MALI ŽENSKI RAZGOVORI S PROVINCIJALNOM GLAVARICOM PROVINCIJE BOŽJE PROVIDNOSTI KOJA OBUHVAĆA TERITORIJ HRVATSKE, BIH, ALBANIJE I KOSOVA TE DVIJE ZAJEDNICE U ŠVICARSKOJ I JEDNU U NJEMAČKOJ, ČASNOM SESTROM, GORDANOM IGREC
Bez vjere ostaje čovjek u materijalnoj dimenziji
Povesti Male ženske razgovore sa svojom imenjakinjom i prezimenjakinjom k tome i časnom sestrom Gordanom Igrec rođenom kao i autorica razgovora u Varaždinu 1974. koja je odrastala u rodnom selu autoričinog oca – Beretincu nije samo puka slučajnost nego i dovitljiv izbor kako zapodjeniti male ženske razgovore van svih stereotipa, a za početak Korizme koja je službeno započela s Čistom srijedom ili Pepelnicom, posnim danom i trajat će sve do najvećeg kršćanskog blagdana – Uskrsa u travnju. Koga zanima životni put časne sestre Gordane Igrec slobodno neka zaviri među ove redke, naići će, vjerujte mi na mnoge zanimljivosti iz njezina života koje kod čitatelja bude nadu i vjeru i otvaraju mnoge svjetove. Pa, uputite se u razgovor Gordana Igrec vs. Gordana Igrec.
Razgovarala: Gordana Igrec
Gdje ste časna sestro rođena?
Rođena sam u Varaždinu 1974. ali sam odrasla u selu Beretinec, 7 km udaljeno od Varaždina, u skladnoj obitelj uz mamu, tatu, dvije mlađe sestre i baku.
Koje ste sve škole i gdje završili?
Osnovnu školu završila sam u Svetom Iliji. Nastavila sam srednjoškolsko obrazovanje u tadašnjem Srednjoškolskom centru „Josip Štolcer Slavenski“ u Čakovcu, odgojno-obrazovni smjer, kasnije Gimnazija Čakovec. Nakon srednje škole, upisala sam diplomski studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji sam završila 1998. godine. Nakon 10 godina odgojnog i pastoralnog rada uglavnom na području predškolskog odgoja, kao stručni suradnik pedagog u dječjim vrtićima grada Zagreba i kao ravnateljica Dječjeg vrtića Svetog Josipa u Granešini, poglavari su me poslali na stručno usavršavanje u Italiju. u Rim. Prvo je to bio stručni studij na Institutu Ivan Pavao II. pri Lateranskom papinskom sveučilištu, gdje sam stekla master iz znanosti o braku i obitelji. Nakon toga nastavila sam specijalistički studij na Salezijanskom papinskom sveučilištu u Rimu gdje sam i magistrirala iz odgojnih znanosti sa specijalizacijom iz socijalne pedagogije.
Koje jezike govorite?
Aktivno se služim talijanskim, a pasivno engleskim jezikom.
Kada ste osjetili poziv da se zaredite i kako je to izgledalo?
Kada s odmakom gledam povijest svoga zvanja, kao prvo osjećam duboku zahvalnost za obitelj u kojoj sam odrasla i koja je stvorila uvjete da moje dvije sestre i ja odrastamo u ozračju voljenosti i prihvaćanja. Ne mogu reći da je vjerska dimenzija bila pretjerano naglašena, onako u okvirima tradicionalnog prakticiranja. Kao dijete bila sam fascinirana zvukom crkvenih orgulja i uvijek sam molila baku da me vodi na crkveni kor gdje sam za vrijeme euharistijskog slavlja sjedila kraj „časne“ koja je svirala. Polaskom u osnovnu školu, pohađala sam župni vjeronauk i bila članica dječjeg crkvenog zbora. Događaj koji smatram presudnim za prvu klicu poziva, bila je moja prva pričest. Nakon što smo se pričestili, župnik je rekao da je Isus sada u našemu srcu i da mu u tišini izreknemo svoju molitvu. Moja molitva je tada bila: „Isuse, molim te daj da budem dobra kao moja časna!“ Jednostavno sam od malena duboko u sebi osjećala privlačnost prema takvom načinu života. Kad sam nakon završene osnovne škole izrazila želju da idem u samostan, moji roditelji i rodbina smatrali su da je to ipak prerano za tako veliku i ozbiljnu odluku te da bi bilo bolje da još malo razmislim i završim srednju školu. Nakon završene srednje škole, ostala sam čvrsta pri svojoj odluci odlaska u samostan. Bilo je to prije točno trideset godina.
Gdje ste se i kada zaredili? U kojoj crkvi i u kojem redu?
Nakon srednje škole 1992. ušla sam u kandidaturu Družbu Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu. To je međunarodna redovnička zajednica posvećena prvenstveno odgojnom, pastoralnom i socijalnom apostolatu, posebno promociji dostojanstva žene i odgoju ženskoga srca. Družbu je 1868. u Beču osnovala Franziska Lechner, s ciljem brige za djevojke koje su, u jeku industrijalizacije u drugoj polovici XIX. stoljeća, iz sela dolazile u gradove i bile žrtve svakakvih vrsta iskorištavanja.
Nakon dvije godine kandidature, ušla sam u novicijat. To je vrijeme intenzivnog poniranja u redovnički način života po tri zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, živeći zajedno s drugim susestrama i upoznajući karizmi i apostolat te Družbe. Nakon dvije godine, u zagrebačkoj Dubravi, u Granešini, u crkvi Rođenje Blažene Djevice Marije, 5. kolovoza 1996. položila sam prve svete zavjete. To je čin javnog zavjetovanja pred Bogom, poglavaricom i cijelom zajednicom. Kroz proces sazrijevanja u razdoblju od 5 godina u kojem se zavjeti obnavljaju svake godine, osoba polaže svečane zavjete, po kojima se doživotno predaje Bogu i Crkvi i time postaje punopravna članica Družbe. Doživotne zavjete položila sam 2001. godine.
Gdje ste sada na službi?
U Zagrebu, u provincijalnoj kući, koja je središte naše Provincije. Kao što sam rekla Družba Kćeri Božje ljubavi međunarodna je redovnička zajednica podijeljena na 7 provincija i 3 vice-provincije. To su manje teritorijalne cjeline, npr, austrijska provincija, poljska provincija, engleska vice-provincija… Generalna uprava Družbe nalazi se u Grottaferrati, blizu Rima i na čelu Družbe nalazi se vrhovna glavarica ili tzv. časna majka koja upravlja cijelom Družbom uz pomoć svoga generalnoga vijeća. Svakom pojedinom provincijom upravlja provincijalna glavarica. I to je služba koju ja trenutno vršim kao provincijalna glavarica Provincije Božje providnosti koja obuhvaća teritorij Hrvatske, BIH, Albanije i Kosova, te dvije zajednice u Švicarskoj i jednu u Njemačkoj.
Od kada ste poglavarica?
Službu provincijalne glavarice preuzela sam 2016. godine kada me vrhovna glavarica imenovala za tu službu na razdoblje od četiri godine, znači do 2020. Te iste godine, ponovno sam potvrđena za susljedni, drugi mandat do 2024. godine.
Od čega se sastoje Vaše dužnosti kao poglavarice?
Glavna dužnost provincijalne glavarice je voditi provinciju u duhu služenja. To znači brinuti se o svim kućama i članicama provincije, u ljubavi, pravednosti, razboritosti te poticati sestre na njegovanje duhovnoga života, na formaciju i apostolski život. Još konkretnije, provincijalna glavarica promiče jedinstvo Družbe kroz kontaktiranje s vrhovnom glavaricom, priopćava odluke Generalnog kapitula i ravna njihovom provedbom; promiče solidarnost i suodgovornost među sestrama razmjenom informacija, dijalogom, posjetima i dr. Kao što sam već spomenula, Provincija kojoj pripadam, obuhvaća teritorij u 6 država i broji 238 sestara. To podrazumijeva poznavanje i uvažavanje različitih kulturnih, vjerskih i društvenih okružja u kojima sestre djeluju.
Kako izgleda primjerice jedan dan časne sestre u samostanu?
Dan svake redovnice, bez obzira koju dužnost vršila, pa tako i poglavarice, započinje jutarnjom molitvom Liturgije časova i euharistijskim slavljem. Prve trenutke dana poklanjaju se Onome koji je prvi i najvažniji – Bogu. Liturgija Časova je molitva Crkve koja se sastoji od molitve psalama, biblijskih čitanja i ima istu strukturu u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Kao što joj ime govori, molitva časova je podijeljena na molitvene sekvence koje obuhvaćaju čitav dan. To znači da je dan svake redovnice prožet trenucima tišine, sabranosti i usmjerenosti na Boga, kojemu u konačnici pripada čitava osoba. Nakon molitve i euharistije slijedi doručak i različite dužnosti. Svaka sestra ima posao unutar samostana (kuhinja, radionica crkvenog ruha, vrt, …) ili izvan samostana (rad u školi, vrtiću, župi, bolnici…). Posao poglavarice usmjeren je na funkcioniranje Provincije i sastoji se od različitih poslova pravnog karaktera, kontaktiranja sestara u različitim situacijama, različite korespondencije… Zajednica se ponovno okuplja u podne na molitvi i ručku, nastavlja se u popodnevnim satima različitim aktivnostima vezanima uz dužnost, čitanje, posjeti… Navečer se ponovno zajednica sastaje na večernjoj molitvi i večeri. Velika pažnja stavlja se na takozvane trenutke rekreacije – to su trenuci kada sestre provode zajedno u izmjeni iskustava, proslavama različitih blagdana, svečanosti,… Uz sve te zajedničke točke svaka sestra pronalazi vrijeme i za osobnu molitvu.
Kako ste vi sve organizirane? Ja kao laik imam dojam da funkcionirate kao košnica meda jedino nemate trutove…
Hahahaha, vrlo zanimljiva usporedba! Može se reći da je svaka redovnička zajednica košnica sa svojom vrlo jasnom strukturom i da proizvodi med – svetost! Postoji hijerarhijska struktura zajednice od generalne razine preko provincijske do razine jedne zajednice koja se sastoji od najmanje tri sestre. Na svakoj toj razini nalazi se poglavarica. To je potrebno za dobro funkcioniranje zajednice i svake pojedine sestre koja se dobrovoljno odlučuje za život u zajednici, po polaganju zavjeta čistoće siromaštva i poslušnosti i posvećujući se djelima apostolata. Život i djelovanje svake sestre je usmjeren prema Bogu i po tome se može reći da se u toj košnici proizvodi med – posvećenje same osobe, ali i svijeta u kojem djeluje! Naša utemeljiteljica Franziska Lechner je govorila: „Čini dobro, daruj radost, usrećuj i vodi u nebo!“ To je smisao života i rada svake Kćeri Božje ljubavi.
Živi li suvremeni čovjek 21. stoljeća po Kristovom nauku koji glasi: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga?
Živeći u pluralističkom svijetu s različitim pogledima na život, s različitim sustavima vrijednosti, mislim da bi bilo preuzetno, reći da suvremeni čovjek živi po Kristovu nauku. Kristov nauk i kršćanstvo vrednota je ljudi koji se osjećaju da svoj život temelje na tom kršćanskom sustavu vrijednosti, što se odražava i u načinu njihova života. Ipak postoje velike razlike od deklarativnog ispovijedanja vjere do istinskog življenja po kršćanskim načelima. To nam je pokazalo sada i vrijeme pandemije, kada se počelo govoriti o fenomenu praznih crkava. Dolaze vremena za koja je poznati njemački teolog Karl Rahner rekao: „Kršćani 21. stoljeća biti će mistici ili ih neće biti!“ Biti mistici to znači osobno susresti Boga i svojim ga životom svjedočiti u svim sferama. Postoje ljudi kojima je vjera važna i drago mi je u zadnje vrijeme čitati i svjedočiti tome kako poznati ljudi s estrade, sporta svjedoče svoju vjeru i susret sa živim Bogom. To iskustvo je toliko snažno da olako nadilaze sve prepreke koje bi ih zaustavile u priznavanju i svjedočenju, poput velikog francuskog filozofa Andrea Frossarda koje svoje iskustvo svjedoči u knjizi: „Bog postoji i ja sam ga susreo!“
Jedan od teologa prof.drs.sc. Kuzmanović (čini mi se ta se tako preziva) kazao je da su se: „1991. godine iz Kockice svi preselili u Crkvu“? Što Vi kažete na to?
Po meni je to preuveličano izrečeno i ne znam u kojem kontekstu. Tih 90-ih, dolaskom demokracije stvorili su se uvjeti, da oni koji su bili istinski vjernici to su mogli otvoreno reći i pokazati, bez nekih loših posljedica za posao, obiteljski život, političku podobnost… Zanimljiva je činjenica da je Crkva, kroz molitvu, prije ušla u Kockicu, nego li su svi iz Kockice prešli u Crkvu. To se dogodilo 26. listopada 1991. godine kada je tadašnji nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić u Kockici održao misno slavlje na kraju dvodnevnog susreta i molitvi vjernika pod nazivom „Hrvatska pred Bogom za mir“.
Živimo li mi, naime, u licemjernom društvu?
Nažalost, gledajući oko sebe bilo bi nerealno reći da u našem društvu nema licemjerja. Ima ga i teško je gledati tu negativnu pojavu i u nama samima i oko nas. No, uvjerena sam da ima oko nas i mnogo ljudi koji su pošteni, istinoljubivi i djeluju po moralnim načelima i principima i šire oko sebe dobrotu i svjetlo. Ako svatko krene od sebe i trudi se biti autentičan, pošten, istinoljubiv, stvara se ozračje pozitive. Bolje je upaliti jednu malu svijeću nego proklinjati mrak.
Kako prakticiraju Hrvati svoju vjeru? Samo na blagdane, ili…
Biti vjernik, u većinskom slučaju katolik, u našoj je zemlji jako bitno za osjećaj nacionalnog identiteta. Prema različitim istraživanjima na tu temu u našoj domovini, u visokim postocima Hrvati (70%) navode da im je vjera jako važna i da prakticiraju vjeru. No, kako to izgleda u konkretnosti života, to je drugo pitanje. Smatram da velika većina prakticira svoju vjeru na razini tradicije, običaja, obilježavanja blagdana… Ima i praktičnih vjernika, ali oni su u manjini.
Što nam možete kazati o vjeri i praksi Majke Tereze?
Majka Terezija je jedna od najpoznatijih redovnica koja je obilježila svijet, posebno 20. stoljeće. Promatrati Majku Tereziju kao vjernicu može se reći da je bila autentična i duboka vjernica, otvorena Božjem glasu u sebi. No, iz njezinih privatnih pisama, u knjizi „Budi moje svjetlo“, vidljivo je da je proživljavala veliku samoću u vjeri. Nije osjećala Božju blizinu i utjehu, ali se ponašala i živjela je u vjeri i iz vjere, kao da je Bog uz nju i sve što je radila, radila je za njega. Sama za sebe je rekla da je „olovka u Božjoj ruci“ i da On s njom može raditi što god želi. Pokazala nam je i posvjedočila da je ta mala, skromna, jednostavna žena u mnogočemu svijet učinila boljim i ljepšim. Vjerujem da je svojim primjerom dotaknula mnoge ljudske duše.
A što nam možete reći o vjeri i djelovanju blaženog Alojzija Stepinca?
Blaženi Alojzije Stepinac bio je i ostaje svijetli primjer za svakog vjernika i primjer čovjeka koji prkosi svakom licemjerstvu. Ne gleda ga se kao junaka, već kao svjedoka – mučenika. Njegovo mučeništvo sastoji se u njegovoj odluci da ostane vjeran Kristu i Crkvi. Blaženi Alojzije bio je čovjek duboke vjere i jasnih principa. Za svoje stavove i svoje postupke bio je krivo optuživan, ali svojom dosljednošću i jednostavnošću ostavio nam je primjer ustrajnosti i vjernosti.
Kako komentirate skepsu Vatikana spram Međugorja?
Međugorje u postupcima Vatikana prolazi redovitu proceduru pomnog i objektivnog ispitivanja. Ne mogu se nijekati plodovi koji se tamo uočavaju – tisuće obraćenih, vraćanje sakramentima, osobito sakramentu ispovijedi kojem pristupaju stotine tisuća hodočasnika… Službeni stav Crkve o Međugorju kaže da se događajima u Međugorju ne može pripisati ništa nadnaravno, a da o ljudima koji tamo dolaze treba voditi pastoralnu skrb.
Kako Vas se dojmio novi papa Franjo? Što Vam se najviše kod njegovog propovijedanja i djelovanja sviđa?
Vjerujem da Duh Sveti vodi Crkvu i da je Papa Franjo u pravo vrijeme na pravom mjestu. Poznat je po svojoj predanosti siromašnima i potrebitima te premošćuje razlike među ljudima različitog porijekla, vjerovanja i uvjerenja. Za razliku od svojih prethodnika, papa Franjo odabrao je neformalni pristup vlasti još od papinskih izbora. Živi jednostavan i skroman stil života. Sviđa mi se njegova neposrednost, otvorenost prema čovjeku, posebno njegov stav prema periferijama… Papa Franjo govori iz dubine srca i ono što čini, čini s dobrom nakanom.
Što je sa „govorkanjima“ da bi žene mogle biti svećenice. Slažete li se Vi sa tom idejom?
Osobno nemam preferencija prema toj ideji. Smatram da žena ima svoju važnu ulogu u Crkvi. Jasnoćom svog ženskog identiteta i svojim ženskim kvalitetama Crkvi može dati majčinsko lice, lice nježnosti i brižnosti. Ženski genij koji je prepoznao i poticao papa Ivan Pavao II. temelj su tzv. novog feminizma koji promiče upravo te ženske kvalitete i dostojanstvo žene u onom najboljem smislu riječi.
Treba li Crkva aktivno djelovati u društvu?
Crkva ima i pravo i dužnost aktivno se angažirati u društvu. Stoga se odbacuje svaka ravnodušnost prema problemima svijeta u kojem živi i neprihvatljiv je bilo kakav bijeg Crkve od svijeta i angažiranja u svijetu, koji bi bio motiviran obezvređivanjem svjetovnih vrijednosti i stvarnosti. Ulogu Crkve u društvu vidim u svjedočkoj dimenziji evanđeoskih i duhovnih vrednota, te angažmanom u različitim područjima ljudskog djelovanja (karitativnom, socijalnom…). Ima toliko akcija, konkretnih primjera o kojima se ne govori i ne piše. Ako se pogleda i kroz povijest, doprinos Crkve na intelektualnom području posebno je vidljiv u različitim područjima kulture i znanosti. Posebno je primijećen doprinos Crkve u teološkoj i duhovnoj formaciji te odgojno-obrazovnoj formaciji mlađih generacija.
Je li ekumenski dijalog plodonosan kod nas u usporedbi sa primjerice razvijenijom Europom?
Ekumenizam je vrlo opširno i složeno područje koji ima svoje duboke povijesne korijene. Nemam baš previše uvida u tu tematiku, pogotovo što se tiče Europe.
U kakvom biste svijetu Vi voljeli živjeti?
Zanimljivo pitanje i vrlo izazovno u smislu da se ne izađe iz okvira realnosti. Svijet u kojem živimo, uz sve poteškoće, nelogičnosti, bolna iskustva, ratove, epidemije, zapravo je lijepo mjesto. Ovisi koliko u njega ulažemo sebe i ono najbolje od sebe da to zaista bude lijepo mjesto za život i suživot. Budući da vjerujem u vječnost, nadam se da će tamo biti život u punini, život u ljubavi, prihvaćanju i novosti vječnog Sada, kao što je napisano u knjizi Otkrivenja: „I Bog će im otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti (…) Tada Onaj koji sjedi na prijestolju reče: „Sve činim novo!“ (Otk 21,4-5)
Što ćete raditi jednog dana kada nećete biti Poglavarica?
Mogućnosti ima jako puno i ostajem otvorena za iznenađenja. Vidjet ćemo što će biti najaktualnije i gdje ću biti potrebna. Nadam se povratku u područje predškolskog odgoja, u rad s djecom, roditeljima i odgojiteljima.
Kako je bilo razgovarati s Gordanom Igrec iz Zagreba? Znadete li, naime, odakle su Igreci i koliko Gordana Igrec ima u Hrvatskoj?
Bilo mi je veliko zadovoljstvo i čast. Mislim da se nema tako često prilike razgovarati s imenjakinjom i prezimenjakinjom! Bilo bi zanimljivo istražiti korijene prezimena Igrec. Možda potječemo iz istog genealoškog stabla. Koliko nas ima u Hrvatskoj i porijeklo prezimena Igrec, nažalost nije mi poznato, ali bi bilo zanimljivo saznati. Ako se ikada upustite u tu avanturu, voljela bih doznati rezultate!
Što je za Vas vjera?
Vjera je za mene nešto poput zraka koji udišem. Ako nema zraka, čovjek umire. Ako nema vjere, nema ni duhovnog čovjeka. Bez vjere ostaje čovjek u materijalnoj dimenziji. Za mene vjera je veliki dar, velika milost na kojoj sam neizmjerno zahvalna Bogu i svima koji su mi posredovali taj dar.
Koje knjige volite čitati?
Volim čitati duhovne klasike, beletristiku, biografije, poeziju…
