrsne crtačke i grafičke kompozicije. Prirodna je katastrofa, otkrivši oblike dijelova građevinske konstrukcije, učinila vrlo ekspresivne prizore. Iako djeluju apstraktno, ovo je zapravo figurativan motiv preveden u likovno djelo. Ovi radovi asociraju na izvjesne čvorove, teško raspetljivih formacija. Asocijacija je na čuveni Gordijski čvor koji nitko ne uspijeva otpetljati. Prema legendi, enigmu je riješio Aleksandar Makedonski, 334. (p.n.e.) koji je pokušao naći neki kraj užeta, no kad je uvidio da je to nemoguće, jednostavno je presjekao čvor.
Botev na simboličan način također rješava ove spletove formacija. Uz odlične grafičke radove na rubovima apstrakcije, umjetnik nudi verziju poznatog povijesnog likovnog dijela. Crtež koji vješto izvodi parafrazirani je Mantegnin ranorenesansni rad Oplakivanje Krista (1431. – 1506.) koji predstavlja umrlog Isusa u, za tadašnje spoznaje, sjajnom skraćenju s nogama u prvom planu. Na originalu Krist je prikazan kao bilo koji čovjek, mrtvačke boje tijela sa svetim ranama i prekriven mrtvačkim pokrovom. Likovi se uplakani u originalu javljaju s lijeve strane. No, Botev, u svoju reinterpretaciju, unosi izmjene, znakovite detalje. On mijenja smisao. Moguće da glavnog aktera doživljava kao jednu od žrtava potresa. On pridodaje s lijeve više likova, a s desne strane ih dodaje uz znakovitu intervenciju. Iako je osoba/Krist već mrtav, ove žene kao da mu žele i mogu pomoći. One savijaju tekstilnu podlogu ispod njegova tijela. Čini se kao da se spremaju premjestiti truplo. Kao vrhunac asocijacija, na rukavu prednje osobe Botev ucrtava crveni križ – oznaku hitne pomoći. Ovime na neki način, provocirajući, apostrofira situaciju nakazne suvremene civilizacije.
Ponuđena nam je oznaka crvenog križa kao moguće razrješenje gordijskih čvorova civilizacije. Ali, moguće i kao uzaludan pokušaj spasa ideje od navale interesa. Posebno jer, materijalnim obilježena, naša civilizacija naginje posjedovanju, a ne bivstvovanju usklađenom sa senzibilitetom, osjeća(n)jem, bližeg ili udaljenijeg okruženja. Autor stanje želi učiniti vidljivim. Umjetnik osjeća bilo vremena i reagira. On traži svijet oslobođen represivnih stega hladnog intelekta i logičnih zakonitosti klasičnih pravila. On istovremeno prikazuje i sakriva. Izaziva nas na opservaciju i doživljaj. Tu je fundamentalna kvaliteta i snaga ovog projekta.
U našem slučaju, građevni materijal i vrijedno slikarstvo postaju neposlušni: od vremenite dragocjenosti i istrošenog materijala, nastaje iskričava ideja sasvim nove vrijednosti. Ovaj ciklus emanira izvjesni hermetizam. Umjetnik razbija dihotomiju između umjetnosti i života, koristeći trivijalne, ali i vrijedne motive dovodeći ih u nove vizualne situacije. Atanas Botev intuitivno i djelomično analitički kompilira memoriju i doživljaj. Čini se kao da Botev propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti, a koliko je neophodno napuštati misao i osloniti se na instinkt koji iznjedruje svježe impulse.
Čin interpretiranja doživljaja on izgovara na razmeđi spoznaja, uz izvjesni cinizam i alegoriju. Oslanjajući se na sjećanje i hrabrost priznanja, evocira igru memorije i kreacije. Autor spaja ideju oskvrnjivanja skopskog spomenika s idejom moguće pomoći Kristu. Naravno, ovo je nekanonska intervencija – izvan utvrđenih propozicija vjerskih institucija koje pokušavaju zavladati Svijetom, dakako, uvijek u suradnji s vlašću, pa ma koja i kakva bila. Autorove vizualizacije imaju logičku strukturu koja ne može biti oblikovana konvencionalnom logikom bez uživljavanja. Razlog tome može biti protest protiv normi koje se nameću da bi poprimile karakter navika. Jer, u anarhiji materijalnog, doživljenom se na silu nameće konvencija. Rezultat je nemir. Trebamo li pristati na zadano ili srušiti barijere uobičajenog?
Atanas Botev rođen je u Skoplju. Studirao je i diplomirao, 1997. godine, na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skoplju (grafika i grafički dizajn). Na istom je fakultetu magistrirao 1999. godine. Studijski boravio na Cite International des Arts-Paris, 2006. Iste godine boravio je u New Yorku, kako YVAA (Young Visual Artist award), ISCP (International Studio and Curatorial Program) artist in resident. Radi u više medija: slikarstvo, grafika, crtež, objekti. Aktivan je i na području grafičkog dizajna. Ostvario je više samostalnih i grupnih izložbi u domovini i inozemstvu. Radi kao kustos u Muzeju grada Skoplja.
