Galerija likovnih umjetnosti, Osijek
samostalna izložba akademskog kipara
Petar Barišić
Objekti iz ciklusa
Prostorne skladbe
Gluho zvono
od 10. 05. 2011. (u 19.00 sati)
O izložbi
Izložba je realizirana u suradnji sa Gradskim muzejom Vukovar/Galerija Oranžerija, Galerijom umjetnina grada Slavonskog Broda i Gradskim muzejom Bjelovar. Do sada je bila postavljena u Vukovaru i Slavonskom Brodu a nakon Osijeka ide u Bjelovar. Izložba je dobitnik Likovne nagrade HDLU-a za najbolju izložbu u 2011. nakon prvog postava u Crkvi Sv. Donata u Zadru i Galeriji Bačva u Zagrebu
O autoru
Petar Barišić rođen je 1954. u Vrlici. Diplomirao je kiparstvo 1978. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1978. do 1981. pohađa majstorsku radionicu Frane Kršinića. Od 2002. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, trenutno u zvanju izvanrednog profesora.
O djelu na izložbi
„…Jedanaest do visokog sjaja poliranih aluminijskih diskova postavljeno je na zidnu plohu izložbenog prostora gdje se okreću oko svoje osi u skladnom nizu određenom (ne uvijek i jednakim!) širinama i visinama, jer mjere, naime, precizira prostor u kojemu se kontekstualiziraju u instalaciju "Prostorne skladbe". Međutim, ovih jedanaest aluminijskih diskova bili su i elementi intrigantnog djela "Gluho zvono" kojega je Petar Barišić koncipirao za prostor Galerije Božidar Jakac u Kos- tanjevici na Krki (Slovenija), gdje je bilo postavljeno 2009. godine. Stoga nam i valja podsjetiti (jer instalaciju ne predstavljamo na ovim izložbama u integralnoj cjelini!| na činjenicu da je riječ o specifičnom djelu stvaranom po mjerama prostora nekadašnje samostanske crkve Studenac Sv. Marije iz 13. stoljeća, koja više nije u funkciji. Tu se, naime, više ne služi Riječ Božja, no, unatoč tome šio je to danas izložbeni prostor, ponovno je prožet sakralnim ozračjem upravo s ovom Barišićevom produhovljenom instalacijom.
… pokazalo se da kiparevo djelo funkcionira i u drugim i drugačijim prostorima u kojima je bilo izloženo i poslije, 2011. godine, u crkvi Sv. Donata u Zadru, a potom u Galeriji Bačva HDLU-a u Zagrebu. U svakom od ova tri prostora instalacija "Gluho zvono" bila je postavljena drugačije jer su prostori različiti, pa s time i njezina kontekstualizacija u njima. Autor je akceptirao te činjenice i u svakom je prostoru nanovo koncipirao djelo u preglednom čitanju svakog njegovog elementa. Instalacija je sastavljena od jedanaest kružnih reljefa – objekata smještenih na zidove crkve ili galerijskog prostora koji vrtnjom oko svoje osi proizvode različite zvukove, a oni još dopiru i od golemog njihala dugog trinaest metara, čija rešetkasta konstrukcija u obliku klatna, pričvršćena na crkveni svod (Ili strop izložbenog prostora!), u silnim zamasima sječe središnji prostor crkve ili galerije mističnim šumom "gluhe zvonjave". Instalaciju u svakom elementu određuje kretanje, oblikujući njezinu esencijalnost tom pokretačkom energijom, pokrivši cjelovitost djela pojmom pokret. Na tu sastavnicu ukazuje i Leonida Kovač naglašavajući je i kao gradbenu komponentu: "Ako bih trebala izabrati samo jednu riječ i njome označiti bit Barišićeve instalacije bila bi to riječ pokret." I Boris Gunjević u instalaciji "Gluho zvono" nalazi temporalne i religiozne vrijednosti: "Zvono je pozivalo na molitvu, na zahvalu, na početak zajedničkih objeda ili zajedničkih tugovanja. Zvono nam je vrijeme činilo priopćivim, približavalo nas je vječnosti." No, ovdje ćemo se, još jednom pozvati i na znamenitu tezu Georga Steinera "da su pojmovi kreacija i invencija uvijek u kontekstu" što se u našoj interpretaciji Barišićeve instalacije pokazuje sigurnim uporištem. Naime, kipar je, rekli bismo, "rastavio" instalaciju "Gluho zvono" na dva djela zbog dužine zamašnog klatna od trinaest metara, kojega nije mogao postaviti u ovim različitim, a nedovoljno visokim izložbenim prostori-ma. Tim činom nije samo razdijelio cjelovitost Jednoga na dva djela, već je njegovim dijeljenjem stvorio dvije nove cjelovitosti, jednu od druge razdijeljenu, svaka je svoja i drugačija, zasebna i posebna, fizički i metafizički. Ovo "rastvaranje" djela u prostoru otkriva i njegovu konceptualnost, tj. da je stvarano kao struktura koja "jest skup činjenica kakve jesu u trenutku ispitivanja."
A činjenice u ovom trenutku jesu takve da je jedanaest kružnih objekata-reljefa samostalno likovno djelo postavljeno u izložbenom prostoru pod nazivom "Prostorne skladbe". Svaki disk jest i zasebno djelo, ali tek jedan od jedanaest elemenata što tvori "skup činjenica" u strukturi instalacije oblikovane od istog materijala, od legiranog aluminija i gotovo jednakih mjera kružnog oblika od približno jednog metra. Pojedinačno, svaki disk "funkcionira" kao zasebno likovno djelo, ali se, jednako tako, i usustavljuje s drugim i trećim… petim, šestim, sedmim… i jedanaestim u čvrsto strukturiranu cjelinu. Ovaj broj, naravno, ne isključuje mogućnost daljnjeg množenja u beskrajnom nizu, odnosno ulanča- vanja elemenata u razno-oblične strukture čije mutira- nje određuju mjere prostora, i, nadasve, autorova koncepcija. U svaki disk ugrađen je elektromotor koji ga pokreće, jednog po jednog, i u jednakim vremenskim razmacima od deset sekundi (razmaci se mogu i mijenjati!) i s različitim brzinama. U strukturi svakog objekta-reljefa ugrađeni su elementi različitih oblika, dužina i debljina: kvadratni, trokutasti i okrugli, valjkaste, prstenaste i duguljaste cjevčice…
Vrtnjom diska oko svoje osi, pokreću se razno – oblični elementi, jer nisu pričvršćeni samo na jednom mjestu, nisu fiksirani u jednom kutu ili točki, već su mobilni i time promjenljiva ležišta i položaja. Njihova je pokretljivost u slobodnom padu. Tada, naime, udaraju jedan o drugoga ili "lupaju" po kružnoj podlozi "čekićastim" udarcima stvarajući "metalnu" glazbu od bezbrojnih i različitih zvukova niskog i visokog intenziteta: oštre i piskave, zvonke i duboke, kratke i odsječne, rezonantne i atonalne… Tako i suptilni dodiri limenih oblika stvaraju tajanstvene šumove koji "odzvanjaju" kroz prostor kao mistična jeka produhovljenih glasova redovničke molitve Bogu. I ova je glazbena struktura također promjenljiva, da ne kažemo "pokretna", jer se uključivanjem jednog po jednog objekta-reljefa u vremenskom razmaku od svakih desetak sekundi mijenja njezin intenzitet i kakvoća tona, odnosno, mijenja se i njihov broj.
Od prvih i tiših zvukova, drugih i trećih, drugačijih i glasnijih… do osmih, devetih… i jedanaestih, kada se još glasnije čuju, jačim tonovima i snažnijom akustikom, i sve brojnijim zvukovima komponiraju glazbenu strukturu u vremenskom trajanju od jedne i pol minute, da bi u najvišoj i "najgušćoj" notnoj "skali" ovaj cijeli glazbeni sustav zastao, i u "zvonkoj" tišini od pola minute ponovno započeo sve isto, ciklički, ispočetka. Kružni oblici ovih objekata-reljefa impliciraju u okretanju oko svoje osi pokretačku silu sunčevoga kruga, vječnih mijena u prirodi, kotača vremena, godišnjih doba, otkrivajući da je temeljna značajka ciklusa ponavljanje u njegovoj kružnoj biti, u pokretu, koji determinira i Barišićevu instalaciju, čiji smisao nastojimo sažeti sintagmom "Prostorna skladba", jer je tom odrednicom strukturirana kao likovno-glazbeno djelo.
(iz predgovora Milana Bešlića, Prostorne skladbe)
Vlastimir Kusik, prof.
