Igor Petrić: Crno-bijeli film
Crno-bijeli film (remake)
Misliš,
onako neformalno i pitaš se,
ČEMU SVE TO?
Odakle potječu ta i slična pitanja
s kojima ponekad
teško je život sanjati!
Nerazumljiva su ti.
Možda ih ne prepoznaješ, ne vidiš.
Stežu te ponekad poput okova
od kojih nije lako pobjeći.
I tako, vuku se dani,
dan za danom,
dani u dane pretvaraju se
ciklički
kao u nekom
crno-bijelom filmu
montiranom unaprijed
po izmišljenom scenariju.
Sve vrti se,
iste slike, isti ljudi
od kojih, čak i da hoćeš,
ne uspijevaš sakriti svoje ruke,
ne uspijevaš pobjeći,
ne uspijevaš zaspati na vrijeme.
Crno-bijeli film (repriza)
Misliš,
onako neformalno
i teško ti je ponekad.
Nemaš odgovor dok polako
ubija te dosada.
Vrati se,
da, vrati se među primitivnu,
tehnički obdarenu svjetinu.
Osjeti njihovu snagu,
njihov vonj umotan u ponos,
umotan u predrasude,
samo zato što dio su napretka
nekog novog svijeta.
Osjeti snagu njihove brojnosti
kojoj se teško oduprijeti.
Jaka je,
neuništivo jaka,
jer ubija slobodne misli.
Ubija drugačije,
sve one koji,
ma koliko se trudili,
ne uspijevaju prihvatiti kolektivnu svijest
samozatajnog bunila očaja
i zato će nestati,
zauvijek biti izgnani i zaboravljeni
daleko,
dalje od očiju,
dalje od stvarnosti,
kao u reprizi crno-bijelog filma
čijeg se sadržaja nitko više i ne sjeća.
Crno-bijeli film (u boji)
Misliš,
onako neformalno
i urlaš POBJEĆI! POBJEĆI!
Pobjeći daleko,
dalje od očiju,
od mišljenja i nerazumljivih pitanja,
onako čisto,
neopterećeno zavjetima
prigodnih religija
u vlastiti film,
vlastito ludilo pobjeći treba,
još danas,
još jučer ako možeš,
jer već sutra i prekosutra
bit će kasno
prijatelju.
Saberi sve misli i pokušaje.
One dobre ostavi, ostale baci, zaboravi.
Zaboravi postojanje primitivne svjetine
i kreni u susret budućnosti
vlastitog filma,
vlastite prošlosti, trenutnog stanja
sadašnjosti.
Na kraju, nakon svega
crno i bijelo bojom će postati.
samo strpi se još malo
i vidjeti ćeš…
