MILJENKA KOŠTRO
PLAMTEĆI LAHORI
OBMANA
U istom paketu stižu poniženja, molitve i lajke
Uz (bez)razložan napad i razložna obrana slovi
Često mase nasjedaju na vješto ispričane bajke
Teretom zablude hrvu se suprotstavljeni stavovi
Iskreni razgovori mogu utješiti ucviljene majke
Na bini od trulih dasaka glume glumci kaskaderi
U finim odijelima, neodoljivi pozeri svake vrste
Obmana voza mase, uginju se hrđavi amortizeri
Vješto im u lice lažu kidajući riječi manje čvrste
Krojači iz sjene uske kostime našim sudbinama kroje
Povlašteni, kao spasitelji, povremeno posijeku draču
Pred nosom sirotinje profiteri miješaju vremena boje
Klauni mrtvih misli plješću, pjevaju, smiju se i plaču
Muk noći, na pojilu obmana
Dva čovjeka bar tri mišljenja
Istim oružjem napad i obrana
DJETINJASTA
Ispod kože gledaju se moje sada i ono nekada
Nisam princeza niti kraljica i ne trebam krunu
U zrelim godinama zaškripim rimom iznenada
Svakodnevno ispijem dječje radosti čašu punu
Slobodna duha, oslobođena nepoželjnih utjecaja
Putujući razgledam, bez formule, estetiku biram
Uz jutarnju kavu ponudim mašte dva-tri zalogaja
Istovremeno bilježim, pjevam, sviram i riskiram
Dijete u kušnji svakodnevno snove množi i troši
Život je neizvjesna igra; gle, različita su igrališta
Mladi vjetrovi sjevera i juga igrači su dobri i loši
Borama smijalicama lice kitim, ne košta me ništa
Možda sam jutarnja rosa i napajam cvijet
Možda pak vatra u čijoj blizini cvijet vene
Ili sam u oluji ptica nespremna za dulji let
Ali djevojčice duh vrti kotače, lahori mene
Za Anđelom čuvarom u snovima tragajući
Trnje i pupoljak ruže u sebi ponosno nosim
Tihim zanosom sna zri zrno, ljuska će pući
Iz nizine, malena istinom Neba se ponosim
Na mom licu riječi, oči i usne skladno se smiju
Ili kada moje treptavo srce i kišica zajedno kiše
Kad mi zaigrani vjetrovi bijelo lice miju ili biju
Ovako ili onako, pjesma se rodi i snom prodiše
Ali želja mi je dječjim svijetom dalje ploviti
Tražeći djetinjstva repete, od ruzine ću dalje
Nikada u svijet odraslih i ne moram uploviti
U vremenu koje bolom prede sunca zagrljaje
Svijet odraslih se međuse kamenjem baca
Što veće kamenje veće oduševljenje i faca
Objeručke prigrlim zaigrano dijete u sebi
Da slučajno svijetu odraslih krenulo ne bi
JA I VJETAR
On posrće, prede i pjeva, ja šutim
Naslonjena na kameni zid, u tami
Smrmlja mi nešto, pak se naljutim
Opusti se i pjevaj, hajde, ne drami
Privija se i fijukom lomi divlje, jako
Pokušam od zloćka u zaklon pobjeći
Zadrhtah dok smjerove mijenja lako
Ne usudih se vitezu nešto drsko reći
Slušam taj fijuk, a što drugo mogu
Podapeti ga, kako kada ne umijem
Složim nekakvu facu drsku, strogu
Ni on mene niti ja njega razumijem
Opsjednut visinama gore pa dolje leti
Priznajem, nije izmišljotina, niti šala
Meni malenoj prkosi tako mi se sveti
Htjedoh u kosi nevine ruke maestrala
OD KLANCA DO KLANCA
Dišem u ovoj zamršenoj igri života i smrti
Iako zgrabljena obvezama do na vrh glave
Tajne mrsi i plete oluja, još i vretenom vrti
Tuge za uvelim cvijećem ipak se zaborave
Pjevajući od klanca do klanca
Želim u srcu tihe treptaje sreće
Čuvajući dušu od omče i lanca
Dubina mraka zbuniti me neće
Volim lepršati životom, naklonjena Kristu
Učim se biti vlat u polju, čovjek na mjestu
Po stoti put klice toplim uz odabranu listu
Gdje s ruba dana promatram sklisku cestu
Život me sjeckao i spajao od klanca do klanca
Eva sam u tijesnoj koži, radoznala izvan tijela
Na mjesečini omamljeno vrijeme rubom tanca
U narančastom sutonu pričamo ja i breza bijela
Dišući, korake umnožavam od klanca do klanca
Ne želim, ne umijem hodati koracima neznanca
BEZIMENI SVIJETE
Dok hiroviti vjetar luduje ne čuje se cvrkut ptice
Kovitla lišće, lomi vrijeme, ali ne pomiče stijene
Ozebla vrba ruke u džep krije bježeći od lutalice
Skučenim prolazom šušte stvari posrću zbunjene
Bezimeni svijete, ti bježiš, od mraka se skrivaš
Vjetar uspavao sunce, klicu gubi zdravo sjeme
Tama vrišti, bezimeni svijete, zalogaj joj bivaš
Slutim tvoju zabrinutost, ali to nisu javne teme
Krikni, vrisni, zajauči, bezimeni svijete
Priđi bliže Svjetlu nek ne umre vrijeme
Uspravan ostani na trsu svoje loze svete
Ispred mača diši, tvoje usne nisu nijeme
Malko me i oko srca zebe, lakše bi mi bilo
Ove riječi okititi, zamotati bijelom svilom
Ispod vela laži previše se crnih tajni skrilo
Duboka su dna al uzleti bar jednim krilom
POETSKI PLES
Nitima mašte slast je utkana u vijence riječi
Okićeno je svako desetljeće cvrkutave ptice
Gdje mi zastaje dah i klasje pred srpom kleči
Hodajući rubom, trnci tijelo obrube nemilice
Krajičkom oka prateći ples suncokreta pored puta
Sklad misli i riječi izgara u ritmu zanesenih tijela
Šara tanan privid slobode u sred polja par minuta
To molitve plam brusi protok misli do ploda zrela
Izbliza gledajući već dugo slušam glasove vremena
U snopove, zapravo činove, lako uvežem ulice čine
Cijedeći riječi sizifovski provociram težinu bremena
Kalendar gibanje mjeri, tek na sceni raskrijem tišine
Nisi pjesnikinja glas iznutra oštro mi viče
Prkosim, a u meni lirsko nadahnuće vlada
Iznenada, s usana poteku zabranjene priče
A ne pristajem biti rogata ovca bijela stada
Opet glas čujem, da završni ples plešem
Sijem i zaoravam rime u brazde duboke
Uz tihana predvečerja stilski riječi tešem
Na svjetlost dana bacim svoje vodoskoke
Ne strahujem od hučanja divljih valova
Ni zamaha povijesnog hrama Partenona
Put, sjetva i plovidba ove krhke smrtnice
Ne završavaju podnevnim krikom zvona
TKO SAM
Ne, nisam stijena, samo sam žena
Stare, izgubljene adrese ne tražite
Za nemir valova morska sam pjena
Gledajte me u lice i u očima važite
Mala sam brodica daleko od mora
Ili bez ijednoga krila pjevica ptica
Stih mi je zrak kroz okna prozora
Valovi melodijom šaraju crte lica
Nekad sam gitara bez žica
I kockar u svijetu što vrišti
Brusi me u meni sanjalica
Drhti ugasli feral, dušu tišti
Tišina u ušima traži mjesto
Dok brzi vlak prugom kliže
Sjedim, a misli putuju često
Daleki miris primičem bliže
Tuđe cipele ponekad si dozvolim obuti
Želja mi je bolje osjetiti tu misao tvoju
Zagolica me znatiželja, neka te ne ljuti
Ti, dok si sanjao slikao si pjesmu moju
Ne pitaj me tko sam i što hoću
Riječima tražim slast i gorčinu
Kao vitamine u dozrelom voću
Grebem nutrinu, vrtim sudbinu
IZMEĐU SNA I JAVE
Stara ura na zidu dugo prašnjava spava
Niti broji sate, niti mari za minute žute
Jutarnje sunce ući kroz prozor obožava
Znatiželjne oči žmireći nove slike slute
Htjela bih uz blagoslov jutra uspravno stati
I otvorenih očiju dočekati noć tamnoplavu
Debeli od kamena zidovi nikada neće znati
Razdijeliti lijep san anđela i zbunjenu javu
Mjesec mi kroz prozor viri, hoću spati
Tajnu kriju, dugo šute stvari oko mene
Hodati između sna i jave da mi je znati
Dok u srebrnu tišinu tonu umorne zjene
Cestom se rastače svirka tajanstvenih žica
Bježi san, voda grli vatru, a java zagolica
U dugu i duboku noć utonu sokovi života
Krik jutra bijelom rukom klupko razmota
MOGUĆNOST IZBORA
Slušajući tu stalnost huka u ruži vjetrova
Nadahnjuje me mrmljanje divljih valova
No, ne zanimaju me umilni tumači snova
Rame mi dodiruju rubovi bijelih dlanova
Iza zastora, mame me zvuci ucviljene violine
U meni cjenkaju se bol i radost, potajno hrvu
Plići vagoni oskudicu tišine odvoze u daljine
Jer buku grada na pladanj stave već uru prvu
Ključ broda predajem u ruke kolopletu vremena
Dok suhi list slijep leti gubi ravnotežu i crte lica
Deja-vu, s dlana prhnula riječ oskudno odjevena
Kap ljekovitu nose iskren osmijeh i cvrkut ptica
Mogućnost izbora spavka u buđenju jedra sjemena
Proljetnim nadahnućima prelama upitnike vremena
Ne tjera prve vjesnike da ko mirisni jorgovan budu
Dok promukle pjevice ptice karaju čavke na sprudu
Povjetarac se zabuca u moju kosu
Upamti, šapne mi, ovo nije kletva
S trepavica popi mi jutarnju rosu
Trulo sjeme i sjetva, nijema žetva
Oh, vjetriću, ostade bez vrlina, vida i sluha
Zar ne čuješ i ne vidiš prostore moga duha
Misli moje ronite u carstvu sunca i slobode
Dok stihotvorci i stihovi plamte povrh vode
Tek na suočavanju, ipak snažnija od mene
Ogoljena mi duša propupa, i cvjeta, i lista
Misao mi prema mogućnosti izbora krene
Okrunjena čarnim rukama proljetnog kista
S OBALA NEBA
S obala neba sunce na zemlji svija topla gnijezda
Svitanjem ljepšim čini ovaj naš u svemiru planet
Zanoćari, nebo zemlju pospe osmjehom zvijezda
Kako bi u duhovnoj čednosti cvjetao bijeli cvijet
Itako sunce i nebo grle nas skupa, već odavno
Šalju nas na počinak, popravljaju raspoloženje
Njima se sve na licu zemljice čini jednostavno
A ljudi često lutaju i ne stanu uz bolje rješenje
Čovjek kao da ne prepoznaje lošija i dobra djela
Ah, nebo uštimava i šalje mu koji opomene znak
Podsjeti nas da smo podstanari raspadljiva tijela
Dok između zemlje i neba struji nedostižan zrak
Sunce i nebo ne kazuju koliko nam prilika daju
I sve je dobro dok dišemo u Njegovu zagrljaju
Pustolovi, mi, slijepi putnici tapkajući u mraku
Zahvaljujmo se suncu i nebu na svakom koraku