Izložba izabranih umjetnina iz zbirki Galerijskog odjela Muzeja grada Karlovca
Antonija Škrtić, predgovor
Galerijski odjel Muzeja grada Karlovca predstavlja svoje umjetnine povremenim tematskim izložbama ili posuđujući ih drugim muzejima i galerijama. Zahvalni smo što smo dobili priliku da dio karlovačkoga umjetničkog blaga predstavimo u Samoboru.
Izložba je dvodijelna, u skladu s prostornim uvjetima Galerije „Prica“. U dvorani u prizemlju, dostupnoj sa šetnice, ambijentalno je izložen dio ciklusa digitalnih fotografija u boji Gorana Vranića pod naslovom Portret grada Zvijezde (2012.). Ciklus ističe bogatstvo arhitektonskih detalja na kućama karlovačke Zvijezde uz koje ljudi prolaze u vrevi svakodnevnice ne uočavajući i ne videći dekoracije i detalje na njima. Portret je nestale prošlosti i ogledalo izazovna (su)života s arhitektonskom baštinom. Okružena fotografijama izložena je skulptura Studija za spomenik Vjekoslavu Karasu (1970.) autora Koste Angelija Radovanija (1916. – 2002.), tzv. Mali Karas, da bi se razlikovao od Spomenika Vjekoslavu Karasu postavljena 1974. na izlazu iz karlovačke Zvijezde prema Korani u kojoj je Karas skončao život. Studija čini poveznicu s izabranim slikama, akvarelima i crtežima iz zbirki Galerijskoga odjela Muzeja grada Karlovca koje su izložene u velikoj dvorani Galerije „Prica“. Izbor predstavlja okosnicu fizionomije umjetničkih zbirki Muzeja grada Karlovca. Većina djela u posljednje je vrijeme izlagana te je na njima obavljen konzervatorsko-restauratorski postupak, a neka su nedavno nabavljena pa ih izlažemo prvi put.
Otvorenje izložbe u srijedu 25. svibnja 2022. u 20 sati
Galerija Prica i Mala dvorana Galerije Prica
Pučko otvoreno učilište Samobor
Trg Matice hrvatske 6
Izložba ostaje otvorena do 30. 6. 2022.
Najistaknutija umjetnička osobnost slikarstva karlovačke provenijencije 19. st. od temeljnoga značaja za kulturno-povijesnu baštinu Karlovca i Hrvatske jest slikar ilirac Vjekoslav Karas (1821. – 1858.). Muzej je dosad priredio nekoliko njemu posvećenih izložbi, a recentnom izložbom Karas pod upitnikom (2021.) predstavljeni su rezultati konzervatorsko-laboratorijskih istraživanja.
Na početku kronološkoga slijeda Karasovih slika stoji Madona s Djetetom koje spava (1838.), koju je Karas naslikao kao nadareni sedamnaestogodišnjak po nepoznatome talijanskom predlošku i koja mu je otvorila put za umjetničko školovanje. Slika je višestruko preslikana pa je nakon provedenih istraživanja preporučeno da se na njoj izvedu cjeloviti konzervatorsko – restauratorski radovi. Dragocjeni Autoportret (1845.), zaštićen masivnim crnim okvirom, izložen je uz snimku rendgenograma na kojemu je vidljiva podslika otkrivena 1983. Sliku Djevojka s ružom, bidermajerski zaglađene površine i naglašene linearnosti, Karas je naslikao u veljači 1848. u Trstu, tijekom povratka u domovinu. Monumentalni Portret gđe Karas (1850.) nabavljen je 2002. Prema obiteljskoj predaji slika nije napuštala krug obitelji Karas te predstavlja „bogatu Karasicu“ koja je pomagala siromašnomu slikarevu rođaku, no identitet portretirane osobe još nije poznat. Slika je posebno značajna jer je na njoj sačuvan jedini poznati intaktni Karasov potpis u Hrvatskoj. Slijede slike iz Karasova najplodnijega razdoblja, nastale od 1852. do 1856. Portret Jozefine Barac Bernardić psihološki je portret djevojke koja je u igri ostala bez oka. Portret nepoznata muškarca iz obitelji Petrović, nabavljen 1999., a atribuiran na temelju zapisa Karasova imena na slijepome okviru te šire stručne rasprave, u likovnome smislu predstavlja kombinaciju Karasova kolorističkoga pristupa i tonskoga tretmana. Nakon reproduciranja Karasove slike Vila nadahnjuje jednog barda junačkim narodnim pjesmama (1845.) tehnikom oleografije, u Beču 1864., motiv nadahnut pjesmom Petra Preradovića stekao je veliku popularnost. Slika Djed i unuk (oko 1850.) jedna je od inačica Karasova originalnoga, ali danas izgubljenoga djela i ne možemo ju sa sigurnošću pripisati Karasu.
Fridrik Hamerlić (1812. – 1858.), slikar freski u Svetištu sv. Marije Snježne u Kamenskom, bio je 1836./1837. – 1838. Karasov prvi učitelj. Prvi put izlažemo 2017. nabavljenu sliku Sv. Alojzije Gonzaga (oko 1837.) čiji povijesni slijed vlasnika, natpis na slijepome okviru te likovne osobitosti govore u prilog Hamerlićeva autorstva.
U zbirci se čuvaju slike Karasovih suvremenika, među ostalima Mihaela Stroya (1803. – 1871.), slovenskoga slikara koji je 1830. – 1842. djelovao u Zagrebu, a potom u Ljubljani i koji je glavni predstavnik bidermajerskoga portretizma s karakteristikama romantizma, što su odlike izloženoga Portreta mladog muškarca (1830.), te Giuseppea Malignanija (1821. – 1878.), talijanskoga slikara i fotografa iz Udina koji je diplomirao slikarstvo 1834. na Akademiji u Veneciji, nakon čega u potrazi za poslom putuje Štajerskom, Koruškom i Hrvatskom. U Hrvatskoj se čuva Malignanijeva slika Portret gđe iz obitelji Bišćan (1840.) u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu te Portret apotekara Antuna Švarića u Muzeju Brodskoga Posavlja u Slavonskome Brodu za koju postoje indicije da je kao i izloženi Portret Katarine Lukšić rođ. Bišćan (1840.), Samoborke, majke zaslužnoga tiskara, nakladnika i knjižara iz Karlovca, Abela Lukšića (1826. – 1901.), naslikana u Samoboru. Izlažemo i sliku nepoznatog autora Portret Dragojle Jarnević (oko 1850.) književnice, odgojiteljice, učiteljice i ilirkinje koja je od 1833. do 1847. u Karlovcu napisala svoj intimni dnevnik.
Pedesetih godina 19. st., u desetljeću Karasovih teških materijalnih prilika nakon povratka u domovinu, u Karlovac dolaze slikari Matija Schieder (1807. – 1891.) iz Tirola i Jakov Šašel (1832. – 1903.) iz Koruške. Obojica su se odlično snašla te su, osim brojnih narudžbi za sakralne prostore na karlovačkome području, naslikali brojne građanske portrete. Matija Schieder, djed poznatih istraživača Mirka i Steve Seljana, prikazao se sijede kose, s naočalama, u bijeloj košulji s tvrdim ovratnikom i leptir-kravatom u kaputu tamnosmeđega tonaliteta te tako ostvario tipičan građanski portret u bidermajerskoj tradiciji. Osim tih djela izložena je i njegova Madona s Djetetom (1845.), nastala prema djelu Melchiora Paula von Deschwandena, švicarskoga nazarenca, te Portret župnika Janka Brigljevića (oko 1855.) koji je svojedobno bio pripisan Karasu, što je kasnije izmijenjeno.
Karasov napredak u školovanju od 1838. do 1848. u Italiji, a potom teške životne prilike do 1858. u Hrvatskoj je u novinskim člancima pratila domoljubna javnost pa je njegovo ime postalo drugi naziv za slikara per se što je, uz činjenice da svoja djela gotovo nikad nije potpisivao te da mu je opus bogat raznolikim likovnim koncepcijama, prouzročilo brojne zabune oko autorstva brojnih nepotpisanih slika nastalih u drugoj polovici 19. st. na području središnje Hrvatske. Takav je primjer ne samo spomenuti Portret župnika Janka Brigljevića već i Portret gđice Genzić (1852.) nepoznatog autora s inicijalima V. C. te slika Dvojni portret dječaka koju je muzej kupio 1997., a prema usmenoj obiteljskoj predaji na dar ju je dobila vlasničina prabaka „od gospođe koja nije htjela prihvatiti sliku jer joj je jedno dijete prikazano s dvije greške. Sliku je izradio mladi, siromašni slikar koji se vratio iz Bosne.“
Jakov Šašel bio je misionar u Egiptu, Nubiju i Sudanu, putopisac, ilustrator, puškar, graver, projektant, graditelj crkvenoga namještaja i slikar sakralnoga slikarstva (primjerice Madona s djetetom (1881.) prema grafičkome predlošku flamanske grafičarke Isabelle Hertsens s polovice 18. stoljeća, zanatski naslikanih portreta prema fotografskim predlošcima kao što su Autoportret (poslije 1884.) u zrelim godinama ili možda Portret Janka Modrušana (1880-ih) te niza karlovačkih veduta naslikanih prema grafičkim predlošcima. Postoji podatak da ih je naslikao više od deset, no danas je poznato samo njih pet od kojih izlažemo Pogled na Karlovac bez željeznice (prije 1868.), jednu od dvije Šašelove vedute iz Zbirke. Detaljna panorama Karlovca i okolice s okukom rijeke Kupe kao okosnicom kompozicije organizirana je po dubini u tri plana s nekoliko zanimljivih žanr prizora. Izgled grada zabilježio je i Vatroslav Župančić (1816. – 1898.), karlovački samouki slikar 19. st. u naivnom likovnom izrazu. Stara mitnica na Rakovcu (oko 1850.) nalazila se na istočnome prilazu karlovačkoj tvrđavi ispred mostića preko potoka Rakovca. Na donjoj polovici uskoga vertikalnog formata prikazana je uzdignuta brklja, lijevo je seljanka, a gornja polovica slike predstavlja horizont u neutralnom tonu. Na Veduti grada Karlovca (1888.) lijevi dio slike prikazuje vrata karlovačke tvrđave s vanjske strane bedema, desni dio ista ta vrata s unutarnje strane dok je istaknuta vertikala zvonik crkve Presvetoga Trojstva, a unutar prizora je i natpis koji objašnjava taj neobični pogled. Od antike do srednjega vijeka na strateškim su točkama reljefa središnje Hrvatske građene i održavane utvrde, koje su u kasnijim razdobljima privlačile romantičnom slikovitošću. Slika nepoznatog autora M. M. Pogled na Novigrad na Dobri (1884.) komponirana je u tri plana: osim seoskoga gospodarstva prikazan je stari frankopanski Novigrad u lijevome dijelu kadra, podno njega most preko rijeke Dobre, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i trasa Karolinske ceste. U daljini desno neobičan je antropomorfni vrh Kleka. Slike Pogled na Stari grad Ozalj (oko 1890.) i Kurija Mažuranić u Pokuplju (1892.) djela su slikara Eduarda Weingartena, a naslikane su prema fotografijama Hinka Krapeka iz fotomonografije Grad Karlovac i njegova okolica (1889.).
Karlovčanin iz bogate trgovačke obitelji Hugo Lukšić (1861. – 1917.), školovan na münchenskoj akademiji (1884. – 1887.), atelijerskom slikom hladnim je plavim i zelenim tonovima tankoga, gotovo prozirnoga nanosa zabilježio veličanstvene Plitvice (1893.). Pogled s povišena mjesta zahvaća Kozjak i Kozjačke slapove u prvome planu, iznad njega u središnjemu dijelu kompozicije Gradinsko jezero sa šumovitim predjelom Burgeta dok jednoliko osvijetljenu daljinu zatvara Gulanov vrh u svjetlijem smeđem tonalitetu, a desno od njega najvjerojatnije je prikazan Kameniti vrh i iznad svega mutno bijelo nebo. Na Kozjaku se vidi čamac s veslačem i damom s crvenim suncobranom te – dolje desno – dio Štefanijina otočića (Školj). U zbirci se čuvaju i njegova dva autoportreta – od kojih izlažemo reprezentativniji na kojemu je prikazao cijelu svoju figuru kako sjedi prekriženih nogu pred štafelajem sa slikarskom paletom i buntom kistova u lijevoj te jednim kistom u desnoj ruci. Svjetlo dolazi, slijeva, odražava se na rubu udobnoga i luksuznoga stolca s naslonomte osvjetljava i naglašava njegovano i uredno lice te slikarovu ruku.
Najveća hrvatska akvarelistica Slava Raškaj (1877. – 1907.) Lukšićeva je suvremenica rođena u obližnjemu Ozlju. Njezin opus najviši je doseg hrvatske moderne umjetnosti u akvarelu i pastelu na prijelazu iz 19. u 20. st. Izloženi pastel te gluhe i nijeme slikarice Mladi kosac (1900.) prikazuje mladića u raskoraku, okupana svjetlošću, u tamnome odijelu i svijetloj košulji sa šeširom na glavi i kosom u rukama dok mu je u pozadini slijeva znakovito tamno deblo stabla, a s zdesna tamni otvor vrata. Slikar i grafičar Ivan Benković (1886. – 1918.) rođen je u Rečici kraj Karlovca. Maturirao je u karlovačkoj gimnaziji, nakon čega je 1907. godine upisao tečaj na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Usavršavao se u Beču i 1912. u Parizu, gdje polazi Académie de la Grande Chaumière, a portretira ga Miroslav Kraljević (1885. – 1913.). Krajem iste godine, nakon što je u Salonu Ulrich u Zagrebu organizirao svoju prvu i jedinu izložbu sa suprugom, kolegicom slikaricom Samoborkom Marijom Anger, emigrira u Sjedinjene Američke Države gdje ga kao vrsna slikara naručiteljima preporučuje sam Nikola Tesla (1856. – 1943.), također karlovački gimnazijalac. U posljednje vrijeme nabavljeno je nekoliko njegovih radova, a ovom prigodom izlažemo sliku nabavljenu 2008. Industrijski Chicago (1917.), ostvarenu ugaslim, tamnim tonovima u neobičnome kvadratnom formatu. Značajni slikar i grafičar Milan Steiner (1894. – 1918), rođen u Sisku, cijeli je opus ostvario u nepunih pet godina. Kadar slike Uz rijeku Kupu (1916.) odsječen je, s naglašenim kontrastom tamnoga prvog plana te svijetloga drugog plana koji čine svijetla i blještava površina rijeke i druga obala s djelomično vidljivom skladišnom zgradom sisačkoga Žitnog magazina te zelenilom područja Pogorelca na desnoj obali Kupe.
U međuratno i ratno doba u karlovačkoj gimnaziji risanje su u kraćim razdobljima predavali brojni slikari iz raznih krajeva Hrvatske. Značajnu slikarsku i izlagačku aktivnost pa tako i trag na Karlovčanima i mjesnome doživljaju likovnosti ostavili su gimnazijski nastavnici risanja i slikari Ljudevit Šestić (1900. – 1962.), Marijan Detoni (1905. – 1981), Miron Makanec (1908. – 1991.) i Josip Restek (1915. – 1987.).
Najizrazitiji pejzažist među njima Đakovčanin je Ljudevit Šestić, koji je 1925. diplomirao slikarstvo u klasi Vladimira Becića. Nakon specijalizacije u Parizu radio je kao srednjoškolski profesor u Požegi, Karlovcu, Varaždinu, Zagrebu, Mostaru, Sisku i Osijeku. U Karlovcu je boravio u tri navrata. Školska ulica (1929.) opustjela je veduta Prešernove ulice u karlovačkoj Zvijezdi sa svjetlosnim kontrastom prvoga i drugoga plana, naglašenim volumenima i zagasitim koloritom. Šestić 1930-ih mijenja akademski način te se suprotstavlja prevladavajućim likovnim tendencijama izravnim slikanjem u prirodi, pri čemu stvara brojne riječne pejzaže, urbane vedute, a izraz temelji na točnome promatranju prirode i brzome bilježenju ugođaja, laganim potezima kista, posnome nanošenju boje te promišljenim kompozicijskim sažimanjima, što je vidljivo na izloženome Motivu iz Karlovca (oko 1939.), Karlovačkom pejzažu (oko 1940.) i Starim vrbama (1940.).
Križevčanin Marijan Detoni diplomirao je 1928. u klasi Ljube Babića. Bio je član socijalno angažirane slikarske grupe Zemlja, godine 1933. usavršavao se u Parizu, a zatim predavao kao nastavnik u Vukovaru. Od 1936. do odlaska u partizane 1942. radi na karlovačkoj gimnaziji i ostvaruje niz vrijednih djela, među kojima se značenjem ističu inovativne slike Fantazija oronulog zida I. i II. koje su anticipacija apstrakcije i enformela u našemu slikarstvu. Iako je u Karlovcu stvorio velik broj pejzaža prepoznatljiva naglašena kolorizma, stilizacije ploha, krivudava, izlomljena crteža i stiješnjenom perspektivom dramatična ozračja, ovom prilikom predstavljamo ga slikama socijalne tematike U tvornici I. (1938.) i Seljak i seljanka (1939.) kojima ističe radništvo i seljaštvo grada i njegove okolice u osvit revolucije i 2. svjetskoga rata.
Dvije godine stariji Miron Makanec, nakon diplomiranja u klasi Vladimira Becića (1931.) i usavršavanja u Parizu, od 1934. nastavnik je u Glini, a od 1938. do 1943. u karlovačkoj gimnaziji. Interes za svakodnevni život grada vidljiv je na slici Kupski most (1939.) na kojoj su rijeka, most sa živahnim prometom pješaka i konjskih zaprega u grad i iz grada te obala prikazani poput dinamičnoga, užurbanog prometnog i industrijskog čvorišta, po čemu i tu sliku ubrajamo među rijetke u zbirci kojima je motiv svakodnevni život grada 20. stoljeća.
Kasniji opus Josipa Resteka otklanja se od realističnoga prikaza pejzaža te se uklapa u sintagmu alternativni krajolik, no ovom prigodom predstavljamo ga cézanneovskim Portretom Višnje Ercegović (1944.) iz ranijega razdoblja. Zanimljivo je da je slikaricu Višnju Ercegović kolažom U čast Višnji Ercegović (2014.) oslikao i Josip Vaništa (1924. – 2018.) koji predstavlja jednu od najistaknutijih umjetničkih osobnosti hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća. Vaništine duhovne spone s pjesnicima i slikarima vezanima uz Karlovac oblikovali su mu svjetonazor i utisnuli mu se u likovni i književni opus. Ranim radom Voće (1941.) uspješno se predstavio na prijemnome ispitu na zagrebačkoj akademiji pokazavši raskošan slikarski talent i osjećaj za harmoniju boje.
Nakon 1945. u Karlovcu djeluju akademski slikari koji su, kao i prije, uglavnom srednjoškolski likovni pedagozi, a njihovu izlagačku djelatnost snažno podržava Galerija slika, odnosno od 1952. ponovno aktivan Gradski muzej Karlovac.
Već spomenuta slikarica Višnja Ercegović (1922. – 2016.) diplomirala je 1946. u klasi Jerolima Mišea. Njezino slikarstvo predstavljamo slikom Sajam (oko 1955.) na kojoj je motiv stiliziran poput dječjega crteža, kompozicija je plošna, a boja reducirana na diskretne hladne tonove i sivilo. Karlovački samouki slikar, pustolov i boem Franjo Koren (1929. – 1982.) radio je 1950. – 1960. kao milicijski inspektor nakon čega, zahvaljujući talentu, postaje vanjski suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića. Slika Zaustavljeni prolaznici (1961.) bila je izlagana na njegovoj prvoj samostalnoj izložbi održanoj 1962. u Galeriji SC-a u Zagrebu, a njome umjetnik kombinira grafizam i kolorizam te ostvaruje rastočenu slikarsku formu koja smjera apstrakciji.
U tome razdoblju ističu se pejzažisti Blaž Ćuk i Alfred Krupa čiji je rad ujedno i motivacija brojnim karlovačkim likovnim amaterima. Blaž Ćuk (1915. – 1975.), nakon diplome na zagrebačkoj akademiji 1944. godine i nastavničkoga rada u Gospiću, zapošljava se 1953. u Karlovcu gdje 1960-ih stvara niz djela kojima se akvarelom, specifičnim rukopisom i bogatstvom zelenih tonova približava prirodnome motivu kao što je vidljivo na djelu Uz Kupu (1960.). Kao izraziti riječni pejzažist, stalno prisutan na obalama karlovačkih rijeka, djeluje slikar poljskih korijena Alfred Krupa (1915. – 1989.) koji je ostvario nekoliko zagonetnih kompozicija u ulju među koje se ubraja i Autoportret s mačkom (1973.) gdje se poigrava odnosima različitih formata i odnosom unutarnjega i vanjskoga prostora. Na akvarelu Dobra kod Jarčeg Polja (1984.) prepoznatljiva je Krupina utihla paleta zelenih, plavih i zemljanih boja, razvedeni, sigurni crtež i topografska točnost. Liniju lirskoga intimističkog slikarstva nastala u prijateljevanju s prirodom, napose u tehnici akvarela, maestralno nastavlja slikar Đorđe Petrovića (1933. – 2015.) koji je 1959. diplomirao u klasi Jerolima Mišea, a predstavljamo ga meditativnim akvarelom Jutarnji šapat II (1987.). Akademski je slikar vrhunskoga crtačkog umijeća Daniel Butala (1943. – 2017.). Nadahnuće riječnom florom i faunom neupitno je, a opus je ostvaren minucioznim iscrtavanjem čudesnoga svijeta leptira, skakavaca, vilinih konjica, libela, riba i lišća. Monumentalni Posljednji ratnik (2000.) plod je autentične poetike kojom je ostvaren snažan opus nabijen simboličkim značenjima.
Izložena djela dio su bogata muzejskog fundusa koji predstavlja vrijednu riznicu umjetničke i kulturne baštine i jamstvo su živa kulturnog identiteta grada Karlovca.
