Nakon puna dva mjeseca, 26. studenoga zatvara se 50. samostalna izložba Stjepana Katića naziva LUX CRUCIS – SVJETLO KRIŽA, izložba o svecima i križnom putu Isusovom, u Galeriji Stepinac u Koprivnici
Ovdje predstavljamo umjetničku sliku Svetoga Franje Asiškog, kojega je Katić smjestio među zagorske brege, a naslikao na platnu dimenzija 60x60cm
Prenosimo vam isječke iz intervjua koje je Katić rekao o dijelu izložbe koji se odnosi na Svece, a iza toga je životopis svetog Franje.
“Sveci su zaštitnici za gotovo sve situacije u životu, zaštitnici zanimanja, izvori mudrosti… Portretirao sam neke od najpoznatijih svetica i svetaca, uključujući i tri hrvatska sveca; Svetog Nikolu Tavelića, Svetog Leopolda Bogdana Mandića i Svetog Marka Križevčanina. Sveci su, može se slobodno reći, junaci doba, izvori snage i svjetla te radosti i sreće. Postupak upoznavanja života svetaca čini nas boljim ljudima. Sveci su više od dosega čovjeka, oni su čovjekov svjetionik, nose vidno božansko, svoju posebnost, svoju različitost, slijedeći Isusa, dajući nam svoje najbolje.
Slikanje svetaca i razmišljanje bio je divni događaj. Neke svece, u ostvarenju kreacije i komunikacije, smjestio sam u zavičaj, u neke zanimljive predjele. Svakoj slici sveca dao sam novost pri stvaranju, dodao sam i raspelo, zaštitu od kojekakvih napada. Također sam i prvoj i posljednjoj slici iz Križnog puta Isusovog dodao križ (na tim dvjema postajama, koliko mi je poznato iz dosadašnjeg, nije bilo križa iz nekih razloga).
Uznaše svece, u ovom ciklusu portretirani su još: Sveta Majka Tereza, Sveti Luka, Sveta Filomena, Sveta Dimfna, Sveta Maria Faustina Kowalska, Sveti Antun Padovanski, Sveti Franjo Asiški, Sveta Lucija, Sveti Ivan Pavao II., Sveti Ivan Krstitelj, Sveta Mala Terezija, Sveti Ivan Bosko, Sveti Maksimilijan Kolbe, Sveti Padre Pio i Sveti Vinko Paulski.
Ciklus Sveci, koji bi mogao imati i nastavak, rađen je na platnu formata 60×60 cm s izložbenom podlogom od 100×70 cm, novom slikarskom tehnikom, koja nije poznata na Internetu i medijima, dao sam joj radni naziv Katić/Njavro, kad je završena može stvoriti bogatije platno koje više dočarava atmosferu i doživljaj.”
Sveti Franjo Asiški rođen je početkom 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke Pice Bourlemont. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, kao i njegov otac. Volio je svečanosti i raskoš. Uz ove manje savršene prirodne osobine, imao je i one bolje: osjetljivu osjetljivost, suosjećanje za siromašne i bio je moralno besprijekoran. Aktivno je sudjelovao u oružanim sukobima između Asiza i Perugie. Već u tom razdoblju njegova života nazire se neko sjeme Božjeg poziva.
Kad se Franjo vratio iz zatočeništva u Perugi i oporavio od duge bolesti, iako se nešto u njegovoj duši već promijenilo, ipak je nastojao ganjati slavu. Stoga je krenuo prema pokrajini Puglia i zaustavio se u Spoletu. Razlog tome bio je tajanstveni glas u snu koji ga je pozvao da slijedi gospodara, a ne slugu.
Franjo se potom vratio u Asiz. Kako bi nadvladao ono što mu je prirodno bilo odvratno, posvetio se djelima herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 1205. ponovno je u rodnom Asizu. Tada je u crkvi svetog Damjana tri puta čuo poziv Raspetoga: “Franjo, idi i popravi moju crkvu, jer je, kao što vidiš, sva u ruševinama!” Obnovio je crkvu svetog Damjana i tu provodio vrijeme povučeno u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena osoba izjavio je: „Čujte me i dobro razumite! Do sada sam Pietra Bernardonea zvao svojim ocem; Od sada mogu s većim pouzdanjem reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe polažem sve svoje blago i nadu i zalog svoga pouzdanja.”
Franjino propovijedanje bilo je zapaljivo, a još više njegov primjer. Samo nekoliko dana kasnije pridružili su mu se i prvi suputnici novog načina života. Franjo ih je poučavao godinu dana, a onda ih je počeo slati propovijedati. Skladao je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. 1209. bila je godina utemeljenja Reda manje braće. Potvrđujući Franjevačko pravilo, papa je ovlastio prvu dvanaestoricu manje braće da posvuda propovijedaju Evanđelje.
Sveti Franjo želio je postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao još jedan franjevački red – klarise – i prethodno obukavši svetu Klaru u redovnički habit, Franjo je 1219. uspio doći u Svetu Zemlju, gdje je propovijedao u nazočnosti dobronamjernog i razboritog sultana. Na taj je način svojim sinovima otvorio široko polje misionarenja na Bliskom istoku.
Dvije godine prije smrti Franjo je primio svete rane. Teško bolestan, Franjo se premjestio u crkvu Svete Marije Anđeoske, mjesto gdje je jasno prepoznao svoj životni poziv. Ležao na goloj zemlji, umro je dok je pjevao Psalam 141 u subotu, 3. listopada 1226. Thomas Celan piše: “Primio je smrt pjevajući.” U svojoj poznatoj “Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao svojom “malom sestrom” i radosno ju je dočekao. Dvije godine nakon Franjine smrti, papa Grgur IX ga je proglasio svetim. Isti je papa naredio da mu se u blizini Asiza sagradi veličanstvena dvojna bazilika. U nju je svečevo tijelo preneseno 1230. Franjino tijelo danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.
