ISMET REBRONJA BIHOR U ARABESCI BOLA I APOTEOZI RIJEČI

Antologijski izbor poezije Ismeta Rebronje, objavljen u izdanju JU „Ratkovićeve večeri poezije“, predstavlja dragocjen književni povratak jednom od onih stvaralatelja čije djelo ne pripada samo vremenu u kojem je nastajalo, već dubljim slojevima jezika, kulturno-memorijskog palimpsestpa, zavičaja i unutrašnje drame čovjeka

Božidar PROROČIĆ

Priređivači ove knjige, istaknuti prozni pisac Kemal Musić i Elijas Rebronja, sačinili su izbor koji otvara prostor za novo, hermeneutičko-slojevito i književno-kritičko čitanje Rebronjine poezije, dok tekst doc. dr. Olge Vojičić Komatine, naslovljen „Mitsko biće poetskog subjekta Ismeta Rebronje“, dodatno usmjerava pažnju prema složenosti njegovog pjesničkog bića.

Ismet Rebronja, rođen 1942. godine, a preminuo 2006. godine, bošnjačko-sandžački pjesnik, pripovjedač, romanopisac, antologičar, etimolog, esejista i novinar, bio je stvaralatelj čija se književna sudbina  ne može svesti na biografsku faktografiju, niti zatvoriti u kronološko-bibliografski okvir, jer njegovo djelo traži ontološko-hermeneutičko čitanje, kroz jezik, zavičaj, bol, mit i unutrašnju dramu pjesničkog subjekta. On pripada onoj rijetkoj vrsti pisaca koji čitav život nose gorčinu svijeta u kojem žive, a iz te gorčine, iz bola, čežnje i egzistencijalne rastrzanosti, rađaju se pjesme kao arabeske riječi, kao mračni palimpsesti unutrašnje vatre, kao lirske sintagme kroz koje progovaraju i čovjek i zavičaj i vrijeme.“ Rebronja je bio hvaljen i osporavan, ponosan i prkosan, pobjednik i poraženi, pjesnik koji je živio kroz poeziju i za poeziju, ostavljajući iza sebe stihove u kojima se prepliću estetska pobuna, ontološka strepnja i metafizička čežnja za smislom.

(Rebronja nije pjesnik jednog prostora, nego pjesnik prostora koji je u njemu postao sudbina.)

Ovaj izbor, sačinjen kroz trideset sedam pjesama, razotkriva Rebronjine strahove, sumnje, egzistencijalne napukline pjesničkog bića i onu duboku apotezu stvaralačke svijesti koja ne pristaje na površnost svijeta. U njegovoj poeziji Bihor nije predio koji se opisuje, već unutrašnja kosmologija pjesnika, zavičajno-memorijski palimpsest zemlje, trešanja, smrti, djetinjstva, prkosa i gorke ljepote. Lim se u Rebronjinoj poeziji pretvara u vodenu metafiziku prelaza, u sudbinski tok gubitka, očevog odsustva, povratka, zavičajne rane i onoga što se, nakon svih lomova, još može spasiti u jeziku. Zato Rebronju ne treba čitati samo kao pjesnika zavičaja, nego kao pjesnika koji je od Bihora i Lima sazdao unutrašnju kosmologiju bola, jezika, sjećanja i čovjekove metafizičke raspolućenosti.

Da je danas živ, vjerovatno bi se gorko osmjehnuo nad patnjama i životnim sudbinama ovoga svijeta, onako kako se u njegovim stihovima često ukrštaju ironija, bol i samospoznaja. U pjesmi „Pokajanje“, iz 1959. godine, rana svijest o krhkosti života iskazuje se kroz potresan dodir sitnog i sudbinskog: „Zagazih glavu od mrava“ i „streknuh kao od noža“. U toj maloj sceni već postoji cijela poetika osjetljivosti. Pjesnički subjekt ne gleda svijet spolja, već ga prima kroz kožu, kroz strepnju, kroz nerv koji zadrhti pred najmanjim znakom povrede. Mrav, trava, nož, krivica i trzaj postaju prvi znaci Rebronjine ontološke drame.

U pjesmi „Santa Mavra Ouverture“ otvara se bihorski pejzaž u kojem trešnje, jun, trava i neizvjesnost postaju dio velike poetske scenografije. Slika „bihorskih trešanja“ koje su „tek zarudjele“ nije samo nostalgični kadar iz zavičaja. To je semantičko jezgro jedne zavičajne ontologije. Trešnje su kod Rebronje znak djetinjstva, zrenja, krvi, nevinosti i gubitka. One označavaju prostor koji pripada svima i nikome, jer se u istom lirskom horizontu javlja pitanje ko je slobodan, ko je zarobljen, ko je vladar i čije su trešnje. Tu se Bihor izdvaja iz idilične slike i prerasta u mitski prostor nesigurnosti, u arhetipsku pozornicu čovjekove nemoći pred istorijom, vlašću, tuđom rukom i vlastitim strahom.

(Bihor je kod Rebronje, unutrašnji kosmos pjesnika.)

U pjesmi „Groblja“, iz 1971. godine, Rebronja dostiže jedan od svojih najdubljih dodira sa smrću. Slike samaca u grobljima, klesača sa torbama, humki, pokrivača i crnih udovica koje zamišljaju da su muževi živi otvaraju prostor u kojem smrt nije završetak, nego produžena metafizička prisutnost. Groblje kod je palimpsest bola, arhiva ljudskih nestanaka, mjesto đe se stvarno i prividno prepliću u jezivom obredu pamćenja. Udovice koje zamišljaju žive muževe nijesu samo figure žalosti, nego lirski dokaz da smrt nikada ne uspijeva da u potpunosti (dezintegriše) prisustvo voljenog bića. U toj pjesmi svakodnevica i onostranost stoje jedna uz drugu, a Rebronjina poetika smrti ne tone u patetiku, već u metafizičku gorčinu.

Posebnu ljerpotu ima pjesma „Vrisak“, iz 1972. godine, u kojoj Gazilar postaje stvarni i simbolički prostor straha. Kada pjesnik kaže da je Gazilar blizu kuće i da se noću čuje vrisak iz tame, pred nama se otvara čitav imaginarij progona, tjeskobe i nemogućnosti spasa. Premještanje kuće ne donosi izbavljenje, jer „Gazilar je svud oko nas“. Ta misao jedna je od najpotresnijih Rebronjinih poetskih formula. Ona lokalitet pretvara u univerzalnu metaforu zla. Gazilar (mezarje- groblje)  je (prividno) stanje svijeta. On je unutrašnja simbolika straha, tamna zona bića, prostor iz kojeg čovjek ne može otići jer ga nosi u sebi.

(Rebronja stih nosi trag unutrašnje rane i zavičajne metafizike.)

Lim u Rebronjinoj poeziji ima posebnu simboličku i egzistencijalnu vrijednost. On je rijeka zavičaja, ali i (vodena) granica, velika opštost proticanja, sudbinska linija. U pjesmi „Večera za krtice“ motiv oca iznad Lima dobija snagu duboke porodične i ontološke praznine. „Nema više mog oca iznad Lima“ jeste činjenično (sjećanje) o smrti roditelja. To je stih o urušavanju svijeta. Sa ocem nestaju skaske, pjesme, lovci na kraguja, sigurnost predanja i unutrašnji poredak djetinjstva. Guja koja prijeti da uđe kroz usta predstavlja sliku straha, ali i simbol jezika koji se guši, života koji se preobraća u nesanicu, tijela koje postaje otvoreno za užas.

(Lim kod Rebronje je simbol prelaza, gubitka, identiteta i sudbinskih proticanja.)

Kroz pjesmu „Bihor“, pisanu u dugom vremenskom rasponu od 1974. do 1994. godine i posvećenu Ćamilu Sijariću, Rebronja stvara jednu od najsnažnijih poetskih topografija u književnosti prostora kojem pripada. Putnik bez kaputa, vuk, ćurka, čaj, šipurak, divlje saće, obad, samari, praće, snijeg, cvijet i heljda nijesu samo etnografski ili pejzažni detalji. To je jezička magma Bihora, njegova agrarna, animalna, mitska i ljudska supstanca. U tim slikama spojeni su siromaštvo i ljepota, oporost i nježnost, surovost i zavičajna čarolija, čovjek i životinja, bilje i sudbina. Rebronja ne idealizuje Bihor, ne uljepšava ga, ne pretvara ga u razglednicu. On ga vraća njegovoj istini, njegovoj zemlji, njegovoj gladi, njegovom mirisu, njegovoj čudesnoj i bolnoj stvarnosti.

Zato je njegovo pjesništvo je složena simbolička struktura u kojoj se lokalno uzdiže do univerzalnog. Bihor i Lim kod Rebronje su velika pjesnička ali i (životna) čvorišta. U njima se sastaju predanje, smrt, otac, djetinjstvo, strah, jezik, mit, krivica, prkos i poetska pobuna. Njegov lirski subjekt ne govori iz komfora estetske distance, nego iz rascijepljenog jezgra postojanja. Tu je i njegova veličina. Rebronja nikada ne bježi od bola, ali ga ne pretvara u posebnost. On bol preobražava u riječ, riječ u arabesku, arabesku u apotezu jednog pjesničkog bića koje zna da svijet nije pravedan, ali da se protiv njegove nepravde može pisati. U njegovoj poeziji posebno je važna jezička slojevitost. Rebronja nije pjesnik jednostavnih lirskih slika njjegova riječ nosi dijalektizme, arhaizme, mitološke nanose, zavičajne toponime, etimološku znatiželju, semantičke momente i unutrašnje lavirinte. On piše kao pjesnik koji zna da riječ nije ima snagu izraza, ali i trag porijekla, dokaz pamćenja, ostatak svijeta koji nestaje. Zbog toga se kod njega često osjeća magijski realizam sjećanja, ona sposobnost da obično postane (mistično), da stvarno progovori mitskim glasom, da zavičajni predmet postane arhetipska slika.

(Njegova poezija  predstavlja Bihor iznutra obnavlja ga  kao mikrokosmos bola, prkosa i jezika.)

Možemo li zaista, razumjeti Ismeta Rebronju kao pjesnika koji je uvijek tragao i često ostajao neshvaćen? A kada smo, uostalom, na vrijeme razumjeli naše najbriljantnije intelektualce? Rebronja je jedan od onih autora koji se ne otključavaju niti tumače jednim čitanjem. Njegova poezija traži povratak, strpljenje, unutrašnju smirenost i spremnost da se uđe u prostor đe zavičaj koji je mjesto rođenja, rana, sudbina, mit i jezik. Njega treba čitati kroz skrivene (reljefe) jezika: Bihor, Lim, bol, smrt, ironiju, prkos, oca, groblje, Gazilar, guju, trešnje, heljdu, vrisak i riječ. Tek tada se otkriva da je Rebronja pjesnik čovjekove raspolućenosti između svijeta koji ga ranjava i jezika koji ga spašava.

Dvadeset godina nakon njegove smrti, Rebronja nam se vraća ne kao usputna śenka u književnoistorijskom poretku, nego kao stvaralac čija poezija iznova potvrđuje da se veliki pjesnici ne zatvaraju već nastavljaju da govore iz dubine jezika, zavičajne rane i snažne čovjekove potrebe za smislom.

Ismet Rebronja ne vraća nam se kao usputna śenka u književnoistorijskom poretku, nego kao pjesnik čija riječ i danas probija zaborav, ravnodušnost i površnost našeg vremena Rebronja je znao da se svijet ne može objasniti samo razumom, jer se najdublje istine čovjeka skrivaju u bolu, strahu, prkosu i jeziku. Zato njegovo pjesništvo traži čitaoca koji ne prolazi površinom stiha, već ulazi u njegove metafizičke ponore i zavičajno-memorijske palimpseste. On je od Bihora sazdao unutrašnju kosmologiju, a od Lima vodenu metafiziku prelaza, gubitka i povratka. Njegova riječ ostaje opomena da veliki pjesnici nijesu oni koji samo opisuju svijet, već oni koji ga iznova stvaraju iz pepela, gorčine i ljepote. Dvadeset godina nakon njegove smrti, Rebronja stoji pred nama kao stvaralac koji nije pripadao samo jednoj književnosti, nego širem prostoru bola, jezika i ljudske istine. Zato je sjećanje na Ismeta Rebronju čin kulture, dostojanstva i duhovne odgovornosti prema pjesniku koji je svojim stihovima prešao preko Lima i ostao na obali trajanja.

Na kraju, važno je naglasiti da JU „Ratkovićeve večeri poezije“, povodom obilježavanja 20 godina od smrti Ismeta Rebronje, čuvenog bošnjačko sandžačkog pisca, organizuje program „Preći preko Lima“, u ponedjeljak, 25. maja, u Kući Rista Ratkovića. U 12:00 časova biće održan program „Dvadeset godina poslije, Sjećanje na Ismeta Rebronju, 1942, 2006“, u 12:30 časova biće prikazan dokumentarni film „Jesen praznih oraha“, dok će u 19:00 časova biti održano centralno književno veče „Antologija Rebronja“, kao poseban omaž njegovom pjesničkom i književnom nasljeđu.