PUCA ME NOSTALGIJA ZA SARAJEVOM IAKO IMAM RADO ZAGREB
Gordana Igrec
Dramsku umjetnicu Jadranku Matković srela sam prvi puta u knjižnici Medveščak, pa ima tome više od 10 godina. Uskoro mi je dala intervju i tako naše “gospodsko prijateljstvo” traje i traje…
Mojem bratiću Toneku, Jadranka je lijepa, jer je kako je kazao “poput breze“. I doista, među ovim “balkanskim mesom od žena“ Jadranka je fino tkanje duše, hipersenzibilno i dugih mršavih ruku nenaviklih na fizički i praktičan rad, koje stalno talasaju poput breza, a koje se pod naletima vjetra povijaju. Tako se dramska umjetnica Jadranka povija cijeli život i mogle smo još i više i na dugačko raspredati, ali ima tu puno momenata kojima se ne može vraćati, jer – bole. Šta još reći o Jadranki Matković osim da je žena posebne sudbine i da za nju djelomice vrijedi uzrečica Coco Chanel da: “Žena nikada nije dovoljno mršava niti dovoljno bogata“. Kada je riječ o mršavosti tu se Jadranku ne može nadmašiti, ali zato kako kažu stare žene u Bosni: “U parama i u ljubavi nije imala sreće“. Za ovih ljetnih vrućina i sparina bacite gospođe pogled na jedan izniman razgovor u kojem smo u par riječi kazale mnogo. Makar, kada je o Jadranki riječ ona je gospođa staroga kova kakav se više ne rađa: intelektualka, načitana, odlično obrazovana, prati političku scenu i kod nas i preko naših granica, prati zbivanja u kazalištu, prati literalna zbivanja u nas i unatoč svemu (ipak) vješto pliva u “ovoj maloj bari punoj krokodila“ od naše stvarnosti.
Rođena ste u Mostaru. Kako Vas je djetinjstvo odredilo?
Rodila sam se u Mostaru, moj otac je Hercegovac i bio je učitelj pa je po dekretu išao tamo. Ja živjela nisam u Mostaru. Živjela sam oko Sarajeva gdje sam išla u Gimnaziju. U svojem djetinjstvu pamtim tri škole. To su bile seoske škole. Treća škola bila je blizu Sarajeva. Tu sam išla u osnovnu i u Gimnaziju silazila u grad. Djetinstvo je bilo lijepo. Puno knjiga oko mene i puno djece oko mene. Meni je bilo bitno da sam imala odmah pri ruci knjige. Od Lenjina do dječje literature. Kad sam krenula u Gimnaziju Sarajevo je imalo dvije knjižnice. Ja sam uzela po tri-četiri knjige i pročitala do idućeg tjedna. Onda mama. Ta njezina briga za mene. Pa plela đempere, plela je i kada sam otišla na studij u Zagreb i slala iz Sarajeva… Moje djetinjstvo mi je dalo slobode.
Kada odlazite na studij glume?
Na studij glume dolazim u devetom mjesecu 70-e godine. Dolazim u Zagreb po prvi puta ne znajući niti gdje je Akademija dramskih umjetnosti, u pratnji svoje prijateljice Bibe koja je došla sa mnom da me prati, a ali i u shopping. Išle smo unajmiti sobu iza Savskog mosta.
Ide selekcija gdje u redu čeka 150 zgodnih momaka i djevojaka. I ideš i čekaš svoj red. Prijemni sam sama pripremila i pjesme odabrala i sve ostalo sama odradila. Toga se sjećam kao jučer. Ušla sam u užu selekciju. Selekcija je značila da ćeš ostati pet šest dana jer će profesori s tobom raditi. Pripremila sam adaptaciju Medeju, Gloriju od Marinkovića ne znajući da će on sjediti u komisiji. „Fis harmonika“ Tin Ujević, „Provincija“ Dara Sekulić i od Desanke Maksimović. Od te mase ljudi koje nikoga ne poznajete ja sam bila – primljena. Diplomirala sam prije roka sa 5,5 jer sam imala stipendiju od Sarajeva.
Vaš prvi glumački angažman…
Radila sam u Komediji. Svojom krivnjom odlučila sam biti slobodan umjetnik i od tada prolazim kalvariju. Neodgovorno prema sebi. Teško mi se danas vratiti u mladost… I zašto se nisam vratila u Sarajevo? Ne volim ići u detalje jer mi prijateljica kaže: sve si sama kriva.
Gdje smo Vas sve mogli gledati?
Osobno mogu navesti “Žena s krajolikom“ poznata sarajevska redateljica, film „Prkosna delta“, isto Sarajevo, film „Veliki skretničar uzanog kolosjeka“, redateljica Vesna Ljubić. Učestvovala sam kod velikih redatelja s malim ulogama.
Koje Vam je vrijeme života bilo najljepše osim djetinjstva?
Vrijeme studija, ulazak u taj posao bio mi je veliki ushit u mojem životu. Mogućnost igre. Studij je sam po sebi divan. Meni je mogućnost gledanja predstava, jer ja sam kao studentica mogla sve odgledati što mi je donosilo i radost i misaonost. Sve to kazalište sa svojim predstavama pruža. U kazalište se ne ide samo radi puke zabave.
Volite čitati?
Oduvijek. Čitala sam kao mlada sve što mi je dolazilo pod ruku. Sada nisam u situaciji da imam knjige uza se.
Vaša podstanarska iskustva u Zagrebu nisu nimalo lijepa…
Na to se ne mogu vraćati jer mi je previše bolno i ponižavajuće.
Pa, ipak treća godina ide od kako ste u Domu za starije osobe na Iblerovom trgu…
Da, treća godina ide od kada sam u Domu umirovljenika. Ja Dom umirovljenika ne bih niti dobila da sam u optimalnom zdrastvenom stanju. Današnja djeca idu u samostalne umjetnike i na tržište. I zato se zalažem za Zakon o kazalištu. Jer do sada je bilo da ide plaća, a ništa se ne radi. Toga nema vani. Osim Zagreba, Sarajeva, Beograda. HDZ je donio Zakon da se potpisuje ugovor na četiri godine. A što se Doma umirovljenika na Iblerovom trgu tiče u početku je to za mene bio šok. Relativno mlada sam došla u Dom umirovljenika. Tu je populacija starijih ljudi od mene. No, s vremenom sam se privikla. I to je dobro što Dom umirovljenika košta još uvijek 550 eura.
Da se još jednom rodite biste li bila glumica?
Pa ne znam. Na ovakav način. Akademiju kakvu sam prošla to bih bez dvojbe prošla, a poslije bi bilo sve drugačije.
Vratimo se malo ponovno na Vaš boravak i život u Domu na Iberovom… Imate jednokrevetnu sobu?
Da, konačno. Komfornu s kupaonom. Djelatnici Doma od čistačice, servirke jako su požrtvovni, revni, iznenađujuće.
Čula sam da ste nešto malo snimali?
Da. Nisam sigurna da bi bila spremna u teatru raditi, ali neka mala uloga na filmu – da.
Imala sam učešće u jednoj američkoj koprodukciji koje mi je puno značila. Baš istinski. Uloga u postapokaliptinoj rock operi O’Dessa, redatelja Geremya Jaspera. Glavnu ulogu imala je djevojčica Sade Sink. Ja sam igrala ulogu jedne proročice s maskom koja živi 200 godina. Film je distopije. Radnja se događa 2070. godine u nekon apokaliptičnom gradu. Bajkovito čak. Krasni su kao suradnici. Kod naših ljudi nisam naišla na takvu empatiju. Za taj američki film našla me jedna sarajevska agentica. Bilo je divno. To je treća galaksija.
Pomaže li Vam Sindikat glumaca?
Sindikat glumaca je vezan za kazališta. Splićani se javljaju – pomoći ćemo Vam. Ali je Zakonski to neizvedivo.
Što radite dok ne snimate iako ste u mirovini?
Pratim likovnu umjetnost. U Sarajevu smo imali dobrog profesora povijesti umjetnosti Borislav Mihačević. Kako je on znao uvesti te u svijet likovnu umjetnosti. Smatram da je Zagreb više od sviju gradova grad likovne umjetnosti. Klović, pa naiva. Arhitektura, pa sve do licitarskog srca i šestinskog kišobrana. Mada mene “puca“ nostalgija za Sarajevom. Makar mi je Zagreb isto tako pri srčeku. (smije se)
